Duda Alapača: Ajvar a la frenč

by | avgust 28, 2019
  • Pravila sam ajvar  sinoć, pohvalih se Milanki juče. 
  • Sinoć? 
  • Daaaaaa, prijeo mi se, ne mogu ti opisati. Milanka podiže obrvu. 
  • Nisam trudna, mama, samo mi se jeo ajvar. Pravi, domaći. 

Piše: Duda Alapača

  • Rano je za ajvar, reče Milanka. Dok paprika ne padne na osamdeset dinara kilo, nemaš računa da je praviš. Koliko si ti plaćala, upita. 
  • Sto, rekoh i prećutah onih još pedeset, ali za to sam sama kriva, jer kad ti se ajvar prijede u nedelju uveče, nemaš kud nego da je u dežurnom dragstoru platiš k’o da je suvo zlato. I to da je bar bila neka, nego sva suva, spečena, nije se dala čestito ni ljuštiti. 
  • I koliko si tegli napravila, upita Milanka i nastavi da mulja onaj ajvar po ustima, al’ sve nekako neveselo – vidim, rekla bi štošta. 
  • Dve…i po, rekoh. 
  • Šta ‘’dve i po’’ – ponovi Milanka. 
  • Tegle, dve ipo tegle. 
  • Pa ti nisi pravila zimnicu! Ja s dve i po tegle ne mogu ni zazubice da skinem! (Naravno, Milanka bez pedeset kila neće ni da počinje.) – Ima semena. Nisi dobro očistila. – reče Milanka i stade  da pljucka. 
  • Mama, draga, dobro da nema dlaka i gel laka i lego kockica, a za semenke ćemo lako. Puk’o mi je nokat dok sam ljuštila, i nisam mu ušla u trag.
  • Bože, Dudo, ti sve naopako… I šta ti je to na ruci…? 
  • Opekla sam se na rernu. 
  • Pa, da, kad nećeš da uzmeš rukavice…
  • Šta će mi rukavica kad imam krpe…? 
  • Imaš krpe, ali krpa je krpa, a rukav… 
  • Znam, mama… proći će… (Inače, ja na podlaktici imam takve šare i ožiljke od rerne, rek’o bi čovek da se svake godine ritualno sakatim a ne da pravim ajvar). 
  • Jesi mazala to nečim…? 
  • Jesam.
  • Šaljićevom? 
  • Pastom za zube. (Nikako da se setim da kupim Šaljićevu).
  • Pasta za zube je pasta za zube. Nije pasta za opekotine…. I mogla si da usitniš ovaj beli luk, a ne palamare čitave da jedem.
  • Dobro je dok je beli luk, rekoh. Dok nije šta drugo.
  • I ljuske ima, sačuvaj bože… Jesi ti ljuštila ove paprike uopšte….? Inače, ne računaj na zimnicu od mene ove godine. Bole me leđa, bole me noge, nema šanse da stojim ceo dan kraj šporeta. 
  • To si rekla i prošle godine.
  • Prošle godine nisam imala teniski lakat, a sad imam. Ja sam, valjda, jedina žena na ovom svetu koja je teniski lakat zaradila od varjače…. A vi ionako ne umete da jedete zimnicu. To je zimnica, razumeš…? Za zimu. A vi sve potamanite do pre slave.
  • Znam, al’ šta da radimo kad praviš najbolji ajvar na svetu…?
  • Džaba se šlihtaš, Dubravka, ja ga praviti neću. Eno, puni oglasi, žene spremaju po narudžbi, pozovi, naruči… 
  • A ako ti obećam da ću ja ljuštiti paprike…?
  • Ne dolazi u obzir. 
  • A ako kupim paprike…? I operem tegle…? I oribam šporet posle…?
  • Ne, ne i ne. Imam u špajzu džema od pre pet godina, niko ga neće, a znaš kakav je, pravi, domaći… Bebi jednom namazala, ona se mršti, kaže ‘’kiseo’’. Naučili ste je na kupovne džemove, a to ti je čist bućkuriš, da znaš. Ja se polomim od posla oko zimnice, vi pojedete ajvar, a turšija stoji do maja meseca. I znaš šta, sledeći put ima da na ajvar udarim onu etiketu i da napišem ‘’džem od kajsije’’, pa da vidim ko će da se zaleti da ga načne. Narandžasto i jedno i drugo. 
  • Kako to misliš ‘’sledeći put’’…? – poradovah se. 
  • Samo ti sanjaj. To sam onako rekla. I… da znaš… – reče i ponovo stade da mulja po ustima i da zagleda nekakvo parčence među prstima… Bome ti je, Dudo, ovo sad baš plastika. I to frenč.

Tagovi:

top