Duda Alapača: E, pa pun mi je kufer!

by | jul 13, 2016
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

Neke žene letuju kao gospođe. Neke žene se pakuju kao gospođe. Ali ne i ja. Džaba, ne umem, pa to ti je. Jer ja, kad idem na odmor, ličim na nomada koji svu svoju imovinu nosi sa sobom. Biće da mi je neki askurđel terao stoku preko Karpata, pa smo svi povukli na njega. Moja majka je na more nosila tegle s turšijom, jer valja nečim preseći onaj pasulj s rebrima po onoj vrućini. Ja ne nosim turšiju ne zato što je evolucija učinila svoje, već iz prostog razloga što na plaži preferiram punjene paprike, tikvice i slična tome jela.

Elem, ako ovih dana u vestima čujete da je neka žena pokušala da s tri natovarene kamile pređe granicu – znajte da sam to ja. Jer – pod a) nisam baš tolika gospođa pa da na more krenem s jednim koferčićem, pod b) a šta ću ako mi tamo nešto zatreba i pod c) nikad se ne zna – možda baš ove godine rešim da se sa stadom nastanim na obali?

Moj Vlada – sušta suprotnost – on bi, kakvog ga je bog dao, bio u stanju da letuje u jednim gaćama, takoreći. To je čovek koji sve svoje spakuje u neseser, peškir prebaci preko ramena, pasoš u džep – i spreman je. I ne bi to bilo tako strašno da i mene svake godine ne uceni. „Jedan kofer, Dubravka i to je to.“

E, ne može! Mislim, kad je Duda umela da se spakuje u jedan kofer? Nikada. Jer, ponavljam, nikad se ne zna šta će nam zatrebati. Pa samo za pasoše, dozvole i hartije razne nam treba jedan kofer! A kamo telefoni, pa punjači za telefone, pa laptop onoliki, šta ćeš kad ponestane programa na tevu, i pitanje je šta tamo uopšte hvatamo? Šta će ti geografski atlas, luda ženo?! – bogara moj muž. Šta – šta će mi? Otkako nas je GPS umesto u Bašku vodu jednom zamalo odveo u Trebinje, ne ide Duda bez stare dobre SFRJ karte nikuda. Pa iscepaj SFRJ ako baš moraš, ionako se davno pocepala, ne moraš da tegliš i ostatak planete. Šta će nam Grenland, Indonezija? Neću da cepam, valjaće Bebi dogodine za školu. Šta ti je ovo, ovako teško? Pa moja šminka, kozmetika… Sve to – kozmetika? Jeste, sve to. I to nije sve. Misiim, to što ti priznaješ samo kupanje u moru, to je tvoj problem, ja planiram da se povremeno plaknem slatkom vodom i sapunom. I jeste – sve mi treba – i kupka, i šampon, i balzam, i krema za pre, i krema za posle sunčanja. I krema za tokom sunčanja, tako je, dobro mi reče, tačno bi zaboravila. I mleko za telo, koža mora da se hidrira, pećinski čoveče. I krema za ruke. Hoćeš ti da se vratim spržena, smežurana ili šta?

Ok, ajmo dalje… Čarape, pet pari svakom – to ti je već puna kesa. Gaće… Ne počinji, molim te… Ti svoje peri, ja svoje nosim. Nemoj da se svađamo, nismo ni do cipela stigli. Kako šta će mi štikle? Pa ako me, daleko bilo, izvedeš na neku večeru, ples možda? Ne mogu ceo ubogi odmor provesti u japankama. Jedne štikle, jedne ravne, jedne patike i jedne japanke. I nanule. Ja ispod toga živa ne mogu. I sandale… Pa kupila sam ih za more! Onda trenerka tanka, trenerka debela (nikad se ne zna, na moru kad zaduva), farmerke, šorts, majica neću puno – tri, četiri, sedam, nek se nađe. Nešto dugih rukava… Teksas jakna… Prva pomoć, tablete protiv – pod jedan: mučnine u putu, pod dva: stomačnih, znaš već, tegoba, pod tri: nešto protiv temperature, antibiotik, probiotik, nek se nađe i nešto za pritisak, onda soda bikarbona, ranisan, znaš kako želudac zna da te zaboli, onda krema protiv komaraca.. Aspirin… Tetanus? – upita Vlada. Tetanus? Da znaš da smo mogli… Svratiću sutra u apoteku, što je sigurno – sigurno je.

I takoooo… Ja jadna trpam u onaj kofer, on vadi… I samo viče „šta će ti ovo, šta će ti ono“. Kako šta će mi antibakterijski gel? A kako ti misliš da pereš ruke usput, bez vode i sapuna? Znaš kakve su one pumpe benzinske, koliko se samo ljudi uhvati dnevno za one rukohvate, a ja treba da pustim dete da mi sve pipa pa posle prste u usta i biraj – volja ti stafilokoke, volja ti streptokoke… Treba da mi presedne i ovo malo odmora… Domestos? Naravno da ću da nosim. Ti misliš da oni ribaju kupatila posle svakog gosta? Šta misliš ko se sve kupao pre nas u toj kadi, o drugom da i ne pričam. Jeste, i vlažne maramice mi trebaju. Sva tri pakovanja. Znam da ima i tamo da se kupi, a što da trošim pare bezveze kad već imam u kući. Vrati to u kofer, ne ištu ti hleba. Ne, to nisu iste vlažne maramice, te su mi samo za skidanje šminke. A te su za intimnu upotrebu, kad baš hoćeš sve da znaš. Četkice za zube, komada tri. Šta me gledaš? Jesi rešio da ne pereš zube ili? Fen. Mora fen. Ja bez fena ne mogu. Ko zna kakvi su im tamo fenovi, znaš kako me prošle godine drmala struja svaki put kad sam sušila kosu? I četke mi trebaju, tako je, kosa mora i da se uvije, mestimično. Veruj mi, nije to ništa – šta sve žene nose – te pegle za kosu, te viklere na kuvanje, te papilotne… Jeste, nosim jastuk. Moj jastuk od memorijske pene. Nema tog jastuka koji može da mi ga zameni. I ćebe. Ćebence drago. Svakako će nam trebati, Beba da se pokrije u kolima. Knjige… Zato što, za razliku od nekih, da ih sad ne imenujem, ja pročitam ponešto na odmoru, eto. Čitam. Prave knjige. Debele. S tvrdim koricama. I naočare za sunce. Karte za igranje, da prekratimo duge julske noći partijom tablića. I nije to kutija keksa, to mi je pribor za šivenje, ostavi, prosućeš mi igle, pobogu! Ne, ne planiram da im šijem odela tamo, nego ako se nešto pocepa, rašije…

Je li to sve? – upita Vlada. Nije. Kako crno sve? A gde je suncobran, a stolice za plažu, a dušek, a ručni frižider, a lopta, kantice, lopatice, a štapovi za pec… Ne, zaboravi… Pa peškiri… Oooo, zamalo da zaboravim peškire… Pa peraje… Maska za ronjenje… Ništa – reče Vlada – to su tri kamile, dva konja brdskoplaninska i jedan magarac ravničarski da sve to podnese. Magarac? Ooooo, Vlado, dušo moja, ali sve nam to treba!

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: