Duda Alapača: Drugo sve ima

by | januar 23, 2019

Treba li vam šta, mama, pitala sam je pre nego ću doći. Ništa, rekla je, kupi samo hleb i mleko. Otac ti se uželeo popare. Popare…? Da, reče mama. Svi starci vole poparu, šta je tu čudno, upita. Za početak, čudno je to što moj otac nije starac, prekoreh je. Bome jeste, a ni majka ti ne zaostaje, reče Milanka i skoro se zagrcnu od smeha. Mamaaaa, prestani! Znaš da ne volim kad tako pričaš… Što, Dudo, pa to je normalno, svi ćemo jednom pod zemlju. Ljudski je stariti. Ljudski – neljudski, nemoj da mi pričaš o tome, ponovih. Kako možeš da se smeješ..? Kao da je starost nekakav vic koji si čula u prolazu…?! Ako budeš pričala o tome, neću ni da ti dolazim, jel’ znaš..?!

I tako, nije pričala. Nije progovorila ni jednu jedinu reč ni o starosti, niti se setno prisećala mladih dana, nije mi čak ni rekla da je bole leđa, a opet – starost se nazirala svuda oko nas. Nije to bila ona stara starost koju sam zaticala kod bake. Jer, da kojim slučajem traže stan ili daju kakav oglas u novine, ne bi napisali “stariji bračni par“, već “bračni par u zrelim godinama“, ali svejedno – upravo je ta zrelost bivala na izmaku i pretila da pređe u nešto mnogo ozbiljnije. Još su se držali, ali, istini za volju, svakim su danom postajali starija verzija sebe.

Milanka je hodala sporije, više se oslanjajući na desnu nogu. Sada je “časkom“ trajalo mnogo duže nego pre godinu dana, nego pre pet godina. Činilo mi se da joj treba cela večnost da nam skuva kafu. Ju, malo sam ti prosula, rekla je i pružila mi šoljicu. Valja se, to je dobitak, priskočio je tata u pomoć. Meni samo pola, dodao je. Neću moći da spavam. Šoljica je podrhtavala u njenim koščatim rukama. A ti mama, upitala sam. Ne mogu, popila sam u šest. Ne prija mi nešto u poslednje vreme. Godine, moja Dudo, šta ćeš…

Ošinuh je pogledom i ona se, kao dete, postide. Rekla je nešto što nije smela. S druge strane, rekla je nešto što je sasvim očigledno. Ali “očigledno“ očigledno nije bilo na mojoj listi dovoljnih razloga. Bilo mi je teško da shvatim, prihvatim i pomirim se s tim koliko godina zaista imaju moji roditelji. I… i dalje me je užasavala činjenica da bi jednog dana mogli nestati. Strašnija od toga bila je još jedino pomisao da bi taj “jedan dan“ mogao doći vrlo uskoro. Jer ipak, oni su ljudi u godinama.

Ma, dobro sam ja, Dudo… reče Milanka, kao da mi čita misli. Nije mi ništa. I tata je dobro, je li tako…? Tata ti je pravi mladić, da znaš, eto, danas je tri puta išao pešice, gore-dole, gore-dole… Što si tri puta išao gore-dole, upitah ga. Pa poslala me u radnju, zamuca tata….A ja zaboravio… šta sam ono zaboravio, Milanka…? Kvasac, reče ona. A posle se vraćao po jogurt. A onda sam se ja setila da nemam ni brašna… A htela sam hleb da umesim, da ima kad dođeš…

Eto, zaboravljaju. I jedno i drugo zaboravljaju. Za godinu, dve biće dve senke koja se ne prepoznaju. Koje me ne prepoznaju. Možda ću jednog dana sedeti baš na ovom mestu i govoriti joj “mama, to sam ja, tvoja Duda…“ a ona će, ispranog pogleda, odsutno gledati nekud kroz mene.

Jednog dana, ova kuća će mirisati isto kao što je mirisala i bakina. Na starost. Na bolest. Na kremu za reumu i na beli luk. Na onaj teški ustajali vazduh, vlagu koja se nakuplja u ćoškovima i u kostima. Na neprovetrene prostorije, jer starci nikad ne vetre. I biće vruće. Užasno vruće, jer je staru krv tako teško zagrejati.

Jednog dana će izgubiti apetit, i nekako će se smanjiti. Njihove rođene stvari će visiti na njima kao na starom čiviluku. Ovu sam suknju kupila od prve penzije, reći će mama i pogladiti karirani filc. Dobro mi stoji, upitaće. Odlično, reći će tata i zakopčati poslednje dugme košulje oko svog smežuranog vrata. Izgledaće poput dece, zalutale u šifonjer za odrasle.
Zaboravljaće kontrole, rođendane, važne datume, imena prijatelja iz vojske, komšija iz starog kraja, lica rođaka kod kojih su godinama odlazili na selo. Zaboravljaće da ugase svetlo, peglu, ringlu, kvarcnu… Zaboraljaće koji je dan. Zaboravljaće gde su ostavili naočare, proteze, lekove, novac…

Optužiće poštara da ih potkrada. Optužiće mene da ih potkradam. Posle će se izvinjavati. Novine će kupovati samo iz navike, a televizor paliti tek koliko da čuju kakvo će vreme biti sutra. Neće više stajati prvi u redu s računom za struju. Teško će ustajati iz kreveta. Nosiće istu odeću danima. Ređe će se kupati. Neće prihvatati savete. Brecaće se na Bebu bez razloga. Sve će im smetati. Kuća više neće biti čista kao nekada, jer ona više neće moći a on neće znati. I tako, malo po malo (jer starost nikada ne dolazi iznenada, već se prikrada kao pozno miholjsko leto), stariće jedno kraj drugog. Disaće, dan po dan, sat po sat, dok jednog dana, jedno ne reši da ode u zemlju s one strane trave.

Jesi li dobro, upita mama i prisloni dlan na moje čelo. Nemaš temperaturu, reče. Ali, ubledela si, dete moje. Jesi li jela šta…? Jela sam, mama. Jela sam. Nego… moram da krenem… Zar već…? Kasno je, mama. Lezite, i vi ste umorni. Mi – umorni…? – pobuni se tata. Od čega – umorni, mi smo u najboljim godinama…! Je li tako, Milanka…? Tako je, reče mama i poskoči. Evo, jutros nisam mogla da stanem na nogu, a sad mogu kolo da igram…

De, de, polako ti s tom nogom, idem ja da je ispratim, reče tata i pruži joj ruku. Milanka mu pomože da ustane, i on se odgega za mnom. Ne stoj mi tu, promaja je, rekoh mu dok sam čekala lift. Neće mene promaja, reče on i odmahnu rukom. Lift zastade. Ajde… pa svrati još neki put, kaza za mnom. Hoću, rekoh i poslah mu poljubac. Vrata se zatvoriše i stara slotija krenu naniže.

Što si plakala, upita Beba. Nisam plakala, mico. Što onda tako pričaš…? Nos mi je zapušen… prehladila sam se. Virusi na sve strane… Kad ćeš kući..? Brzo, evo čekam da nešto naiđe… Treba li šta…? Ništa ne treba… stani, tata nešto dobacuje… šta…reći ću… Mama… kaže tata da kupiš hleb i mleko. Drugo sve ima.

 

Tagovi:

top