Duda Alapača: Simptom kiselo

by | decembar 12, 2018

Neću da idem, rekla sam. Neću i tačka. Kako to, upita Milanka i skide naočare. Tetka ti je. Ma neka mi je tetka sto puta – neću. Muka mi je više i od familije i od svega. Kako gde sednem, samo ispituju! Brate mili, ko da sam na optuženičkoj klupi! Pa tetka je, mora da te pita… brine… – prekide me Milanka.
Mora da brine…?! Šta ona ima da brine o meni? Šta je nju briga kad ću ja da rodim drugo, treće, peto…?

 

Piše: Duda Alapača

Eno joj ona njena što studira četrnaest godina, pa nek’ joj ona rađa… Nemoj tako, Dudo, medicina je težak fakultet, upade mi Milanka ponovo u šesnesterac. Nije ona ni upisala, majko, medicinu da je završi nego da smota nekog doktora, eto. Mani me i nje i njenog studiranja. Anatomiju polagala osamnaest puta..! Pa da ima karfiol umesto mozga – iz petog puta bi je položila! A eto vidiš, ja to tetku nikad nisam pitala. Nego ćutim, da joj ne stajem na muku. A ona – još se i ne izujem čestito – “Dudo, ima li šta novo“…?

Nema ništa novo, eto! Nema. Nema jer nemamo kad. Nema jer me nešto neće ti hormoni u poslednje vreme. Nema jer dolazim kući u sedam uveče i nisam nizašta i nije mi do “nečeg novog“, jer se teško snalazim i s ovim “starim“. Nema jer mi biološki sat lagano otkucava. Nema jer nemamo dovoljno stambenog prostora. Nema, teto, jer mi i živci slabe pa ne znam baš koliko sam spremna da se ponovo gojim, gegam, brojim stopetnaest otkucaja u minuti u sedećem stavu, nisam spremna da ponovo ne spavam noću, bavim pelenama, ljuljam, nunam.. Zaboravila sam kako to izgleda, ako ćemo pravo… i idu mi na živce sve one bebe koje dreče po radnjama, autobusima… odvikla sam se, razumeš…? Ako se desi – desilo se, ali nemoj da me pitaš – kad će. Kad bude, biće. I, živa bila, ne gledaj mi više u stomak.

Mislim – zašto ne možemo k’o sav normalan svet da se skupimo a da niko ne zabada nos tamo gde mu nije mesto…? Zašto to ne može da bude jedno normalno porodično druženje, da se lepo vidimo, progovorimo, a ne samo – pa gde si, pa šta radiš, pa kako ti je na poslu, kakva ti je plata… Aj mislim se, još i isplatni listić da ti ponesem na uvid, šta..? Šta je nju briga kolika je meni plata..? To se u kulturnim kućama ne pita. Ona brine za tebe, opet će mama. Majko, brine ona malo sutra. Brine ta dal’ ću moći da joj pozajmim jedno dvesta evra “do prvog“. Što ne zaposli onu njenu princezu, pa nek’ joj ona popunjava kućni budžet…? Trideset dve godine ima i ni dana radnog staža. Studira… Studira zamalo ti ne rekoh šta. I samo da znaš da sam čula da je trudna s nekim oženjenim taksistom… Trudna…?! – ciknu Milanka. Pa ništa mi nije pričala. Ti si bre, Milanka, mnogo naivna žena, naravno da ti nije pričala – ta svoj prljav veš ne iznosi tek tako. Čeka valjda da se razvede taj njen, il’ bar da prizna dete.

Dobro, trudna, ne trudna, ti moraš da ideš, reče mama. Mene leđa bole, ne mogu da sedim, pojavi se bar ti, da ne bude da niko nije došao od naših. Uđi, popi’ kafu, ne moraš ni da se zadržavaš puno, al’…red je, Dudo. E Milanka, Milanka, da mi nisi majka, pa da ti kažem šta je red. Red je i da ta ista tetka pozove ponekad, da te obiđe “onako“ a ne samo kad joj nešto zatreba, red je da, recimo, nakon tolikih godina zapamti kako mi se zove muž i da prestane da ga zove “onaj tvoj“. Red je da ti vrati one pare što si joj pozajmila i onu bakin poslužavnik za tortu koji stoji kod nje evo petu godinu. I kad ona bude znala za red, pa možda se i ja naučim. Mator se konj ne uči rzati, reče Milanka i obrisa naočare krajičkom kecelje. Ako hoćeš da ja idem ovakva kljakava, dobro, ići ću, teško mi je, nije da nije…

Al’ nemoj posle da mi prebacuješ kako nam se familija viđa samo po svadbama i daleko bilo, sahranama. I s amo da znaš da sam jutros jedva ustala na nogu… Dobro, mama, ići ću! Ići ću, jesi sad srećna…?! Odradićemo i to, samo prestani da mi zvocaš… Ko zvoca, ja…? A ne nego evo ja! Idem. Ali ako mi samo nešto kaže, ama samo ako li mi pogleda u stomak… kunem ti se, ima skandal da napravim! Neće, reče Milanka, ja ću to s njom rešiti. Neće, ponovi i popravi milje po stoti put.
Dobro. Idemo. Hukćem ispred vrata k’o lokomotiva. Ja sam obećala da idem, tetka je obećala da neće progovoriti ništa – ni na račun mog stomaka, ni moje kilaže, ni mog posla, deteta, i da će svakako zaobići svaki suvišan komentar na račun “onog mog“.

Uđosmo. Tetka nas izljubi i posadi u vr’ sofre. Pitasmo se i s ostalim ukućanima, sve kako valja i trebuje. Dobro, sad kad smo se svi skupili, možemo da počnemo, reče Tetka i krenu da iznosi. Predjelo, rinflajš, supu, sve onako redno. Samo kruži oko stola, da nekom nešto ne zafali. Ja, kako se maših za turšiju, tako ona stade da seva očima. Pa kako si mi ti, Dudo, srce moje, pita. Odlično, teto, rekoh. Vidim, sviđa ti se turšija…? Sama sam spremala. Znam, teto. Spremiće tebi tetka celu teglu od tri kila, nenačetu, ako ti se traži kiselo. Mislim, tačno se vidi da baš onako s apetitom jedeš… Meni je tako isto bilo kad sam bila u drugom sta… – reče i ugrize se za jezik. Ja spustih viljušku i značajno se nakašljah. Nasta dramska pauza. Vlada me očepi ispod stola. Nemoj, Dudo, šapnu mi. Džaba. Kasno. Teto, rekoh, kod nas nema ništa novo, ako si na to mislila. Ako nešto i bude, obećavam da ću ti prvoj javiti. A tu turšiju, to ti zadrži slobodno. Kažu – biće rodna godina. Idem da dogrejem sarmu, reče tetka i odgega u kuhinju.

Tagovi:

top