Duda Alapača: Skupo, skuplje, najskuplje

by | mart 13, 2019

Moj brak je izdržao štošta. Dane bez dinara. Nestašice. Gubitak posla. Gubitak prijatelja. Opstao je i tokom vanrednog stanja. Odolevao je krizi srednjih godina, što mojih, što njegovih roditelja. Nije se poljuljao ni pred pubertetom. Ni pred nasrtajima one blajhane sekretarice iz njegove firme. Stajali smo čvrsto poput dva stuba od armiranog betona. A onda zamalo da padnemo prilikom kupovine najobičnije komode.

Sama sam kriva. Umesto da sednem u kola i odradim to što sam naumila, pozvala sam ga sa sobom. Ali ti ćeš ceo dan da bazaš po radnji, rekao je. Neću, samo ćemo ući da pogledamo komodu, ova nam se skroz raspada. I tako. Samo smo ušli. Ali kako da odem tamo a da ne vidim sve one divne kuhinje? I dnevne sobe. I spavaće. I kupatila. I baštenski nameštaj. I saksije sa cvećem. Gde je komoda, upitao je. Vidi kako je lep tepih, odgovorila sam i nastavila dalje. Vukao se za mnom kao kljuse i svako malo prevrtao očima. Ti baš nemaš ni malo mašte, Vlado. Ne ponašaj se kao kreten, nećeš me ubrzati.

Uostalom, gledaj na ovo kao da smo izašli negde zajedno… Dudo, nismo izašli, ušli smo. Ušli smo pre dva sata, i nikako da izađemo. Žuriš li ti negde, upitala sam. Ima li neka utakmica, možda…? Nema. Pa eto, vidiš. Nabaci sad onaj tvoj lepi osmeh na lice i divi se zajedno sa mnom. Ovi ljudi su čudo, Pogledaj samo taj dizajn. Jednostavno, a neobično. Klasično, a opet i moderno. Pristupačno a ima tako neki…kako da kažem…dašak luksuza. Kako možeš da budeš tako ravnodušan…?

Evo je..! – rekoh i otrčah do komode. Vidi..! Jelda da je lepa? Lepa je, reče on ne pomerivši se. Stvarno ti se sviđa…? Stvarno mi se sviđa. Da je kupimo? On klimnu glavom. Ne kolutaj mi očima, Vladimire, pitala sam te da li da je kupimo..? Kupi, reče moj muž. Nemoj samo tako k’o neko mrtvo puvalo, ukorih ga. Pokaži malo entuzijazma, strasti… Hoćeš da skačem na sred radnje…? – upita on i stade da mlatara rukama. Ne moraš da skačeš, ali… zar ne možeš da budeš bar malo srećan zbog mene…? Srećan sam, Dudo. Evo srećan sam. A sad daj da je utovarimo pa da idemo kući. A ne možeš da je utovariš, rekoh. Ovo je izložbeni primerak. Mi ćemo da kupimo onaj neizložbeni, fabrički, da ga odvezemo kući, da ga lepo montiramo i da koliko još večeras uživamo u našoj novoj lepoj novoj novcijatoj komodi.

Da nije malo velika, upita Vlada. Kako – velika…? Taman je, merila sam. Staje nam tamo na onaj zid, kontra od prozora. A oni ne vrše isporuku? Vrše, ali se to plaća. Ti ako hoćeš da platiš, izvoli. Ja sam jedva skrpila i za ovo. A ko će to da montira, upita moj muž. Pogledah ga prezrivo. Kako – ko? Pa, mi, Vlado. Ti i ja. Nismo debili, pobogu, pa žmureći bih mogla da sastavim ovo, dve stranice sa strane, jedna odozgo, šest fioka, čas posla. Ali Dudo, ja nemam ni alata ni… Sve ti to oni spakuju, nema da misliš. Uputstvo dobiješ, detaljno, sve korak po korak. Ništa ti ne brini, sve ću ja da ti rastumačim. Toga se i plašim, reče moj muž i obori zadnje sedište. Komoda ostade da viri kroz gepek, jedva je nekako uvezasmo nekim gajtanima da ne izleti. Trebalo je da platim isporuku, primeti Vlada usput. Ne budi lud, za te pare mogla sam još jednu istu ovakvu da kupim. Samo malo manju.

Uđosmo u kuću nešto pre pet. Hoćemo odma’…? Šta…? Pa da je sklopimo, kako šta?! Ne možeš da me pustiš da malo odmorim…? Ne mogu. Ali mogu da ti napravim nešto da pojedeš i mogu da otvorim onu flašu vina i mogu da nam pustim neku dobru muziku… Baš kao da smo izašli negde skupa, primeti Vlada. Tako nekako, dragi moj. Tako nekako.

Jesi li sigurna da je to ta komoda, upita on nakon što otpakova kutiju. Nešto mi mnogo delova ovde… Naravno da je ta, vidiš na slici da je to ona ista. Vlada uze da proučava uputstvo. A da mi ipak pozovemo nekog da nam ovo sastavi…? – upita i počeša se po glavi. Sad..? U subotu uveče da zovemo nekoga? Ne, Dudo sad, sutra, u ponedeljak… Da čekam do ponedeljka…? Da mi stoji sve ovako na sred sobe..? Zato što si se uplašio? Nisam se uplašio. Šta je onda…? Nemam alat. Ima unutra, rekoh. Nema, reče Vlada i zagleda se u kutiju. Nema…? Baš čudno, nekad su sve pakovali, sećaš se kad smo kupili onaj stočić pa smo dobili i imbus ključ i mali šrafciger i sve… E pa sad nismo dobili ništa, reče Vlada. Imamo samo uputstvo na stoosamdesettri strane. I dobru volju, Vlado, i dobru volju imamo. Ne sklapaš nosač aviona, pobogu! Svaki debil može to sklopi.

I tako – krenusmo. Ja stadoh da studiram uputstvo i prenosim instrukcije, on da šrafi, zavrće,obrće. Jesi li sigurna da ovo treba da izgleda ovako? Naravno da sam sigurna… sve smo išli redom kako je pisalo. Sigurno nismo preskočili nešto..? Ama Vlado, pa vidiš da stvar počinje da poprima oblik! Sve smo uradili baš kako treba. Posle neka dva sata šrafljenja i tiplovanja, sklopismo “noseću konstrukciju“ i svih šešt fioka.

Još samo klizači, reče Vlada i odahnu. Dodaj mi taj jedan. Evo. On stade da zagleda. Šta je sad…? Nešto mi se ne slaže. Kako – ne slaže…? Sve smo po uputstvu… Ne znam, Dudo, evo vidi… Ovo treba da bude tu, ali ne može jer je ova stranica od leđa i ima lufta. Jesi li siguran da treba da bude lufta..? Otkud znam, ti si mi dodavala… Ja sam ti dodavala, ali ti si šrafio… On se ućuta i stade da obrće fioku. Dobro smo, jelda da smo dobro, možda samo ne gledaš s prave strane… Bitna je percepcija… Mislim, zavisi s koje se strane gleda… meni, recimo, deluje sasvim ok. Dubravka, prekide me. Sve si mi pogrešno govorila. Sve smo zeznuli.

Kako to misliš – sve smo zeznuli…? I zašto MI..? Nismo mi zeznuli, ti si zeznuo, ti si šrafio…. A ti si mi govorila šta da šrafim, skoči on. Jeste, a šta si mi ti – neka glupa masa koja samo zakucava… ?! Pa ako si video da nije kako valja, što odma’ nisi rekao, nego sačekao čovek da sve završimo..!? Ajd’ da si pogrešio jednom, al’ kako svih šest puta, Vladimire…?! I šta ćemo sad…? Ništa, reče on. Sad ćemo sve ovo lepo da pokupimo pa u kontejner, na đubre. Molim…?! Da ti nije palo na pamet, jesi čuo..?! Nego šta nego na đubre, nastavi on sam za sebe. Kad gospođa neće da sluša, stisla se, da ne plati montažu. “Svaki debil to može, Vlado“..! E pa vidiš kako može! Sad možeš da se slikaš s njom! A ne može da se otšrafi nekako…? Ne može, Dudo, zato što su ovo plastični tiplovi i ovo je iverica, i kad se jednom ušrafi, nema nazad, mo’š ga samo polomiti, eto! Pa šta ćemo sad..? Ne znam, reče on. Ti si pametna, ti reši. Ja sam samo glupa masa koja zakucava. Nisam tako misl… I gde ćeš ti sad, u ova doba…? Vladimire…? Vladimire, vrati se!

Uglavnom, komoda ostade na sred sobe. Celu subotu. I nedelju ujutro. U podne iskopah broj nekog lika što montira. Izvinite, jel’ vi možda montirate nameštaj, zacvrkutah u slušalicu. Možda i montiram, reče. A da li biste možda meni montirali jednu malu komodicu…? Možda i bih, reče. Ali sutra. Jao znate, meni se jako žuri, ako biste nekako mogli danas. Ali danas je nedelja, gospođo. Znam, znam, ali nama je baš hitno… U tom slučaju je i cena hitna. Razumem ja to, samo vi dođite. Ali moram da vam kažem… znate, mi smo to pokušali sami da sklopimo, ali baš i nije išlo… Demontaža se dodatno plaća, prekide me. Ah, pa da, jasno, slažem se s vama, gospodine.

I tako, gospodin dođe. Obradovah mu se kao najrođenijem. K’o da mi džabe radi, eto! Koja je mustra ovo ovako udesila, upita još s vrata. Moj čo… komšija jedan, rekoh. Ma ne bi mu čovek dao ni dve ovce da čuva, al’ reče da se razume i…eto. Jeste za kafu možda..? Hvala, ne pijem. A da ručate…? Sigurno niste ručali, ja sam vas u tri popodne nadigla… Hvala, ne ručam, reče i dade se na posao.

Nakon pola sata, čovek-koji-ne-jede-ne-pije-samo-montira, napusti naš dom sa pedeset evrića u džepu i ostavi me potpuno ucveljenu. Vlada izađe iz spavaće. Dobar ti taj komšija, reče. Koji…? Taj što ti je montirao. Onaj što mu ne bi dala ni dve ovce da čuva. Pa gde od sramote da kažem da mi je rođeni muž ovo napravio… Jeste, ja sam samo…kako si ono rekla… glupa masa koja zakucava. Nisam to mislila. Znaš da nisam… Jesi, jesi… pusti sad… sedi kod mene… i šta ćemo sad… ništa, ja ću da nam donesem vino i onda ćemo da sedimo i da se divimo. I tako, sedosmo i divismo se. Jel’ sad dosta, upita Vlada. Nije. Moramo još da joj se divimo. Skupo nas je koštala. Mogla je i skuplje, reče. E, a znaš šta sam mislila… sećaš se one fotelje što je stajala tamo u levo od ulaza…

Duda Alapača: Osmi mart ili bilo koji drugi dan

Tagovi:

top