Na kafi sa psihologom: Roditelji, oprez! Video igre mogu izazvati poremećaj ponašanja

by | avgust 14, 2015
Autor teksta: Brankica Treskavica, novinarka magazina "Lepota i zdravlje"

Autor teksta: Brankica Treskavica, novinarka magazina „Lepota i zdravlje“

Juče sam se šalila da, ove godine, dve grupe sagovornika novinaru garantuju da nije “promašio temu” – jedno su sportisti, a drugo psiholozi. Spremajući rubriku koja će biti u jednom od sledećih brojeva “Lepote i zdravlja”, u kontaktu sam sa pet psihologa. Jedan od njih je Vlajko Panović, s kojim sam se videla pre dva dana.

 

Dok smo razgovarali, nedaleko od kafića se zaustavio dečak, koji nije imao više od devet godina. Nije skidao pogled sa telefona, na kojem je očigledno igrao neku igricu. Nije mu smetalo što je tog trenutka bilo 35 stepeni u hladu, a na novobeogradskom asfaltu ko zna koliko. Petnaestak minuta kasnije, on je i dalje “pretrčavao” prstima po displeju telefona. Sedeti u tom trenutku preko puta psihologa sa dugogodišnjim iskustvom, a ne zamoliti ga da prokomentariše situaciju, gotovo je nemoguće.

Video igre nemaju ni jedan element igre, jer igra ima pravila i dva donekle ravnopravna protivnika” – kaže Vlajko Panović.

Ovde imate zabavu, koja stvara iluziju moći onoga ko sedi ispred računara. Vremenom se ta iluzija razvija do nivoa nadomoći, pa i svemoći ili boga. Imate, čak, video igru u kojoj možete da ‘prekrajate’ planetu, pravite kontinente, organizujete svet… Važno je razumeti da prave igre u sebi nose radost zbog uspeha, takmičenja, dobrog poteza… Ovde nema radosti, već samo uzbuđenje. U realnom svetu u tzv. stresogenim situacijama naš organizam reaguje tako što luči hormone stresa – adrenalin i kortizol. Oni šire krvne sudove, pluća, mozak, pumpaju mišiće… Organizam pripremaju za borbu ili bekstvo. Kad sve prođe, nivo tih hormona se vraća u normalu. U video igrama čovek sebe dobrovoljno, satima, drži u stanju permanentnog uzbuđenja tj. stresa, vođen željom da pređe na taj viši nivo ili pobedi virtuelnog neprijatelja. On postaje žrtva adrenalina, a to u svojoj glavi prevodi kao zadovoljstvo, što nije realno. Posle izvesnog vremena dolazi do poremećaja raspoloženja. Kad potrošimo određenu količinu hormona koji nam služe za adaptaciju, čovek polako prestaje da reaguje. Jednostavno, upada u depresiju. Svojevremeno su od mene pomoć tražili roditelji dečaka, koji je imao samo 12 godina, a već godinu dana je uzimao antidepresive.”

Tagovi: