Duda Alapača: Na slovo, na slovo

by | decembar 18, 2018

Moja pokojna baba je, za života, bila u zavadi sa imenima. Nađi mi onog što nam je dolazio da popravi peć. Ima tu broj, u imeniku, kaže ona meni tako jednom i tutnu mi u šake notes kožnih korica, kakvi su se nekada delili bitnijim saradnicima pred novogodišnje praznike. Notes je biće bio mojih godina.

Kako ti se zove majstor, bako, pitala sam. E, sine moj, reče baba, ja da znam kako se zove, ja bi’ ga već sama pozvala. Pa kako da ga nađem, baba, upitah i stadoh da listam staru sveščicu, isprva ispisanu lepim jednačitim rukopisom, a posle sve krivljim, drhravijim i većim slovima. Da nije pod M, kao Majstor…? Nije, reče baba. Nešto na D, čini mi se… da, da, sigurno je na D.

Dobro, krenuh redom od D. Dragan…? Nije Dragan, to je onaj što je živeo u Svetozara Markovića, kad god dođe, svrati kod nas na konak, a nikad deci ni kesu bombona nije umeo da donese, sebičnjak. Jednom mu je tvoja majka rekla “čiko, ako nemaš bombone, možeš da nam daš i u parama“ a on stade da se preznojava, veli “daću drugi put, sad nemam sitno“. E, mislim se, sitnili te dabogda, koliko sam puta samo posteljinu zbog tebe presvlačila i najlepše parče mesa pred njega iznosila… Nije Dragan sigurno. Teraj dalje.

Dušan Hadži…nešto…? Ne vidim ti ja, baba, ovo da pročitam. A Duleeeeeee, reče baka a licem joj prelete neka skoro pa lepa seta…. Dule naš, kakav je to čovek bio… Gospodin. Uvek popeglan, čist, cipele – ma mogao si se ogledati u njima. Sve sam htela da ga upoznam s onom mojom Bosom, šnajderkom, sam on, sama ona, pa šta bi im falilo… Al’ on imao majku – otrov od žene. Ostala mlada udovica, pa sve samo oko njega… On, čovek škole završio, pos’o našao, u struci, lepih godina napunio – al’ džaba – nikako od majke da se odvoji. Jednom krenuo u Pariz na neki seminar, ma ni do Stepojevca nije stigao, vratiše ga, kažu – majka mu slaba. I šta će, kud će, ostade vezan za nju do kraja života. Pa kad je umrla, upitah ja sve u nadi da možda još ima šanse da mu nađemo kakvu, da ima s kim da progovori pod stare dane. Nije umrla, reče baka. Eno je još živa, devedeset i tri godine, baksuz. A on u četrdeset i sedmoj – srčana kap. Našli ga na prednjem sedištu, siv u licu, jadan, počeo već da se koči, siroma’… Koferi u gepeku, valjda rešio da je napusti… i napustio je, eto…

Dragomir…? Koji Dragmir, upita baba. Otkud ja znam koji? Piše samo Dragomir. Baba se zamisli. To mora da je onaj iz Požege. To ne može biti majstor. Ima li još ko…? Ima Dimitrije. Nije Dimitrije. To je jedan što nam je dovozio krompir, kaže pravi ivanjički, a laže – one lepe krompire sve stavljao spolja da se vide, a kad otvoriš džak – unutra sve sitni, crvljivi… Danilo…? Danilo, ponovi baba i poćuta. Aaaaa, to je naš Dača iz Podgorice, kakav je to dasa bio, moja Dudo, dva metra u njemu, svaki put kad dođe kod nas on gađa glavom u štok od vrata. Svaki mu je krevet mali bio, sve sam poturala fotelju da mu noge ne vise. Lep čovek. Mi krenemo u šetnju, kroz grad, ma okreće se svet za njim, i staro i mlado. Dobro baba, da skratimo Daču, daj da čitam dalje… Domagoj…? Oooo, Domagoj, reče baba. To je, Dudo, bio dedin stari prijatelj iz Zagreba… još od onog vremena, znaš, kad se nije gledalo ko je ko… kakav je to samo gospodin bio…nikad nije došao što nam nije onu najveću bajaderu doneo, a tad ti je bajadera bila, ma k’o suvo zlato…!

Krasnu je ženu imao, Francika se zvala, tačno se sećam. Kaže on meni “ štovana gospodična, ja se mojoj Franci ne smijem vratiti bez onog vašeg čuvenog kajmaka“. I ja odem na pijac, nađem najlepši, čačanski, onako mlad, da mu ne prevri u putu… I mi smo u Zagreb išli kod njih. Deda i on odu poslom, a Franci mene pod ruku pa na Cvjetni trg, ceo dan po radnjama, sve nogu pred nogu. Lepa su to vremena bila, moja Dudo. Dizdarević…? Au, reče baba. Dizdarević, to ti je bio jedan veliki čovek, iz Sarajeva, upoznali smo se u vozu, kad smo išli u Bar, a znaš kako – put traje ceo dan i celu noć, mi smo u tim vozovima prijateljstva sklapali, i to je trajalo. Pokvario se voz, tačno se sećam, negde na pola puta, ja ispohovala neku piletinu, ponudim ga, vidim čovek nema ništa pri sebi, prvo mu bi neprijatno, posle kad je probao, kaže – nikad lepšu piletinu probao nije. Kad smo ono uoči Olimpijade išli u Sarajevo, javismo mu se, deda i ja, imali smo hotel rezervisan, a oni ni da čuju. Kaže “pa da ne bi vaše piletine, ja bi’ umro u onom vozu, a vi sad hoćete u hotel pored ovolike naše širine..?!“ I tako, ostadosmo na konaku. Nikad u lepšem krevetu nisam spavala nego kod Dizdarevića, Dudo. Al’ druga su vremena to bila. Mog’o si i na klupi u parku spavati, ništa ti ne bi bilo.

Baba, nema više niko na D, rekoh. Jesi sigurna da je baš na D…? Sigurna sam, potvrdi baba. Bo’me, baba, sve sam ti muške pročitala što je na D bilo… Ovde više ništa nema… Branko… Žarko… Nikola… Miodrag…

E, taj je! – skoči baba. Koji…? To poslednje, Miodrag! Pa kako baba Miodrag da bude na D…?! Pa, meni je eto tako nekako u glavi ostao, kao da je na D. Što je to majstor, Dudo, kakve taj ruke ima… nema šta taj ne ume da popravi… Što takne, to pozlati, eto. Jednom nam otiš’o termostat, peć akumulira, sve lepo, al’ ne izduvava. Trojica su dolazila da je gledaju, jedan kaže otiš’o grejač, drugi kaže – ventilator, a ja sve dedu gurkam, kažem “zovi ti onog našeg“. On kako dođe, samo nešto namesti i peć produva. A nikad nije hteo da nam naplati ruke, nego samo delove, ako nešto baš mora da se kupi. Eto, baš lepo što smo ga našli. Da ga zovem, bako…? Zovi ga, jašta nego ga zovi.. ova moja pećica neće još dugo.

Uzeh mobilni i izađoh na terasu. Javi se neki mlađi ženski glas. Ja se predstavih, sve onako redno, ko sam i čija sam i zašto zovem i koga tražim. Draga Dubravka, reče žena, tata je umro ima evo već tri godine. Progovorismo još koju, onako reda radi. Pozdravite baku, reče na kraju, sećam se ja, uvek mi je po tati slala one njene čuvene kiflice s orasima. Hoću, rekoh i prekidoh vezu. Vetar me najednom ošinu. Ulazi unutra, hoćeš da nazebeš, reče baba i uvuče me u kuću. Šta kaže..? Kad može da dođe…? Ko…? Miodrag, pobogu, pa zar ga nisi zvala…? Jesam, nano… I kad će doći…? Nije tu, rekoh. Nema ga više na onom broju… kažu, odselio. Odselio…? Da, odselio. Tako nekako. Valjda.

Tagovi:

top