Lek iz kuhinje: SUPOM PROTIV GRIPA

by | novembar 14, 2009

Pileća supa u vreme gripa obavezna je stavka u jelovniku. Ni juneća nije za zanemarivanje, kao ni supica od povrća.

 


Pre pet hiljada godina
Ako je verovati starim zapisima, još u četvrtom veku kuvana je supa, i to od pšenice, maslinovog ulja, mlevenog mesa, kima, vina, lovora i ribljeg sosa koji je neko vreme fermentisao. Kakav je ukus bio na kraju, teško je reći, ali ako je uputstvo završilo u kuvaru – mora da je vredelo.
Pila se supa i pre pet hiljada godina kada je otkrivena vatra, a lovina završavala u metalnim posudama za pripremu jela. Jer, sirova i tvrda, kao i plodovi iz šume, nije bila zgodna za stavljanje pred rodbinu i komšije iz plemena, bez kuvanja. Tako su komadi mesa od ovce i guske završavali u kazanu, prvenstveno uz pšenicu i ječam kao žitarice koje su masovno gajene.


Hleb umesto kašike
Stari Rimljani su u lonac za kuvanje supe dodavali praziluk, šargarepu, beli luk, nanu, peršun, anis. U Vizantijskom carstvu spremana su jela koja su se tokom osvajanja pokazala kao dobra, pa ni supa nije izostala. Turci nisu birali doba dana da pojedu supu, uvek sa puno zeleniša, piše „Politika“
Međutim, kako je supa služena dok nisu napravljene kašike? Tako što je umakan hleb sve dok činijica ne ostane prazna. Vešti gurmani su jednom rukom trpali u supu nakvašeni hleb, a drugom lovili komade mesa i povrća. Sve dok u 14. veku nije izmišljena kašika, a u 16. i ona dublja da se supa brzo i lako pojede.

 

Francuski kumovi
Francuzi su smislili ime onome što danas zovemo supom (zbog hleba koji se stavljao na dno da upije tečnost), a kapetan Kuka je 1772, ako je verovati hroničarima, kuvao pre polaska na put, toliko dugo da bi sva uvrela i postala preteča onoga što je danas supa u kocki. Prvi restoran u kome je služena samo supa bio je u Parizu.


Minestrone, gaspaćo, boršč…
U zavisnosti od kuhinje, sastojaka i dodataka, danas je teško pobrojati kakvih supa ima. Bistrih, kremastih, sa manjim ili krupnijim komadima povrća i mesa, sa rezancima, knedlama, prepečenim hlebom, pirinčem…Italijani ne bi ništa menjali za svoju minestrone, a tek ljubitelji andaluzijskog gaspaća, pa francuske supe od luka, ruskog boršča.
Verdi je imao naviku da pojede tanjir supe s testeninom pre komponovanja, a Mikelanđelo, da ne bi silazio sa skele dok radi, redovno je tražio da mu sluge donose supu i hleb „gore u umetničke visine“.

Tagovi: