Ispovest: Kako izgleda život stjuardese iz Srbije na Bliskom istoku

by | septembar 28, 2015

Ako ste pravi patriota sigurno se pitate kako i zaboga zašto neko dođe na ideju da, bez igde ikoga ode iz Srbije u tamo neke daleke, i to još arapske zemlje.

Foto: Gulliver/Thinkstock

Foto: Gulliver/Thinkstock

Aleksandra je devojka koja je iz Srbije i koja skoro dve godine živi i radi kao cabin crew jedne avio kompanije na Bliskom Istoku. Mada, pitanje je gde ona zapravo živi, jer je maltene svaki drugi dan u nekom drugom gradu, državi, kontinentu.

Njeno iskustvo pročitajte u sledećim redovima:

– Na Open Day – testiranje za stjuardese sam krenula sa svojih 30 godina. Kao neko ko se dugo bavio profesijom vezanom za laboratoriju (od jutra do mraka trčanje u točku kao hrčak), sama činjenica da ne provodim više od tri dana u jednom mestu mi je bila više nego privlačna. Jedna od mojih najboljih drugarica je iz čiste zabave otišla na Open Day i prošla. Ideja da promenim život u tom pravcu mi je sinula u glavi istog momenta – priča Aleksandra za Vice.

„Nisam znala bukvalno ništa osim osnovnog. Osmeh, crna sukinja i sako, bela košuja, punđa, crveni karmin, diskretan sat, crne najobičnije štikle – i pravac na testiranje za stjuardese. Prvi put sam prošla sve do kraja, zablistala sam na finalnom intervjuu i bila presrećna. A onda čekanje, čekanje, čekanje – dva meseca do rezultata umeju da traju večno. Sigurna da ću dobiti posao, počela sam polako da se opraštam od prijatelja, neprijatelja, rodbine (čak i one najdalje), od omiljenih mesta za izlaske, ćoškova, parkova, svoje stare profesije, ma od čitavog zivota. Zato je baš zabolelo kada sam dobila negativan odogovor, bez objašnjenja“, prepričava Aleksandra uz smeh svoje prve pokušaje letenja ka svetlijoj budućnosti.

„Na moju veliku žalost ili sreću, taj negativan odgovor je samo još više zagolicao moju maštu, jer kada vidiš kakvi sve profili ljudi dođu i prođu Open Da, sujeta ti proradi, čak iako je godinama spavala. Inat ti postane veliki kao Burj Khalifa, a ideju da ne možeš da prođeš“, zakopaš negde toliko duboko da ne možeš da je pronađeš sve i da hoćeš.

Ne leti samo lepa, nego i uporna

Dokaz da se upornost i doslednost svojim životnim strastima i željama zaista mogu isplatiti, nalazi se upravo u njenom iskustvu.

„U mom slučaju, koji jeste redak, godine i Open Day testiranja su se nizali, ali nisam odustajala, onda kad su čak i prijatelji i roditelji odustali od ideje da ću otići. Tešenje da nije to za mene, da sam uspešna u svom poslu u Beogradu, dobronamerni saveti o tome kako skačem sa konja na magarca, da traćim svoj talenat zubnog tehničara, želeći da postanem konobarica u limenoj kanti na nebu – ma ništa nije moglo da me zaustavi“ – odlučno govori naša sagovornica.

„U glavi mi je uvek bio moj bivši dečko kom smo tri puta pravili knedle sa šljivama i ispraćaj na brod, i koji je posle četiri godine borbe i neodustajanja ipak uspeo. Dakle, u mojoj glavi je bilo nemoguće da ne uspem. Prošlo je dve godine i deset Open Day-eva. I naravno kako to obično biva, dala sam sebi poslednju šansu, pre odustajanja i svog totalnog posvećivanja životu ‘laboratorijskog pacova’. Naravno da sam tog poslednjeg puta uspela. Dobila sam posao Cabin Crew-a na Middle East-u“, priča Aleksandra, sada već sa potpuno pomešanim srpskim i engleskim.

Ključ uspeha za posao stjuardese

„Nemam pojma koji su kriterijumi, nemam pojma kako se prolazi, ne postoje saveti koje neko može da ti da, ne postoji feedback, jednostavno ili im se svidiš ili ne. Postoje naravno neka osnovna pravila, osim onog što sam već pomenula kako treba da se obučeš i da imaš širok osmeh: da imaš preko 21 godinu, engleski jezik na fluent nivou, da možeš da dohvatiš visinu 2,12m bosa na prstima, polite personality, komunikativnost. Najveći faktor je sreća (tj. da li ćeš im se dopasti i da li im neko kao ti treba u datom momentu). Drugi strani jezici jesu prednost, ali i ne moraju da budu“, objašnjava dalje Aleksandra.

Da je ovaj posao lak, svi bismo bili stjuardese i mahali rukama par hiljada metara iznad zemlje, dok izgledamo mega srećno i izazovno, vodimo raskalašan život, a balans na tekućem računu poprima egzotične razmere, baš kao poslednji hotel sa pet zvezdica u kojem smo spavali na lejoveru. Ali nismo svi stjuardese.

Zablude i stereotipi o takozvanim letećim konobaricama u limenoj kanti na nebu, brojni su i neuništivi. Vreme je da ih razbijemo.

„Leteće konobarice“

„Idemo ispočetka. Kada prođeš testiranja i stigneš u svoj novi dom na Bliskom Istoku, krećeš na akademiju koja traje oko šest nedelja, svaki dan od 14h do 22-24h osim vikendom. Kada nisi na predavanjima gotovo sve vreme moraš da učiš. Sve je jako intenzivno, svake nedelje polažeš neke ispite, svaki dan imaš domaće zadatke. Učiš sve vrste aviona koji se koriste (erbaseve, boingove), a zatim aviation health, pa tek onda posluživanje – servis gostiju. Pritom, za različite letove je drugačiji servis, u zavisnosti od vrste i dužine leta postoje različiti obroci, piće itd. Najzad, ono najvažnije, na akademiji se tokom čitave obuke uči safety – kako se gasi požar, kako se porađa žena, kako se spašava život u najrazličitijim situacijama“, upozorava ona i dodaje da pre svakog leta avion mora da se detaljno čekira, i to više puta.

Stjuardese su tu pre svega zbog bezbednosti, a ne da bi delile čaj i izgledale lepo. Cabin crew postoji da bi, u slučaju vanrednog stanja, mogli da ti spasu život.

„Ovaj posao je malo kao vojska, a stjuardese su i vatrogasci i babice i dadilje i na kraju krajeva, osobe koje moraju da budu smirene i staložene šta god da se dešava u avionu. To ume da bude izazov na 1500 metara“, naglašava naša sagovornica.

Kad letiš, ne sme da ti te se spava. Moraš da budeš u stanju da pažljivo pratiš sve što se dešava oko tebe. Da li su putnici dobro, da li nekog boli glava, pa zašto ga boli glava. Kad si na više hiljada metara iznad zemlje, ne smeš da rizikuješ da nekome pozli. Servis gostiju je možda jedna trećina posla kojim se baviš. Ostale stvari putnici ne vide“, kaže Aleksandra.

Smeštaj

„Hoteli mogu da budu mnogo dobri, ali mogu da budu i pristojni. Uvek je u pitanju neki sa 4 ili 5 zvezdica. Hotel sa 5 zvezdica u Evropi je pristojan hotel, ali je hotel sa 5 zvezdica u Aziji – VAU. Međutim, verovali ili ne, postoje hoteli sa sedam zvezdica, e tamo su i kvake zlatne. Razlog za to što su stjuardese smeštene u dobrim hotelima je u stvari jedna vrsta safety-ja. Kompanija ti daje najbolje moguće uslove da bi mogla da se odmoriš, i da bi putnicima mogla da pružiš najbolji mogući flying experience. Jer ne daj bože, od tebe može da zavisi njihov život“, objašnjava ova stjuardesa.

Muževe nalaze u avionu

„Neke i nađu. To je poprilično individualna stvar. Stjuardese ne smeju da daju svoj broj telefona putnicima, ali ništa ne sprečava putnika da tebi na papiriću ostavi broj. A ti moraš da prema putnicima budeš sve vreme ljubazna i nasmejana, ali šta ćes ti posle da uradiš sa tim telefonom kada skineš uniformu – to je potpuno na tebi“, kaže Aleksandra i uz to dodaje da je stjuardesama zapravo strašno teško da održavaju veze i ljubavne odnose.

„Ljudi koji žive na zemlji jako često ne mogu da razumeju ovaj život i tempo. Zato je i logično da se, recimo, spajaju stjuardese i piloti, jer se međusobno razumeju. Stalno si negde, negde po svetu, menjaš vremenske zone, nekad ni samu sebe ne mošeš da pohvataš gde si. Probudiš se i bukvalno ne znaš gde se nalaziš i u kojoj si zemlji“, poručuje Aleksandra.

Stjuardese se boje letenja

„Zanimljivost na tu temu je da sam tek posle nekoliko pokušaja da postanem stjuardesa shvatila da nikada nisam zapravo letela avionom. Taj propust je odmah morao biti ispravljen. Na nagovor prijatelja odletela sam do Rima na tri dana. Moje prvo samostalno putovanje i test da li se plašim aviona. Ma kakav strah, odmah je palo zaljubljivanje“, ističe Aleksandra.

Provod u pauzama

„Lejoveri (pauza između letova) obično traju oko 24 sata, nekada su i duži, zavisi od frekfentnosti leta i od propisa države u koju se leti. Za to vreme ti treba da jedeš, spavaš i da vidiš bar nesto od grada u kom si. Destinacije se ponavljaju ponekad, pa svaki put možeš da vidiš nešto drugo i tako na kraju upoznaš ceo grad“, priča Aleksandra svoje iskustvo.

„Jednom sam šest puta za mesec dana letela u Bangkok. To mi je sada već druga kuća. Lud provod naravno postoji, ali 12 sati pre leta ne sme da se pije alkohol i moraš da se pojaviš 100 odsto odmorna na letu, Ako ne spavaš pre leta, spavaće ti se u avionu, a to ne smeš da radiš. Bezbednost mora da bude na prvom mestu“podelila je Aleksandra svoje iskustvo.

Osećaj pripadnosti

„Ne pripadaš ni svojoj rodnoj zemlji, a ni ovoj u kojoj trenutno živiš. Nisi ni tamo ni vamo. Ali baš zato možeš da iskoristiš taj neprijatan osećaj kao priliku da isplaniraš svoju budućnost, baš zato što si u nekom međuprostoru. Nedostaje ti momenat doma, kuće, previše je hotela i putovanja. Nedostaju ti najobičnije dnevne stvari koje se svima inače podrazumevaju. Da sedneš na klupu u parku i popiješ pivo. Da sa drugaricom pričaš o glupostima koje se dešavaju u gradu. Da se čujes sa mamom“ zaključuje ona.

Tagovi: