LJUBAVNA PRIČA: Anđeo čuvar

by | mart 5, 2010


Porodica u kojoj sam odrastala bila je najsiromašnija u selu, ali vrlo poštovana i uvažavana među meštanima jer su majka i otac bili pošteni i vredni ljudi.

U tom duhu vaspitavali su mog mlađeg brata i mene a mi smo svakodnevno, po završeku školskih obaveza, odlazili u polje gde smo, pridruûivši se roditeljima, radili najčešće do mraka. Oboje smo bili uzorna i primerna deca koju su svi rado primali u kuću, posebno moja komšinica Vida čija sam miljenica oduvek bila.
– Milice, ti si veoma lepa i pametna devojčica – često je govorila. – Sigurna sam da ćeš jednog dana uraditi velike stvari. Tvoj brat Mirko je isto tako dobar dečko, ali on nema tvoju snagu.

 

Andjeo cuvar

Kad god je bila u prilici, tetka Vida bi meni i mom bratu kupila neku igračku ili odeću koju nisu mogli da nam priušte naši roditelji. »esto je govorila da novac ništa ne znači ako se pravilno ne iskoristi, i da ga ona ima više nego što joj je potrebno. Naime, njena kćerka i sin godinama su živeli i radili u Americi i svojoj majci redovno su slali određenu svotu da ne bi morala da, kao drugi, nadniči po selu.
– Nedostaju mi moji Dragan i Slavica – obraćajući se mojoj majci, uvek bi tu rečenicu izgovarala s tugom u glasu, ali ovoga puta iskrice nade zaiskrile su u njenim očima. – U pismu koje sam juče dobila obećali su mi da će doći sa svojim porodicama ovog leta. Prosto ne mogu da verujem da ću napokon videti svoje unuke… – zaplakala je.

I, zaista, tog leta su Dragan, Slavica i njihovo četvoro dece ispunili kuću naše divne tetka Vide srećom i veseljem. Tada nisam znala da će sa svojom velikom porodicom zauvek napustiti naše malo selo. Znala je koliko će me to saznanje pogoditi i svoju tajnu otkrila mi je pred polazak.

– Uvek ću te voleti i misliću na tebe, mila moja Milice – suze su joj se slivale niz lice dok se opraštala. – Sada sam potrebna svojim unucima, nadam se da to razumeš? Ti si velika devojčica, ove godine krećeš u srednju školu i nemoj tu da staneš, ubeđena sam da možeš mnogo više… Završi fakultet, ja ću ti slati novac za studije. Ne brini, sigurno ćemo se opet videti.

Tetka Vidine reči zauvek su se urezale u moje srce, a njena nesebična ljubav i podrška nisu izostale ni kasnije iako smo bile udaljene hiljadama kilometara. Uprkos tome što nije bila fizički prisutna, znala sam da bdi nad mojom sudbinom, baš onako kako to čine anđeli čuvari.

Moja dobra tetka Vida

Dok sam pohađala srednju školu u susednoj varoši, momci iz kraja uveliko su pričali o mojoj lepoti, skromnosti i drugim vrlinama udvarajući mi se kad god bi im se za to pružila prilika. Nisam mnogo obraćala pažnju na njihove ponude i laskave reči, ne zato što sam se pravila važna, već zbog toga što sam u planu imala nešto sasvim drugo. éelela sam da održim obećanje koje sam kao devojčica dala tetka Vidi i da upišem studije. U pismu sam obavestila svoju dobrotvorku da sam uspešno položila prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu i da bi najkasnije do prvog oktobra trebalo tamo da se preselim.
– Baš se radujem – rekla mi je oduševljeno u telefonskom razgovoru. – Znala sam da ćeš uspeti, mila moja devojčice. Nemoj ništa da brineš, kao što sam ti rekla onog dana kada smo se rastajale, snosiću sve troškove tvojih studija, a ti treba samo da vredno polažeš ispite i da jednog dana postaneš uspešan lekar.
Napustiti selo u kojem ni za koga nije bilo perspektive osim napornog rada u polju, i preseliti se i živeti u velikom gradu, za mene je bilo ostvarenje svih snova.

Tri naredne godine živela sam u studentskom domu sa cimerkom Anom sa kojom sam bila u istoj grupi na fakultetu. Najviše vremena provodila sam u čitaonici iz koje gotovo nisam izlazila svakodnevno naporno radeći da bih svaki ispit položila u roku. Ali, takve radne navike nije stekla moja drugarica Ana koja se prema studentskim obavezama, naročito na trećoj godini, odnosila opušteno i pomalo neodgovorno.
– Milice, da li ti je ikad palo na pamet da izađeš sa mnom u grad? – upitala me je jednom posmatrajući me kako učim. – Postoje i druge stvari u životu osim te knjige u koju neprestano zuriš – dodala je gotovo besno.
– éelim da „očistim“ treću godinu i da u roku upišem četvrtu, znaš da me ne zanimaju kafići u koje odlaziš – odgovorila sam mirno. – A ti, ako budeš tako nastavila, bojim se da nećeš položiti nijedan ispit. Stvarno ne znam šta je s tobom u poslednje vreme…

– Sve je u redu, samo ne želim da mi čitav život prođe u učenju – branila se. – Ustalom, možemo i ovako da se dogovorimo: ako budeš jednom izašla sa mnom, obećavam da ću biti vrednija – znala je koliko je volim i da bi mi bilo žao ukoliko više ne bismo bile u istoj grupi.

– OK, dogovoreno – usledio je naš uobičajeni pozdrav, pljesak dlanom o dlan.
Ni u najluđoj mašti ne bih mogla da zamislim da će to veče sa Anom u jednom od poznatih novosadskih kafića za mene biti zapravo sudbonosno, veče posle kojeg ništa više neće biti isto. Znala sam da svojom pojavom privlačim pažnju mladića, što mi je uvek na neki način laskalo, ali me nikada nije preterano uzbuđivalo. Vremenom sam izgradila odbrambene mehanizme stvorivši na taj način oko sebe bedeme koji su me štitili od muških pogleda jer su mi oni uvek predstavljali opasnost, u smislu da mogu da ugroze moj životni plan. U svakom slučaju, te noći saznala sam veliku istinu: ono čega se najviše plašiš i od čega bežiš, pogodiće te kao strela posred srca u trenutku kada se najmanje nadaš.
– Ej, Ana, baš mi je drago da te ponovo vidim – prišao nam je nepoznati, stariji muškarac koji se srdačno pozdravio sa mojom drugaricom.
– Ćao, Stevane, i meni je drago, pogotovo što napokon mogu da te upoznam sa mojom Milicom o kojoj sam ti toliko pričala – rekla je oduševljeno. – Jedva sam je nagovorila da večeras izađe sa mnom.
– Zdravo, Milice, kako si? – pružio mi je ruku uz široki osmeh koji je otkrivao bele, negovane zube. – Zaista se osećam počastvovano… »ini mi se da mi sad svi muškarci u lokalu silno zavide.
– Preterujete – persirala sam mu shvativši da je stariji od mene dvadesetak godina. – Nisam znala, Ana, da se družiš sa starijim muškarcima – promrmljala sam pogledavši je pomalo prekorno.
– Ma, Steva je super tip, mom ocu je mnogo pomogao u nekim poslovima… Slušaj, najmoćniji je u gradu, a tek ribe što su lude za njim…

Već posle nekoliko trenutaka sedeli smo za istim stolom i sve oči bile su uprte u nas. I pored toga što sam se u početku trudila da izbegnem svaki Stevanov pogled, kasnije, kako je noć odmicala, bivala sam sve opuštenija, bolje rečeno bila sam razoružana njegovim šarmom.
– Dozvolite mi da vas prebacim do doma, biće mi pravo zadovoljstvo – predložio nam je na kraju večeri.
– To zaista nije neophodno… – nisam uspela da završim rečenicu, Ana me je prekinula.
– Naravno da možeš, obožavam onaj tvoj crni džip… Uostalom, moram da vidim koliko će večeras riba pući od muke kad nas budu videle da izlazimo zajedno – bila je ushićena.
Ispred doma prvo je izašla Ana pod izgovorom da mora da kupi cigarete i da će me sačekati ispred trafike. Bila sam potpuno zbunjena i pomalo uplašena kada sam ostala nasamo sa čovekom koga gotovo nisam poznavala.
– Milice, neizmerno mi je drago što sam te upoznao – pogledao me je pravo u oči, a potom mi je poljubio ruku. – Hvala ti za ovo divno veče – izašao je napolje i otvorio mi vrata.
Istina je da nisam imala gotovo nikakvo iskustvo sa muškarcima, ali taj osećaj (kada su njegove usne dodirnule moju ruku) nisam mogla do jutra da zaboravim.

 

Grom iz vedra neba

Već narednih dana počev od sto i jedne ruže koje su me čekale ispred vrata naše skromne sobe u domu, pa do prvih izlazaka u skupe restorane i na kraju prosidbe, više ništa nije bilo pod mojom kontrolom. Odjednom mi se „dogodila“ ljubav koja me je pogodila kao grom iz vedra neba. Prepustila sam joj se celim svojim bićem odbacivši pri tom sve svoje ambicije i život koji sam do tada živela.
Ana mi je bila kuma na svadbi, a na moje veliko zadovoljstvo, pored mojih roditelja i brata, specijalno za tu priliku iz Amerike je doputovala moja tetka Vida. Uprkos poznim godinama i narušenom zdravlju, prevalila je toliki put samo da bi prisustvovala mom venčanju. Bila sam posebno dirnuta zbog toga, čitavog dana nisam mogla da zaustavim suze.
– Oprosti mi ako nisam ispunila tvoja očekivanja – govorila sam joj kroz plač čvrsto je držeći za ruku. – »im prođe svadba, ponovo ću početi da učim…
– Molim te, prestani da plačeš, Milice – prekinula me je nežno mi brišući suze sa lica. – Ovo je tvoj najsrećniji dan i samo zato sam danas ovde. Tvoj budući muž je vrlo zgodan i uspešan muškarac, ne bih mogla ništa bolje da ti poželim. A, medicina… ona sada može da sačeka, sigurna sam da će jednog dana sve doći na svoje mesto.

Tako sam tog dana i ja mislila, ali život mi je kasnije pokazao da mi je namenio nešto sasvim drugo.
Stevanov i moj brak bio je divan, mnogo smo putovali i beskrajno smo uživali jedno u drugom.
– Tako vam zavidim, kad bih i ja našla takvog muškarca kao ti, Milice… »ini mi se da ću celog života ostati sama – požalila mi se jednom prilikom Ana. – Divno je kad vidiš da je neko toliko srećan kao što ste vas dvoje…
– Ne brini, draga kumo, i tebi će se to dogoditi jednog dana – tešila sam je. – Uostalom, ko bi rekao da ćeš završiti medicinu pre mene. Shvataš li da, otkako sam se udala, nisam čak ni pokušala da otvorim knjigu, a kamoli da izađem na ispit. Pogotovo sada neće biti nikakve šanse za to… – napravila sam kratku pauzu, a onda sam počela da skačem od sreće uzviknuvši: – Trudna sam, Ana, uskoro ću postati majka!
Prvo nam se rodila Teodora, a godinu i po dana kasnije Tijana. Bila sam potpuno posvećena svojim divnim bebama, dugo nisam primećivala da je Stevan sve kasnije dolazio sa posla i da je sve češće odlazio od kuće. éalio se na buku, galamu i neprestani dečji plač zbog kojeg, kako je tvrdio, nikako nije mogao da se koncentriše na posao. Možda bi me još neko vreme držao u zabludi da me jedne večiri nije odbio kada sam mu prišla željna njegovog zagrljaja.
– Oprosti, ne mogu… premoren sam – izgovorio je tu bezočnu laž ležeći u našem bračnom krevetu okrenut leđima meni.
– Čudno, dosad ti umor nikada nije smetao, uvek si žudeo za mnom – mirno sam izgovorila. – Doduše, imam nekoliko kilograma više…
– Nije to u pitanju – skočio je iz kreveta prekinuvši me. – Zaljubio sam se u drugu, želim da se razvedemo.
Sećam se da sam se istog trena skamenila od užasa, ni u snu nisam očekivala da bi to on mogao da izgovori. Bila sam ubeđena da našoj ljubavi niko i ništa ne može da naudi, da smo se kao zreli ljudi koji imaju potpuno poverenje jedno u drugo zajedno opredelili za porodicu i decu kao jedino moguće uporište i izvor prave ljudske sreće. Sve u šta sam istinski verovala nestalo je u jednom trenu, rasprišilo se kao balon od sapunice, kao da ono što sam do tada živela zapravo nikada nije postojalo.

Sutradan sam se sa decom privremeno preselila kod Ane koja danima nije mogla da se oporavi od šoka i neverice. Zamolila sam je da mi pomogne i oko mojih beba, i da se vratim učenju. »vrsto sam odlučila da ovoga puta završim započete studije.
– Nije mi jasno kako u ovakvoj situaciji možeš da razmišljaš o učenju – začuđeno me je posmatrala moja kuma.
– A šta bi trebalo da radim, da sednem i da plačem? Od toga moja deca svakako neće imati koristi – odgovorila sam besno. – Od njihovog oca više ništa ne očekujem. Ako je mogao da ostavi mene i naše dve devojčice zbog neke žene koju je usput sreo ko zna gde… – reči su mi zastajale u grlu.
Nekoliko dana kasnije nazvala me je tetka Vida kojoj je moja majka telefonom otkrila sve što mi se u poslednje vreme događalo.
– Zašto me nisi nazvala, Milice? – upitala me prekorno. – Zar treba poslednja da čujem da vas je Stevan ostavio?
– Nisam mogla, tetkice, nisam mogla od sramote – plakala sam neutešno. – Ne znam čime sam ovo zaslužila? Upropastim sve čega se dotaknem, skroz sam nedovršena žena… Zato mi se sve ovo događa.
– Smiri se, budi razumna, to ti je sad najpotrebnije – pokušala je da me umiri. – Nisi ti ni za šta kriva, želela si najbolje, ali život je, Milice, takav: nepredvidljiv i ponekad vrlo surov. »ula sam da hoćeš da nastaviš studije, sigurna sam da ćeš ih brzo završiti… Seti se da sam uvek verovala u tvoju snagu i ličnost.

Diplomirala sam za nepunih godinu dana, za to vreme nijednom nisam videla Stevana. Nisam mu dopuštala da mi priđe čak ni pod izgovorom da želi da vidi decu. Ana ih je odvodila svakog drugog vikenda kod njega onako kao je sud odredio.
– Danas mi se kum poverio, rekao mi je da se odavno ne viđa sa tom ženom u koju se navodno zaljubio – gledala me je Ana ispod oka prateći pomno moju reakciju. – Bogami, baš se kaje, kaže da mu je već posle nekoliko meseci bilo žao, ali da je znao da ti nikada ne bi prihvatila njegovo izvinjenje.
– U pravu je, on je za mene samo ružna prošlost – rekla sam odlučno. – A sad bih da spakujem stvari ako mi dozvoliš, deca i ja dobili smo vize za Ameriku, teta Vida je opet dala sve od sebe… Jedva čekam da je zagrlim.

Drugo venčanje

Posle nekoliko dana bili smo u stanu kod naše najdraže tete u Nju Džersiju.
– Tako sam srećna što si tu – govorila je sporo, bila je već prilično stara i umorna. – Devojčice su preslatke, sutra će doći moji unuci da se upoznaju. Ali, pre toga, reci mi iskreno da li još uvek, bar malo, voliš Stevana?
– Tebi, teto, uvek mogu da kažem sve što mi je na srcu – zagrlila sam je. – Zapravo, nikada nisam prestala da ga volim, ali ono što je učinio ne mogu da mu oprostim… Izneverio nas je…
– Malo poznaješ muškarce, ponekad se i takve stvari dešavaju – pažljivo me je posmatrala. – Ali, da bi istinski živela, nauči da praštaš, pogotovo ako od tog oproštaja zavisi sreća i budućnost tvoje dece.
Kada sam sledećeg dana ugledala Stevana na vratima teta Vidinog stana, zamalo sam izgubila svest. Bio je to za mene šok od kojeg satima nisam mogla da se oporavim. Iako sam znala da često poslom dolazi u Ameriku, on je bio poslednja osoba koju sam u tom trenutku očekivala. Sve je to bilo Vidino i Anino maslo, kako sam kasnije saznala.

Ipak, posle višenedeljnog ubeđivanja da nikada nije prestao da me voli, da ni sam ne zna šta mu se tih dana događalo i da ne može da zamisli život bez mene i dece, pristala sam da oprostim svom bivšem mužu i posle nekoliko meseci ponovo sam se udala za njega. 

Sedam dana nakon našeg drugog venčanja umrla je teta Vida. Tada sam shvatila koliko je bila neizmerna i bezuslovna njena ljubav. Nije mogla da napusti ovaj svet ta divna, mudra starica dok se nije potpuno uverila da sam napokon pronašla sreću. I danas, kad god pogledam u nebo, zapravo u svom srcu potražim sećanje na mog anđela čuvara, uverena da, tamo negde gde su vreme i prostor ispunjeni čistom, božanskom ljubavlju, još uvek nada mnom bdi.

 

Dragana Vuković

Tagovi: