Ne, ja nisam lutka!

by | avgust 17, 2010

U Srbiji, kao i u svetu, na delu je opominjući paradoks: na jednoj strani je opravdana briga roditelja zbog mogućeg seksualnog zlostavljanja njihove dece, a s druge strane – i oni im sami nameću sve erotizovaniji imidž. Koliko su roditelji, a koliko reklamna i medijska industrija, odgovorni za sve izrazitiju zloupotrebu dece?

Nisam lutkaJedna od knjiga za klince i klinceze velikog maga dečje literature Duška Radovića nosi naslov Poštovana deco. Bilo je to sedamdesetih godina prošlog veka, kada komercijalizacija svega i svačega, uz medijsku pompu, još uvek nije uzela maha. I kada su deca bila to što jesu, mala ljudska bića stvorena za ljubav, pažnju i igru, a ne za niske strasti i visoke profite.

Sponzoruša i nasilnik u malom
Na nesreću, poslednje tri decenije obeležene su sve agresivnijom seksualizacijom dece. Sve je počelo već poslovičnom pohlepom trgovaca. Kompleti za šminkanje i parfemi za devojčice, minijaturni nakit, visoke potpetice u veličinama 28 ili 30, erotizirane igračke, pa čak i provokativne gaćice i čipkani grudnjaci sa „punjenjem“ za uzrast od šest ili osam godina preplavili su butike i specijalizovane prodavnice za najmlađe, najpre u Americi, a potom i širom Zapadne Evrope. Novi „trend“ brže-bolje su prihvatili i promovisali mediji, pre svega televizija, a potom i reklamni predatori. Takmičenja za „male misice“, izbor najlepše devojčice u SAD, iz godine u godinu su postajali sve gledaniji šou programi, uprkos protestima uticajnih pojedinaca i udruženja građana za zaštitu dečjih prava. Sa TV ekrana smešile su se isfrizirane, našminkane i kvarcovane devojčice uzrasta od devet ili deset godina, odevene u bikiniće i sa naučenim, izazovnim pokretima tela i zavodničkim izrazima lica. Da ironija bude veća, u tom sveopštem „brkanju lončića“ izmanipulisana deca su imala podršku roditelja, tetaka, baka i deka… Njima je sve to bilo ili „simpatično“ ili “ dobra priprema za život u zrelim godinama“. Paralelno sa ovim nastranim tržišnim „inovacijama“ za devojčice, ni dečaci nisu mogli izbeći sličnu sudbinu. „Formula“ primenjena na njih podsticala je agresivnost kao poželjni obrazac ponašanja. Tako je nastala čitava jedna paramilitarna mreža ponude za dečake, počev od svakojakih modela oružja-igračaka, pa preko uniformi, do video igrica, koje su podsticale primarne, animalne porive. Tako se na jednoj strani formiraju sponzoruše u malom, a na drugoj – nasilnici u malom. Umesto da se igraju žmurke ili između dve vatre, devojčice brinu o laku na noktima i frizuri, a dečaci satima sede za kompjuterom zbog „omiljene“ virtuelne ratničke igre.

Roditelji: žrtve ili krivci?
Kako je bilo moguće da se na mala vrata i velike ekrane „prošvercuje“ nametanje seksualnosti i agresivnosti kao vrednosti koje prodaju sve i omogućuju uspeh preko noći? Jedni tvrde da roditelji, u stvari, ne žele da naprave od svojih devojčica male misice, a od dečaka male terminatore. Jednostavno, ono što se nudi trenutno se najbolje prodaje, a roditelji i rođaci samo rade ono što rade i ostali. Drugi smatraju da su roditelji već postali žrtve potrošačkog društva i da ne vide ništa nenormalno u tome što se njihova devojčica od osam godina slika ili izazovno šeta po modnoj pisti u provokativnoj odeći. I najzad, treći misle da mame i tate tako leče vlastite komplekse i frustracije, nastale u vreme kada nije bilo ni toliko TV kanala, ni interneta, ni toliko modnih i reklamnih agencija koje pozivaju na audicije, kastinge, revije, promocije… Transformacija devojčica u male seks-bombe i dečaka u mini terminatore odvijala se malo-pomalo, po principu „skuvane žabe“. Iz godine u godinu perfidno su se pomerale granice normalnog i socijalno prihvatljivog, pa zbog toga, sem sporadičnih protesta, nije bilo ozbiljnije društvene akcije. Deca svih uzrasta permanentno su izložena slikama i porukama štetnih, nepedagoških sadržaja, od svakodnevnog nasilja do naglašenog izražavanja seksualnosti. Tek su 2008. godine vlade nekih članica Evropske Unije dale nalog nadležnim ministarstvima za brigu o deci i omladini da ispitaju najekstremnije slučajeve. Britanski psiholog Linda Papadopulos, u svojoj studiji o seksualizaciji dece ukazuje na dramatičan rast obima i eksplicitnosti seksualizovanih sadržaja, koji su zahvaljujući novim tehnologijama, internetu i mobilnim telefonima, dostupni i najmlađima. Zatim, izmenjen je prikaz ženskih i muških uloga u pogledu seksualnosti. Ženama se sugeriše da moraju biti seksi, poželjne, izazovne i lepe da bi imale uspešan i bogat život, a muškarcima da moraju biti mačo tipovi, snažni, jaki i agresivni. Šta je onda klincezama i klincima preostalo nego da usvoje sve te nametnute stereotipe, bez mnogo razmišljanja i otpora?! Ono što je najpogubnije jeste činjenica da su mediji i cela industrija današnjeg potrošačkog društva prihvatili decu kao legitimni seksualni objekt. Izbrisana je granica između seksualne zrelosti i nezrelosti, a najmlađe povezivati sa seksualnošću postalo je potpuno uobičajeno.

A kod nas?
TV (ne)kultura nije, nažalost, zaobišla ni ovdašnje mlade naraštaje. Na primer, na jednom domaćem TV kanalu, dve devojčice uzrasta oko 10 godina, u ulozi voditeljki, prepričavaju aktuelne tračeve iz sveta estrade kao da su punoletne! Sa bilborda i TV ekrana, domaće modne i reklamne agencije pozivaju roditelje da svoju decu prijavljuju na kastinge za male manekenke i manekene, za „neotkrivene talente“, za „čuda od deteta“. Naravno, tu su i ponude za izradu tzv. bukova. Posebna priča je popularna društvena mreža Facebook, gde se sve mlađe devojčice u svojim profilima prikazuju poput tinejdžerki, sa napućenim usnama i u seksi pozama. Takođe, časopisi i magazini za mlade u svojoj uređivačkoj politici sve veću pažnju posvećuju devojčicama uzrasta ispod 10 godina. U njima se bez ikakve ograde ili zazora objavljuju saveti devojčicama kako da se šminkaju, friziraju, oblače, hrane i vežbaju da bi bile privlačne dečacima. Jezik takvih magazina je poput erotskih – dominiraju imperativi „budi seksi“, „poželjna“, „provokativna“, „zavodljiva“, „uzbudljiva“. U rubrikama namenjenim dečacima publikuju se erotske slike devojaka, na ivici pornografije, sa „uputstvima“ kako da budu seksualno dominantni i da na devojčicu gledaju kao na seksualni objekat. Ženski izgled približava se idealima iz pornića, a muški iz akcionih filmova. Nedavno je reklamna kampanja jedne domaće fabrike donjeg veša na bilbordima širom Srbije blagovremeno stopirana, jer je za reklamiranje donjeg veša bila angažovana – maloletnica! U knjižarama se mogao kupiti komplet školskog pribora za đake-prvake sa znakom Playboya. A na sajtu Youtube nedavno je postavljen video klip načinjen mobilnim telefonom, koji prikazuje scene seksa učenika jedne osnovne škole!

Začarani krug
Mama i cerkaI dok se naši psiholozi i pedagozi dvoume da li su deca erotizovana zbog marketinga ili je marketing erotizovan zbog dece, tj. zbog njihovih roditelja kao potrošača, ni vlast ni javnost nemaju nikakvu strategiju protiv seksualizacije dece u Srbiji. Vrtimo se u začaranom krugu: na jednoj strani je opravdana briga roditelja zbog mogućeg seksualnog zlostavljanja njihove dece, a sa druge strane – oni ne uočavaju sve erotizovaniji imidž sopstvenih ćerki i sinova. Psiholog Smiljana Cvjetković pojašnjava društveni ambijent i njegova iskušenja: „U savremenoj kulturi vizuelno je dominantno; to je opšti, svetski trend. Prirodno je da deca žele da se uklope u socijalno okruženje, pa je stoga prirodno da i sama usvajaju socijalne obrasce društva čiji su deo, kao i da teže normativnim idealima koje to društvo postavlja. U današnjem društvu ti normativni ideali se isključivo vezuju za fizički self. Ovaj trend obuhvata manipulaciju telom, često i dečjim, koja je prisutna u svim vizuelnim medijima. Kroz tu manipulaciju nameću se određene vrednosti i životni stilovi koji propagiraju površan doživljaj bića. Šalje se poruka da je spoljašnji izgled i manipulacija njim od suštinskog značaja, dok je važnost ostalih aspekata umanjena, ili se čak implicitno negira. Ovakav model nosi veliku opasnost od gušenja autentičnog i originalnog razvoja.“ Apsolventkinja psihologije Dragana Miletić objašnjava kakve posledice može da ima prevremeno probuđena seksualnost: „U normalnom razvoju deteta zrela, u psihologiji stručno nazvana genitalna seksualnost, dolazi na red tek nakon niza prethodnih razvojnih zadataka. Prevremeno probuđena seksualnost zapravo je samo maska nametnuta detetu od strane okruženja, koje seksualnost ceni i podržava više nego neke druge kvalitete. Na taj način seksualnost, iako spolja vidljiva po stilu i ponašanju, nije adekvatno integrisana u sliku o sebi, te će dete imati problema u osećanju sebe, svoga tela i svoje seksualne strane. Kod deteta kojem je na ovaj način nametnuta seksualnost značajno je povećan rizik da se kasnije jave poremećaji ishrane ili depresivnost.“

Umesto zaključka: šta decu čini srećnom?
Na kraju, podsetićemo vas na rezultate velike ankete nedavno sprovedene među decom u Nemačkoj. Jedan dečak, star 11 godina, na pitanje šta je to sreća i zadovoljstvo, odgovorio je kombinacijom crteža i reči. Svoje želje nacrtao je na listu papira: „Banana – da se preživi – ukusno! Čaša vode da se pije – da se mnogo pije! Kuća – zato što je potreban krov nad glavom!“ Nacrtao je i igračku i prijatelja, što jasno govori o životnoj filozofiji malih ljudskih bića koja nisu postala plen gramzivih industrija i bolesno ambicioznih roditelja.

Tekst: Filip Mladenović

Tagovi: