Ispovest: TAJNI ŽIVOT JEDNE TRUDNICE

by | jul 17, 2009

Nisam blistala i nisam bila luda od sreće. Bila sam samo u osmom mesecu trudnoće. Nakon što bih za ručak pojela piletinu sa grila i salatu, odmah bih odjurila u kupatilo, stavila dva prsta u grlo i povratila ceo obrok. Da, znala sam da je to potpuno pogrešno i da mogu da naškodim bebi. Ali, to je bila nekontrolisana radnja koja se odvija brzo. Kao i automobilska nesreća – nema vremena za promenu pravca ili za zaustavljanje.
Mojim životom dominirao je strah, a povraćanje mi je vraćalo kontrolu nad telom koje se drastično promenilo tokom trudnoće. „Restrikcija“ hrane oduvek mi je pružala osećaj sigurnosti. Dok sam bila dete, gurala sam hranu na ivicu tanjira, a već u tinejdžerskim danima počela sam da sabiram kalorijsku vrednost svakog zalogaja koji bih stavila u usta. U 19. godini života, lečila sam se od poremećaja ishrane.

 

lepota i ydravlje bulimija


NISAM MRŠAVA
U bolnicu me je, naravno protiv moje volje, odvela majka. Svaki put na pregledu kod lekara, kao i kada bi sestra uvlačila iglu za infuziju (da me nahrane!), ponavljala sam istu rečenicu: „Nisam tako mršava!“. Bila sam visoka 165 cm i teška svega 37 kilograma. Kada sam, nakon mesec dana takvog ponašanja, shvatila da me neće otpustiti sa klinike dok se ne ugojim bar 6 kilograma, pristala sam da jedem, ali samo da bih pobegla.
Često sam provodila po sat i više vremena u supermarketima, birajući hranu za sebe, izučavajući listu sastojaka tako pažljivo, kao da čitam zanimljivu beletristiku. Saznanje da nisam jedna od onih koji će pojesti bilo šta sa rafova pružalo mi je osećaj nadmoći. Taj ritual delovao je smirujuće.
Iako nisam bila spremna da priznam svoj problem dok sam ležala na klinici, naučila sam određene strategije koje su mi pomogle da održim istu težinu u naredne tri godine. Postepeno sam dostigla težinu od 48 kilograma, počela sam da se bavim sportom, završila sam ekonomski fakultet, zaposlila se i upoznala svog supruga Dejana.

NOVI IZAZOV

Verovala sam da je bulimija stvar prošlosti, i da sve držim pod kontrolom, sve dok Dejan i ja nismo počeli da razgovaramo o deci. Tada su me ponovo obuzeli strahovi zbog izgleda. Bila sam zabrinuta zbog činjenice da ću se ugojiti i da devet meseci neću moći da kontrolišem svoje telo. Pokušavala sam da se utešim iskustvom svojih prijateljica, koje se nisu značajno ugojile tokom trudnoće. Osim toga, nisam verovala da mogu da zatrudnim zbog neredovne menstruacije (dobijala sam je na svakih šest meseci, ili duže, i trajala je tek jedan ili dva dana). Čak i ako se to desi, postojao je rizik da moja karlica ne izdrži pritisak trudnoće i rasprsne se! Moje kosti su bile kao kod sedamdesetogodišnje starice – imala sam više od deset naprsnuća kostiju! Ipak lekar mi je rekao da ću verovatno biti sposobna da iznesem trudnoću do kraja.
To je bila sudbina – nismo još ni odlučili da pokušamo, a ja sam već ostala u drugom stanju. Kada sam videla da test na trudnoću pokazuje pozitivan rezultat, počela sam da se borim za vazduh. „Nemoguće je da sam trudna!“, panično sam razmišljala. Činilo mi se da ću neizbežnim uvećanjem težine uništiti ogroman trud koji sam do tada uložila da bih ostala mršava. U šestoj nedelji trudnoće počela sam da krvarim i imala sam pobačaj. Bilo mi je teško, ali potajno sam osećala veliko olakšanje.

NAJTEŽIH DEVET MESECI
Obuzet roditeljskim porivom, Dejan je želeo da ponovo pokušamo. Pristala sam jer sam svoj život zamišljala sa njim i našom decom. Lekarka me je upozorila da će to biti visokorizična trudnoća. Kada mi je rekla da ću morati da odustanem od intenzivnih treninga i, naravno, dovoljno i pravilno jedem, iz dubine moje duše provalio je veliki bes. Zbog njenih ozbiljnih preporuka, osetila sam bespomoćnost koju nisam doživela još od vremena lečenja bulimije na klinici. Ma, kako se samo usuđuje!
Ipak, pažljivo sam je slušala, dok sam sve vreme čupkala suve zanoktice (suva koža bila je hronična pojava koju sam „zaradila“ zbog izbacivanja masnoća iz ishrane). Počela sam da vodim dnevnik ishrane.U njega sam zapisivala sve što bih pojela u toku dana – od zobene kaše i banane za doručak, do salate za ručak… Čak i tri jezgra badema i šaku suvog grožđa, koje bih pojela za popodnevnu užinu. Svake večeri, pre odlaska na spavanje, čitala sam dnevnik i rezimirala taj dan. Tako sam osećala da sve držim pod kontrolom, da jedem dovoljno ali ne previše.
U drugom tromesečju, kada sam dobila preporučenih 5 kilograma, moj stomak se vidno zaokruglio, a ja sam izgubila kontrolu nad sobom. Osećala sam se slabo, ranjivo, previše iscrpljeno da bih vežbala (navikla sam da treniram svaki dan). Jednostavno, nisam mogla da podnesem činjenicu da sam se ugojila. Nisam želela čak ni da se pogledam u ogledalo.
Očajnički pokušavajući da se izborim sa svakodnevnim haosom, jela bih pola sendviča za ručak, a drugu polovinu bih bacila. Postala sam još rigoroznija u izboru sastojaka za jelo, uzimajući samo namirnice najnižeg procenta masnoće, kao što su povrće, piletina, riba i ćuretina na žaru. Jela sam samo koricu hleba, nekoliko kašika posnog sitnog sira i samo bih odlomila komadić bonžite. S obzirom na to da sam dramatično smanjila fizičke aktivnosti, „rezanje“ kalorija delovalo mi je kao jedina opcija. Ignorisanje snažne gladi koju bih obično osetila oko deset sati pre podne, pružalo mi je onaj stari osećaj kontrole i sigurnosti. A kada bi me spopala „divljačka“ glad, grickala bih šargarepu ili nekoliko badema, koje bih prvo presekla na pola – trik kojim se služe anoreksičari – da bih duže jela istu porciju.
To je delimično rezultat kompulsivnog ponašanja, a delimično obmanivanja sebe i drugih o tome da jedem sasvim dovoljno. Stalno sam ponavljala sebi da se radi samo o devet meseci u mom životu, ali da je to vreme od krucijalnog značaja za razvoj mog deteta.

ISHOD, IPAK DOBAR
Nekoliko nedelja do porođaja, stvari su izmakle kontroli. Veći deo dana provodila sam u kući – debela, sama i očajna. Doktorka mi je rekla da je moja telesna težina prihvatljiva – ugojila sam se 11 kilograma. No, bila sam toliko opsednuta svojim telom, koje se stalno uvećavalo, da nisam mogla da se skoncentrišem na bilo koju aktivnost – na surfovanje netom, čitanje, čak ni na gledanje televizije – duže od tri minuta, a da me ne obuzmu misli o tome kako se sve više gojim.
Tada sam se slomila – počela sam namerno da povraćam. Naravno, nisam smela da kažem Dejanu. U trudnoći je najvažnija beba i bila sam svesna da mogu da uništim njen život.
Kada bih pozvala svoju lekarku rekla bih joj da sam povratila, ali ne i zbog čega. Terala sam sebe da povratim još po nekoliko puta… Na kraju sam ipak smogla snage da se obratim psihoterapeutu za pomoć. Do kraja trudnoće redovno sam odlazila na seanse tokom kojih smo razgovarali o strategijama održavanja fokusa na zdravlje bebe.
Rodila sam zdravog dečaka, teškog 3,4 kilograma, i za mesec dana izgubila sam trudničke kilograme, najviše zahvaljujući postporođajnim vežbama joge i dugim šetnjama sa sinčićem.

 

NADOMAK IZLEČENJA
Deset meseci kasnije ponovo smo pokušali da začnemo dete. Nakon tri pobačaja, obratili smo se specijalisti za lečenje neplodnosti. Usledila su još dva neuspela pokušaja insemenacije, a onda je treći urodio plodom. Ovog puta, toliko sam često povraćala u prva tri meseca, zbog jutarnje mučnine, da uopšte nisam mogla da vežbam. Na moje veliko iznenađenje, to mi uopšte nije bilo važno. Bila sam smirenija, osećala sam veću kontrolu nad svojim životom, čak i kada su mučnine postale stvar prošlosti. Jednostavno, nisam imala vremena da se brinem zbog izgleda i osećala sam veliko olakšanje što izostaju napadi panike nakon što smažem čitavu kesicu čipsa.
Naša kćerkica rodila se u junu ove godine. Iako druga trudnoća nije bila problematična poput prve, svesna sam da moj odnos prema hrani nije potpuno zdrav. Poremećaji ishrane ne nestaju. Sve što možete da uradite jeste da naučite kako da obuzdate opsednutost hranom tako da vam ne uništi život. Takođe, morate da prihvatite podmukli strah od mogućnosti povratka starim, lošim navikama – ili još gore, da ćete ih preneti na vašu decu. Ipak, deca se rađaju sa prirodnim mehanizmom kontrole apetita. Nadam se samo da će moja očuvati tu veštinu mnogo bolje nego što sam ja.

 

Koristi od 11 (i više) kilograma

 

Ukoliko je vaša telesna težina pre početka trudnoće ispod prosečne, trebalo bi da se ugojite od 12 do 18 kilograma. Žene koje imaju prosečnu telesnu težinu treba da se ugoje od 11 do 15 kilograma.

3,1 kg = masno tkivo i rezerve hranjivih materija u organizmu majke

Od 450 do 900 g = placenta

900 g = plodova voda

900 g = uvećano tkivo dojki

Od 3 do 3,6 kg = beba

1,8 kg = uvećana količina krvi u majčinom krvotoku

1,8 kg = uvećana količina tečnosti u organizmu majke (tkivima)

Ukoliko majka ne dostigne preporučenu telesnu težinu u trudnoći, povećava se rizik od preranog porođaja, ispodprosečne težine novorođenčeta, kašnjenja u razvoju ploda, disajnih problema bebe, gestacionog dijabetesa, pobačaja i drugih zdravstvenih problema.

Tekst: Nataša Ćovin; Foto: Shutterstock

 

Tagovi: