Evropa može da nas spase!

by | januar 23, 2012

Foto: Srđan Bosnić

Večeras sam krenula da kupim knjigu Slobodana Tišme, dobitnika najprestižnije književne nagrade kod nas. Moram priznati da nisam nešto posebno zainteresovana za našu savremenu književnost. Izbegavam čak i domaće filmove. Nekako je taj deo mene otišao u zaborav kao direktan produkt valjanog trash-a  tokom 90-tih. Moje interesovanje ne pobuđuju ni svetski priznata dela naše kulturne baštine ako se baziraju na događajima i psiho-socijalno-emotivnim stanjima društva i pojedinaca iz tog perioda. Jednostavno mi nije privlačno da na sceni gledam ono što me je godinama okruživalo i uticalo na moj život. Očigledno je potrebna malo duža vremenska distanca da bih to mogla da prihvatim (da ne kažem, svarim) tako umetnički obrađeno.

Prašina na knjizi koja je istog dana dobila NIN-ovu nagradu

Na ovu knjigu sam se baš namerila. Ne bih rekla da sam pomodarka već me je čovek zainteresovao svojom osobenošću i nenametljivom, a opet upečatljivom i jedinstvenom harizmom koja je iščilela, čim su skinuli ‘oklop’ sa njega. Imam utisak kao da su ga izvadili iz tog ‘automobila, zaboravljenog i ostavljenog na parkingu…’, iz prvih redova njegovog romana.

Nisam mogla ni da pretpostavim da će se kupovina knjige pretvoriti u pravu potragu. Išla sam od knjižare do knjižare po centru grada i kad sam izgubila svaku nadu, nađem je u poslednjoj knjižari u nizu (u Knezu). Uđem, reda radi i sa vrata pitam prodavačicu ima li knjige. Iskreno, iznenadila sam se kad sam dobila potvrdan odgovor jer ništa nije nagoveštavalo da je imaju u ponudi. Niti je bilo u izlogu niti na centralnom mestu u knjižari, što bi se dalo očekivati. Bar sa moje (pa i profesionalne) tačke gledišta. Kad bih ja radila PR, to bi tako bilo. 🙂

Izgledalo je kao da je skrivaju daleko od očiju javnosti. Kad je prodavačica izvadila jedan od poslednjih primeraka ispod rafa, jedino je još nedostajalo da dune i rukom zbriše tragove prašine sa nje. Sve mi je to delovalo simpatično pa me nagnalo da se upustim u priču sa prodavačicom i pogodim koliki je bio prvi tiraž. Nije me iznenadilo što sam pogodila iz prve da je bila štampana u samo 500 primeraka. Ali me je iznenadila činjenica da sad, na vrhuncu interesovanja i potražnje na tržištu, knjiga ne može nigde da se kupi. Pa, kad će biti ako je sad nema?! Nema goreg promašaja nego da ti krene marketinška kampanja, a proizvoda nema na policama. Bačena para!

Sve će to pokriti debeo sneg

Sam nagradni književni konkurs, kao najstariji i visoko priznat, kao i njegovi finalisti zavređuju daleko veću pažnju javnosti nego što je inače imaju. To vidim kao jedan od najboljih načina promocije kulture, savremene književnosti i samih autora. Planski vođena kampanja bi neminovno rezultirala povećanim interesovanjem široke čitalačke publike za ovakvu vrstu štiva. U tom slučaju se ne bi desilo da nema aktuelnih knjiga u prodaji niti da se narod daleko više zanima za petparačke priče belosvetskih debelguza iz reda parazita.

Ovako, svi su zatečeni i iznenađeni. Kao snegom u sred januara, što je redovna pojava u Srba. Pa i ove godine zatrpa one sirote ljude na Pešterskoj visoravni, kao da je sneg u sred zime neka vanredna situacija u tome kraju. A dobro je poznato da tamo prvi sneg padne čim prva ptica selica napusti Srbiju. I ko je sad kriv i odgovoran za one poginule mučenike?! Kao i obično, pravićemo se kao da se ništa nije desilo. Sve će to pokriti debeo sneg…

Mali šraf u dobro uigranoj mašineriji

Mogu da se pohvalim da sam jedna od prvih 500 čitalaca koji poseduju Tišminu knjigu. Nek ne pada na pamet nikom da mi je traži da pozajmi, jer, prvo, niko kome sam neku knjigu pozajmila nije mi je vratio, a drugo, knjige, kolače i frajere ne delim.

Sa knjigom u posedu, idem kući i razmišljam koliko ležeran odnos naši ljudi imaju prema svom poslovanju. Kao da nije njihovo i da im je to palo s neba pa sad ne znaju šta će s tim. Verujem da ima i takvih u zemlji dembeliji, ali sigurno ima i onih koji su svojim radom stekli to što imaju. Moram priznati da nakon svih ovih godina rada i stotinak različith klijenata-kompanija sa kojima sam poslovala, teško mogu da se setim domaće kompanije, koliko god ona uspešna bila, koja ima postavljenu strategiju razvoja poslovanja i čiji svaki naredni korak je dobro osmišljen i isplaniran na vreme.

Ovih dana sam se dogovorila sa jednim novim klijentom da započnemo zajedničku saradnju. Sasvim ozbiljna, poprilično velika i prosperitetna kompanija, na prvi pogled. Kada sam im tražila da mi dostave svoj plan poslovanja, zavladala je tišina sa druge strane. Onda je usledio telefonski poziv i glas sa druge strane žice je sramežljivo rekao da to baš i ne postoji. OK, prilika za mene da uzmem malo veći deo kolača ali zar sve kod nas mora da se svodi na ad-hoc akcije?! Šta to treba da se desi da naši ljudi shvate da bez strateškog pristupa i načina poslovanja nema uspeha?!

Samo Evropa može da spase, ukoliko koliko-toliko uspemo da im zamažemo oči i provučemo se kao mlada pod gustim velom. A posle nek vide šta će sa nama. Nadam se da će nas dovesti u red. Pa, zar ne bi bilo dobro da postanemo mali šraf u dobro uigranoj mašineriji?!

A kad situacija legne i sve se sredi, a mi krenemo napred strateški postavljenim stazama, biće posla u Srbiji više nego u mrtvačnicama u El Salvadoru (11 ubistava dnevno u zemlji veličine Londona).

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose sa javnošću CORE Relations 

Tagovi: