Duda Alapača: Moram da prekinem

by | septembar 19, 2018

Sretnem ovu jednu moju pre neki dan. Šta radiš, pitam je. Kaže – udajem se. Pa to je baš lepo, velim. Šta – lepo, poludeću dok sve ne prođe, moja Dudo! Juče vozim, naravno mobilni mi zazvoni, ko bi drugi nego majka moja, zove me milion puta, za svaku sitnicu. Javim se, šta ću, znam – zvaće dok me ne dobije. I probam ja brzinski da skratim priču, kao – mama, sasvim je svejedno da li će biti kale ili orhideje, nemam pojma, ti si birala cveće… E, moram da prekinem… policija će me zaust… Ama kako to rekoh, tako on ispruži onu palicu. E mislim se, sjajno, samo mi je još to trebalo.

Autor teksta: Duda Alapača

“Dobar dan…“ – kaže, a sav smrknut, znaš već kako oni umeju da budu ozbiljni… Pita “Da li znate da je upotreba mobilnih telefona tokom upravljanja motornim vozilom najstrože zabranjena…?“ “Znam“, kažem “Ali kad biste samo znali šta se meni sve desilo od jutros…
I krenem ja tu priču… Znate, druže, udajem se za dva dana. Venčanica mi je tesna, nervozna sam, jedem sve na nervnoj bazi, i sad moram nekako da stignem do šnajderke da mi ubaci široki paspul sa obe strane… Ali pre toga moram i u poslastičarnicu, ja naručila tortu s malinama, malopre me zovu – kažu, vaša švarcvald torta je spremna.

A švarcald torta je s višnjama. Vele, ne brinite, niko to neće ni primetiti. Nije nego! A restoran što smo našli, prima dvesta gostiju. Kad smo se presabrali, vidimo da će bar pedeset više. I kako sad ti to sve da sastaviš a da se ne guraju i ne skaču jedno drugom u tanjir? I ni to nije najgore, jer da je to normalna familija, pa i nekako, ali ne… Petroviće nikako blizu Nikića jer ne govore deset godina, zbog one njive što se moja mama odrekla u korist brata… To ti je kod nas sve budiboksnama… A mala Jelena, sestra od strica od mog muža budućeg, e pa ona se sve nadala da ćemo je zvati da kiti pa da tako zaradi neki dinar. A lepo smo rekli – nema kićenja na ovu krizu, pa najbolje još da ljudi i za to daju pare.

Onda, ovaj moj me zove jutros, kaže – ne može da nađe košulju. On je, znate, malo poveći u ramenima, eto tako nekako vaše građe, ne može baš da uđe u ove današnje modele. I tu naravno poludim, pa stvarno – ako si znao da ne možeš da nađeš košulju, što nisi lepo sašio na vreme, a ne – on čeka dva dana pred venčanje… i uvek tako odlaže sve za poslednji čas, pa posle jma moram da spašavam stvar… Ni cipele nije kupio, kaže ima neke od prošle godine. Molim vas lepo, ko se još ženi u starim cipelama…? Ko? I uopšte nisam sigurna da li treba da se udajem za njega…

Joj, stigla mi je poruka, samo sekundicu, molim vas, da vidim šta sad ‘oće… Pa, da…! Znala sam..! U dva sam zakazala probu kod šminkerke, evo mi javlja da kasni i da neće stići. A fotograf što smo ga našli, ma i on mi je nešto metiljav sav, mnogo mi se prenemaže, te pozadina ova, te scenografija ona… Ama, briga me za pozadinu, ja sam bitna! Pa jel’ tako druže il’ nije…? Hoću ja da ispadnem lepa na rođenoj svadbi, a ne ona taraba iza mene! Ni prstenje još nemamo, kum kasni iz Dortmunda, gužva na granici… I na sve to, mama zove, baš kad ćete me zaustaviti, da mi eto kaže kako joj se cvetni aranžman za naš sto baš i ne dopada i kako su kale šljonule… I šta ja sad tu da radim, pitam ja vas, eto…!? Kaznite me, ako morate, ama ako treba – na robiju da idem, samo da se spasem ove muke.
I šta bi na kraju – pitam.

Šta bi… Čovek mi vrati dokumenta, eto šta bi. Vidi koja su doba, samo još on da mi stane na muku pa tačno da me nema. A i vidi se da je dobar neki čovek, majke mi. Možete se uključiti u saobraćaj, kaže. Mogu..? I nećete mi pisati kaznu, pitam ja za svaki slučaj. Neću…samo, molim vas, bez upotrebe mobilnog telefona za vreme upravljanja vozilom. Ah, pa, da, svakako, to se podrazumeva, kažem i dam levi migavac. Ma ne prođe minut, eto ti je opet mama zove! Ja mislim – prepala se da ne platih kaznu, kad ono – eto i ruže su isto lepe, dal’ da ubode poneku između, onako da prošara…

Izvini, Dudo, života ti, evo mi opet ovo moje čudo zvoni. Mama, reče i pokaza mi ekrančić. Znači, poludeću, ne mogu ništa sami! Ne mogu, bre, ni da se udam k’o čovek..! Ček’ da se javim. Alo…? Opet u cvećari…? Šta radiš opet tamo…? Kako, bre majka, nećeš orhideje, pa jesmo rekli da je to rešeno…?! A otkud znam…?! Pa stavi jedno pešesedam, belih, otkud znam… Kao da je bitno, mama… E, zaustaviće me policija, mama. Moram da prekinem, reče i prekide vezu. Aman, bre, Dudo, pa dal’ je to normalno, evo, da te pitam, ti si pametna žena…!? Stadoh nešto da zaustim kad ono njeno čudo opet zazvoni. Gde si, upita. Još u radnji…? Pa jel’ ja sad treba da dođem da ti pomognem da odabereš košulju, molim te…?! Pa uzmi jedno pešesedam, otkud znam… Možeš belu… Pa i plava je ok… E, zaustaviće me policija, ljubavi. Moram da preki…

Tagovi:

top