Sami sebi naj(ne)važniji?

by | jun 15, 2009

Zbog čega ne možemo da prestanemo da pušimo iako znamo koliko je to štetno po zdravlje, da jedemo iako smo svesni činjenice da smo gojazni, zašto utehu tražimo u hrani ili piću… Da li su neodlučnost i nesigurnost posledica nedostataka snage i volje da zavirimo u svoje pravo – ja?!


Lepota i zdravlje - sami sebi najvaznijiPismo čitateljke

Već dugo se borim sa viškom kilograma, i proletos sam odlučila da postim. Izdržala sam čitav uskršnji post, ali kada sam stala na vagu, zaprepastila sam se – ne samo da nisam izgubila, već sam i dobila u težini! To me je deprimiralo, i od tada ne pazim šta jedem, pa je moj problem sa kilogramima postao još veći. Leto je i nema više „kamuflaže“, vreme je za more, ne mogu da računam na odeću i trikove kojima se inače služim. Kasno je za novu dijetu, a ja sam očajna.

Priča iz ordinacije

Mlada žena na psihoterapiji već duže vreme sprema se da prestane da puši. Međutim, iz nedelje u nedelju odlaže svoju odluku jer se neprekidno kreće iz jednog životnog problema u drugi i stalno je pod stresom. Cigarete je smiruju kad je napeta i tužna, i smatra da bi „poludela“ kad bi ih ostavila, jer joj je uteha (bilo kakva) preko potrebna. A opet, i te kako je svesna svih posledica ove štetne navike i neprestano se pita „zar toliko ne volim sebe, kada se tešim otrovom?“!

Priča iz života

Moja tetka se žali kako neki put i pre nego što oseti da je tužna ili nervozna okolina spozna to i pre nje same jer se – ugoji. „Sada znam i sama, kad počnem da jedem i jedem i jedem, odmah se zapitam šta li mi je sada, na koga sam ljuta, ili zašto sam zabrinuta ili napeta!“.

Malo ko je zaista potpuno slep za svoje mane i slabosti. Svima nama jasno je da su štetne navike i nezdravi obrasci ponašanja u stvari samodestrukcija.

 

 

 

Nema osobe koja puši, a pri tom misli da je to u redu, iako možda, sa dozom samokritike, naziva tu svoju naviku „strogim imenom“ – na primer „moj (jedini) porok“, ili se ljutito opravdava rečima „niko nije savršen“, ili se pak teši „kad sam pod stresom, to me smiruje, a ima i gorih poroka“, „lekar mi brani, a znam da i on puši“…

„Providni“ izgovori

Razmišljati o tome da li vam lekar nešto  brani vrlo je naivno i detinjasto. To je puko prebacivanje loptice jer on nije odgovoran za vaše ponašanje, niti sebe postavlja za vaš uzor. On je objektivan poznavalac činjenica i statistike, brojki koje ukazuju na rizike i šanse za ovakav ili onakav ishod. Doktor nije ni vaša mama, ni učiteljica, a čak i od njih smete da budete pametniji, i da uradite pravu stvar, u slučaju da oni čine suprotno. Takođe, poneki naivni potezi, kojima se odlaže odlučnost i rešenost za postavljanje granica, mogu da budu veoma neefikasni. Na primer, pokušaj spajanja „dobrog i korisnog“, kao u slučaju posta koji je naša čitataeljka sprovodila, ne donosi rezultate. Post jeste poseban oblik ishrane i ima dimenziju pozivanja na umerenost, doslednost i samokontrolu, ali – to nije dijeta.

Teret loših navika

Kada „odlučimo“ da nastavimo da upražnjavamo neku štetnu naviku, uprkos tome što znamo da su posledice štetne, „na raspolaganju“ nam je odbrambeni mahanizam –  racionalizacija koji ima mnoštvo nijansi i oblika ispoljavanja. Možemo „probrati“ niz neuverljivih i slabih argumenata kojima pokušavamo da opravdamo svoje destruktivno ponašanje. Oni veštiji među nama raspolažu i „poznavanjem svakojakih naučnih istina“. Tako im, na primer, znanje iz psihologije ukazuje na to da se radi o frustraciji iz detinjstva, dok oni sa biološkim afinitetima „krive genetiku“, a sociološki orijentisani okrivljuju društvo, školstvo, reklame, marketing…

I pored svega toga, teret loših navika kad-tad počinje da nas sustiže – bilo da je neko sve vreme svestan šta čini sebi i svom telu, bilo da se osvesti kad „zazvoni alarm“! Ipak, teško je poverovati da neko ko sebe smatra gojaznim, zaista ne vidi niti oseća teret viška kilograma i u životnim situacijama tokom godine, već tek kada se približe neki važni dani, izlasci, Nove godine ili odlazak na more.

Međutim, jači alarm od ovoga jeste saznanje da je neko oboleo i da postoji rizik da na najgori mogući način mora da plati danak svojim lošim navikama. Neke osobe tek tada se „prosvetle“, pa iz krajnje razumljivih razloga padaju u očajanje.

Mazohizam ili ne?

Stara poslovica kaže „prase se ne goji uoči Božića“, te tako i oni koji svoje odluke odlažu iz niza „opravdanih“ razloga, „pomeraju“ dane kada će „okrenuti novi list“, promeniti navike i napraviti zaokret ka zdravom ponašanju, najverovatnije i nemaju za cilj da se reše svog balasta. Osoba koja sebi priušti očajanje zbog toga što sad više nema šanse da smrša do, na primer, datuma svog odlaska na letovanje, u stvari, sve vreme ima za cilj upravo to – postizanje stanja očaja. Izgleda da je to krajnja instanca svakog štetnog ponašanja, a „arsenal“ autodestrukcija može se kretati u šarolikom spektru loših navika ili slabosti, bilo da ste pušač, kockar, promiskuitetni, alkoholičar ili ste ovisnik o hrani! Da, i vas ovisnike o čokoladi i svim vrstama „hrane za utehu“ ovom prilikom prozivamo!

Bežanje od stvarnosti

Oni koji su svesni svog autodestruktivnog ponašanja nalaze se na različitim nivoima poimanja svoje otežane kontrole – početnici, srednji stepen, napredni stepen… Neki, jednostavno smatraju da su takvi, te da za njih nema pomoći. Drugi čak znaju da je to manifestacija pojačane potrebe za ljubavlju, ali ostaju na nivou ispraznog psihologiziranja. Pa, čak i oni koji znaju simboliku koja, možda, stoji iza njihove loše kontrole, i kada su surovo iskreni i kritični prema sebi, nisu time uradili ni pola posla. Smisao svakog uvida i želje za dobrom kontrolom destruktivnog ponašanja namera je da se ono okonča. I samo to! Sve druge dobiti – zgodnije telo, privlačniji izgled, lepši ten… potpuno su sekundarne, takozvani „višak kapitala“ ili „hleba preko pogače“. Kako god nazvali ove „nusefekte“, oni nikada ne mogu biti neophodna i dovoljna motivacija za promenu loših navika i njihovu zamenu nečim što je pozitivno. Samo ukoliko steknete nove navike, može se smatrati da su one zaista prava mera iskrene brige i ljubavi prema sebi.

Kada je pravo vreme da počnete da činite nešto dobro za sebe? Da li je potrebno da se neke stvari slegnu, da obavite još ponešto, da se oslobodite otežavajućih okolnosti, pa da onda prionete u taj oooogromni posao? Kaže se da je svako vreme dobro za dobre odluke! Sigurno poznajete ljude koji su u jednom trenutku samo odlučili da im je upravo popušena cigareta – poslednja, ili da su već deset minuta na dijeti i ostanu čvrsti pri odluci da tu novu odluku sprovode. Oni su sebi dozvolili da svoje novo poimanje utehe – nalaze u sebi, i takvu promenu doživljavaju kao pravu i iskrenu. Osim toga, oni mogu njome da nagrađuju i obogaćuju sebe, i to iznutra. A odavno nam je jasno da sve odatle proizilazi.

 

Dr Mirjana Milović-Tatarević, psihijatar

Tagovi: