Pa neka sam i sto puta AUT!

by | februar 5, 2013

Ponovo sakupljaš starudije“, prokomentarisala je Gaga u svom redovnom pretprolećnom razgledanju mog špajza, terase i ostalih priručnih bunkera. „Ko zna, možda će mi jednog dana zatrebati“, pokušala sam da se opravdam. ‘Nemoj mi reći, pola kontejnera ukrasnih kesa, zatrebaće ti za…?’ ‘Pa ne znam, da ih po dobroj ceni prodam na Limundu, otkud znam… Kad skupim dovoljno kesa – napraviću…’ ‘Napravićeš samo još više loma po kući’, prekorela me je, ozbiljno. Njena potreba da drži stvari pod kontrolom i moja manija sakupljanja svega nepotrebnog na ovom svetu – nikako nisu išle zajedno.

‘Znaš li ti da se to tvoje sakupljanje često sreće kod psihičkih bolesnika? I to ozbiljnih psihičkih bolesnika?’ ‘Dušo, ti znaš da sam ja ozbiljna u svemu što radim’, rekla sam. Namrštila se. „To su bolesnici, Dudo. Skupljaju trice i kučine, sve im treba, ne odriču se ničega, tako stiču lažan osećaj sigurnosti“.

Nije to bolest, pomislila sam. To je hobi. Jeste. Hobi. Tome nas uče od malih nogu. Prvo skupljamo igračke, plišane, drvene, lutkice od porculana… Zatim sličice životinjskog carstva, Sare Kej, salvete, one figurice iz kinder jaja, pez bombona… „Da“, prekinu me Gaga. „Sara Kej je u jednom trenutku odigrala svoju ulogu u našim životima, a kakvu ulogu ima ambalaža od feta sira koju nikako da pobacaš? Emotivno si se vezala ili šta…?! Sav ovaj krš ti ne dozvoljava da funkcionišeš normalno, ova kuća je puna nepotrebnih stvari, nije ni čudo što je stalno u haosu. Patiš, draga moja. Patiš od sindroma natrpane kuće. Stvaranje zaliha, čuvanje starih stvari, sve su to jasni simptomi. Kladim se da imaš nenačet džak brašna u ostavi…“

„Nije da ja ne mogu da bacim pola od toga, ali sve mislim – zatrebaće“, pokušala sam da objasnim. „Kada ti je poslednji put išta od toga zatrebalo?“ Pokušala sam da se setim. Hm… (Ok, nisam uspela da se setim.)

„Prazne tegle, ambalaža, kese, kutije od cipela, čaše, šolje… Kada si poslednji put iskoristila svih osamnaest šolja za kafu? Mislim, ono, da su ti ama baš sve odjednom bile u opticaju? Hoćeš da kažeš da su ti sve ove šolje DRAGE?“ Ćutala sam, što ju je samo navelo da izgovori svoju čuvenu rečenicu, kako sam se OPET pretvorila u pravog pravcatog hrčka, i kako sve to mora da ide napolje…?!

„Vlak u snijegu“, skoro je vrisnula. „KOME čuvaš vlak u snijegu, zaboga? Misliš da će ga Beba čitati kad poraste?“ Ok, možda i neće. Zapravo, sva je prilika da neće, ali ja, eto, ne znam šta bih s tom knjigom. Kao što ne znam šta bih sa svim onim Alan Fordovima u podrumu. I tatinim pločama šlagera sezone, Ilidža sedamdesetdevete. Imam neki stari gramofon, ali ni on ne radi.

„Eto, eto koliko si poludela! Kafu piješ iz jedne te iste šolje otkako te znam, ali onih drugih sedamnaest čuvaš za slučaj da ‘neko navrati’. Žao ti je da se oprostiš od knjiga koje si davno pročitala, ploče čuvaš, ne znam ni ja za koga, i u potaji se nadaš da će se uskoro pojaviti majstor koji radi na tridesetitri obrtaja?! Šta će zvoncare tvoje majke u ormaru? Čekaju da se ponovo vrate u modu?! Živiš u prošlosti, draga moja“, reče tužno kao da mi upravo daje godišnji pomen.

‘Hoćeš da kažeš da sam demode?’ ‘I demode je reč koja se ne koristi, odavno’. ‘Passe?’ ‘I passe je passe. Totalno si prevaziđena, dušo. Skroz si aut’.

Skroz sam aut? Jesam li…? Ok, baciću pola, slažem se. Baciću kese, i kutije i tegle, ali bakin ručni mlin za kafu, poput onih kakve su nekad pravili u Kapali čaršiji, i one stare goblene koje više niko i ne pomišlja da veze, mali heklani milje, šatulicu za slatko i zbornik narodnih mudrosti i izreka, u mekom povezu – ne dam. To je osećaj sigurnosti koji se ne odnosi svake prve subote u mesecu.

Pa neka sam i sto puta AUT, ali ovo ostaje IN.

Tagovi: