Život – i miris i ukus

by | maj 6, 2015

– Napunih tridesetineku pre neki dan. Kako se osećaš..? – pitala me mama.
– Kako to misliš, kako se osećam, nisam bolesna pa da se osećam.
– Pa mislim – kako se osećaš sad, danas..?
– Isto kao i juče, sa tridesetinekom. Isto kao i prekjuče, s dvadeset i…

Ok, možda te godine nekom donesu i zrelost. Ozbiljnost. Meni nisu. Uostalom, ne volim to “zrenje“. Zna se šta posle zrenja dolazi. A to mi se ne sviđa. Nikako. Jer kad zatvorim oči, ja sam još uvek ista ona lujka. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Poželim ponekad da sednem na ringišpil pa da se vrtim dok mi ne pripadne muka. Ili da se spustim niz tobogan. Da vozim rolšue. Ne rolere. Rolšue.[/inlinetweet]

Deco, znate li šta su rolšue…? A lastiš…?
[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Ništa se ja nisam promenila. Mrve jedne. [/inlinetweet] Volim da ližem metlice od miksera kad me niko ne gleda. I dalje mi je potrebno da me neko voli, da odobrava to što radim. Skupljam poštanske markice. I salvete, da se ne lažemo. Naročito one sa cvetićima. Apsolutno o-bo-ža-va-m lizalice s ukusom jagode. Igram po kući kad ostanem sama. Odvrnem muziku na najjače pa se blesavim s usisivačem. Ponekad prespavam ceo celciti vikend samo zato što mi se tako hoće. Ne baratam baš najbolje s kreditnim karticama, retko uspevam da isplivam iz dozvoljenog minusa. Moje potrošačke navike su školski primer propasti. Začas se zaljubim u neke cipele iz izloga. I rasplačem se na crtani. Dužna sam mami pedeset evra od pretprošle godine. Imam par loših prijatelja koje nikako da otkačim. Pokušavam da se ponašam u skladu s godinama i s uputstvima o ispravnom življenju – ali ne ide. Nedeljom isključujem telefone. Posle mi bude žao jer znam da mama svisne od brige svaki put kad joj se ne javim. Ponekad zapalim krijući. Lakše mi je da kupim nove farmerke nego da operem stare. Ima noći kad uopšte ne stignem da skinem šminku. Nemam hidrantnu kremu. Mažem se čime stignem. Jedem sve što mi padne šaka. Jedem noću. Izmišljam glupe izgovore za propuštene prilike, za greške. Olako donosim sud o ljudima koje ne poznajem. Sklona sam da osuđujem druge. Branim sebe. Ne umem da praštam. Nisam objektivna. Umem da budem grozna osoba. Ostavim u šerpi dve kapi mleka, jer to onda znači da će Vlada morati da je opere. Jednom. Ne volim da iznosim đubre. Moj auto je najprljavija moguća krntija na svetu. Vozim zimske gume u gepeku duže od godinu dana. Kasnim s uplatom kredita. Zaboravljam da kupim wc papir i bateriju za sat. Sve što mogu da ostavim za sutra – ostavljam za sutra. Spremam kuću detaljno samo kad se kakvi gosti najave. Odustajem kad je teško. Kuckam poruke dok vozim. Zaboravljam da vežem pojas. Ima mnogo “trebalo bi da“ u mom životu koje nikako da se dese, al’ opet – živim nekako i bez njih.

Tačno je, treba da pročitam više knjiga, i da imam veći stan, i više ušteđevine, i još neko dete, možda. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Treba da počnem da radim na sebi. Da provodim više vremena s roditeljima, jer jednog dana ih neće biti i meni će biti žao što sam nedeljom isključivala telefon. [/inlinetweet] Da prestanem da se bavim lošim stvarima, trošim vreme na loše ljude. Da se ne nerviram. Da ne pokušavam da ugodim baš svima. Da ne mislim kako sam prestara za neke stvari. Da jednom i ja rizikujem. Bilo kad, bilo šta. Samo da ovaj život ne liči na dosadni raspored časova. Da prestanem da mislim šta će ko da kaže. Uvek će biti onih koji će da “kažu“. Ili ne kažu. Da pobegnem od rutine. Prodavačica, kad me vidi u pet popodne već sama trpa hleb, mleko i pavlaku u kesu. Ne moram ništa da joj kažem. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Teško meni, postala sam tako obična.[/inlinetweet]

– Šta ćemo, komšinice…? – pita me. Hleb, mleko i pavlaku.
– E, da…! I tri lizalice od jagode. Tri..? Ne, pet. Deset.
Deset je skroz ok. Za početak.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: