Na terapiji: Da li baš svi moramo biti ekstravertni?

by | januar 3, 2017
HI_MIC_0428-5152mala

Lidija Ćulibrk, urednica magazina „Lepota&Zdravlje“, specijalista zdravstvene psihologije

Pošto su praznici, vrlo sporo i stranu po stranu čitam knjigu Suzan Kej koju je moja ćerka dobila na poklono svog brata – “Tihi ljudi.” “Moć introvertnih u svetu koji ne prestaje da priča” je rečenica kojom je sažeto predstavljena knjiga.

Bilo mi je jasno zašto ju je baš stigla do moje ćerke ali čitajući je i sama sam postepeno počela da pronalazim delove sebe u svetu introvernih.
Ljudi me ponekad pitaju šta mislim da li su oni introverni ili ekstroverni. Odgovor na ovo pitanje je retko kad jednostavan. Suzan kaže da ako biste bili totalno introvertni ili totalno ekstrovertni bilo biste psihijatrijski bolesnik. Sve zauzimamo, u stvari, neku tačku na kontinuumu između introverzije i ekstraverzije. Možda volite mnogo da pričate ali se povučete u društvu nepoznatih, možda ste potpuno otvoreni ali samo prema malom broju ljudi, možda ste tip koji zabavlja društvo ali suštinski nikome se ne poveravate zaista, možda ste skloni da reagujere brzo ali onda nakon toga mnogo analizirate posledice urađenog, možda volite da nametnete drugima svoje mišljenje ali ste sposobni da prihvatite i sagledate i tuđe kad je nešto zbilja važno. Niko nije samo ovo ili ono.
Ipak, jasno je da savremena kultura traži od nas da umemo da se nametnemo, da uvek kažemo ono što mislimo i da ne propustimo priliku da ostavimo utisak. Ljudi mnogo ulažu u prezentaciju sebe. Važno je kakvu tašnu nosite, kako izgleda vaš FB profil, važno je da kažete gde ste putovali i u koje restorane odlazite, koje uticajne ljude poznajete.
Analitičari ponašanja u biznisu kažu da se izgubi mnoštvo fenomenalnih ideja koje imaju introvertni jer ih pokose fenomenalne “prezentacije” osrednjih rešenja koje nude ekstroverni. U modernoj kulturi glasan i brz govor će biti registrovani kao pamet a ćutanje i nenametljivost kao slabost pa čak i glupost. Ipak, tihi, skromni i povučeni, itekako mogu da budu uspešni, pa čak i lideri. Dok pišem ovo, pitam se da li bi nam svima, bez obzira koju tačku na kontinuumu zauzimali, prijalo da se za trenutak povučemo, odmorimo, ućutimo. Siđemo sa scene. I pustimo svoje introvertne delove da se odmore, harmonizuju, revitalizuju.

I, da, da oslušnemo tihe ljude oko nas i pustimo da se čuje njihov glas u svetu punom buke.

 

Tagovi: