Zamke vaspitanja dece

by | novembar 25, 2011

Kada sam bio klinac jako teško mi je padalo buđenje za školu. Pogotovo što je moj ćale, nakon godina diskutabilnih pokušaja, otkrio izuzetno efikasnu metodu koja me je bez greške dizala iz kreveta ali me je ostavljala nervoznim par sati. Čoveku dosadila ona igra “još 5 minuta” pa je u vreme kad treba da ustanem, dok on sluša vesti radio Beograda, jednostavno odvrtao radio do daske. Mene je to izluđivalo, odmah sam se drao da utiša, ali on mene, jelte ne čuje od buke, jer je u susednoj sobi, pa sam morao da ustanem da iznesem svoje negodovanje. A kad ustanem – ustao sam. To je išlo dotle da sam u besu odšrafljivao osigurače. Jebi ga metoda bila efikasna, moram da priznam ali meni omražena. Pričamo o vremenu kada sam bio srednjoškolac, kada smo živeli sami ćale i ja nakon razvoda mojih roditelja.

Godine su prošle, sada sam ja ćale trojici tigrova, od kojih dvojica idu u školu. Jovan sa svojih 13 godina već je pohvatao konce reči “disciplina” kod ustajanja, ne u potpunosti doduše, ali je zato Ivan “mister ne budite me”. Ivan jednostavno ima problem sa ustajanjem kad je nedospavan. Treska nogama, plače, prekriva se preko glave … Teoretski mi ne pretstavlja veliki napor da mu nametnem svoju volju ali ne želim da mi dete ide uplakano ili nervozno u školu.

Bilo je tu puno bisera. Pošto stanujemo na 10 metra od škole a nastava počinje u 8:00 ja svoj budilnik navijem u 7:00. Tada uđem u njihovu sobu, pokrijem ih i uključim grejalicu. Od uvek sam mrzeo osećaj “auuu kolko mi je ladnooo” kad ustajem. Za to vreme se zgreje i rerna pa ubacim zamrznuto pecivo. U 7:10 je prvi pokušaj buđenja. Obojica u glas:
“Tata je’ l može još 10 minuta?”
Pa naravno da može. Ja tu malo otvorim fejsbuk, tviter, onako neumiven pa u 7:20 ponovim.
“Tata je l može još 10 minuta?”
Može, ali ovo je kraj. Mora da ustanete inače budim mamu. Dok se umivaju i peru zube, ja sam već pustio Arenu na TV i neki fudbal. Sledi doručak, oblačenje i na svako varničenje da neće u školu (Ivan) grlim ga i ljubim. Joca je već očvrsnuo i nema jutarnje neraspoloženje kao gradivnu osobinu karaktera. To je bio opis uspešnog pokušaja buđenja.

Neuspešan pokušaj buđenja ima nekoliko raznih slabih mesta. Neće uopšte da se probudi, probudi se pa plače, ustane pa plače, umiva se pa plače … Jednog jutra ubacim se kod Ivana u krevet i počnem da ga mazim i golicam i probudim ga relativno raspoliženog. Umivanje, doručak, oblačenje, kapuljača na glavu, ispratim ga, vidim baja ušao u lift na jedanestom spratu… Ja se vratim i legnem. Kad neko je na vratima. Ivan!
“Mnogo je hladno.”
Dečka zapahnuo miris ledenog jutra i vratio se nepokolebljivo. Obukao sam mu još jednu dodatnu duksericu, tako da ih je imao tri na sebi i opet ugurao u lift. Malo je zakasnio ali ipak stigao.

A pre neki dan, utorak je bio, uspeo sam da ga ubedim da ustane i ode u školu, ali se vratio za sat vremena.
“Šta je bilo sine?”
“Pa slavim slavu”
“Koju?”
“Ne znam. Učiteljica pitala je’ l slavi neko slavu danas. Javilo se njih troje i ona ih pusti kući. Javio sam se i ja:”
Zvao sam posle da se izvinim ženi rekavši da je to slava moje supruge i njenih roditelja i da Ivan nije najlepše razumeo.

S druge strane Joca je u godinama kada se zgušnjavaju pismeni zadaci, razne hemije i geografije, a drma ga pubertet. Letos je po sopstvenom priznanju imao “dejt” sa dvadeset i jednom devojčicom. Na njegovom fejsu klinki koliko hoćeš i sa svakom je u nekom dogovoru. Dakle, mnogo mu lep period života pa mu škola nije na prvom mestu. Desilo se dva puta da je nakon gripa bio nespreman za pismeni zadatak pa sam mu odobrio dan “bolovanja” da ne bi dobio lošu ocenu. Neko će reći da je neetički. Ok. Ali koja je korist da nakon dve nedelje pauze i tri dana u školi izađe na pismeni zadatak, koji nije mogao da spremi i “izgine kao Mančester”?

Situacija oko njihovog buđenja i odlazaka u školu su zgodno mesto da iznesem neka svoja razmišljanja oko discipline, vaspitavanja dece, odlazaka u školu, pismenih zadataka …

Mali Ivan je neverovatan zaljubljenik u fudbal. Po ceo dan ili igra fudbal ili ga gleda na TV. Čak je i sam skupio novac pa se upisao u lokalni tim. Igra svake subote utakmice i najbolji je strelac lige. Ali kad dođe nedelja i liga šampiona i svi oni pregledi engleske, španske i drugih liga, nema šanse da ga oteram u krevet pre 12. U stanju je da odglumi odlazak u krevet pa da kroz odškrinuta vrata sobe gviri i gleda TV. Jednostavno, kao što on reče “fudbal je život”. Iz toga je posledica da on u ponedeljak nema šanse da ustane. Ali nema sile. Probala je gospođa majka na dranje i silu ali osim što smo se svi u kući debelo iznervirali a Ivan debelo rasplakao nismo dobili značajniji efekat. Ukapirao sam da mi je bitnije da mi dete bude nasmejano nego da ode u školu u ponedeljak. Znam da se kosi sa svim i svačim što su nas učili o vaspitanju dece, ali ja jednostavno ne volim da ih pritiskam previše i da mi budu mrzovoljni. Ivan koji je sa 6 godina savladao čitanje i pisanje, kako na engleskom tako na srpskom, sam, samoinicijativni, dečko koji koristi google od svoje četvrte godine, računa sa dvocifrenim brojevima, generalno nema puno toga da nauči u prvom razredu osim tog osećaja “mi smo svi isti i u školu idemo”. Ne garantujem da sam u pravu ali kad procenim da je neka muka ja ih ne stiskam. Na kraju krajeva kaže se “neka dođe roditelj da opravda”. Odem i opravdam.

Jednostavno bitnije mi je da deca imaju socijalnu inteligenciju, da umeju da se jave, da znaju kom se persira kome ne, da ih nije sramota da potraže vodu, da umeju da odguglaju nešto nego da budu disciplinovani kao spartanci. Joca mi je nedavno zakasnio za školu jer je nekog slepog dedu vodao do doma zdravlja. Čovek nije imao nikog pa je pošao sam, a ulice su se promenile od kad se zadnji put sam kretao. To mi je bitnije od stizanja na vreme u školu i da ubode baš svaku peticu u sedmom razredu.

Smatram da ako deca ne ukapiraju vrednost škole i obrazovanja džaba ih ja teram da imaju sve petice kad će na fakultetu krahirati. S druge strane ako u znanju budu videli svoju šansu i odskočnu dasku neka četvorkica u sedmom i neki prespavani ponedeljak u prvom razredu ih neće zaustaviti na putu ka diplomi nekog fakulteta. Disciplina? Kad dođe vreme da od nihove radne etike zavisi koliko “hrane na stolu” će imati njihova deca, ne verujem da neće moći da ustanu. Život ih nepogrešivo disciplinuje. A sada neka budu deca.

Milan Jovanović STRONGMAN za CKM.rs

 

Tagovi: