Na terapiji: Da ti kažem „Ja bih to ovako!“

by | decembar 5, 2016
HI_MIC_0428-5152mala

Lidija Ćulibrk, urednica magazina „Lepota&Zdravlje“, specijalista zdravstvene psihologije

Nedavno mi se rođaka žali da je došla u nezgodnu situaciju jer je svojoj koleginici rekla šta sve misli o važnom projektu koji je ova upravo završila i oko koga je bila mesecima angažovana. Reč je o velikoj izložbi u našoj prestonici. Nije ništa loše rekla, a kamoli mislila.

Kako sam shvatila zvučalo je ovako: “Divno, mada da sam na tvom mestu ja bih se pre odlučila za neke druge autore, na primer… Slike ovih pejzaže bih stavila na isti zid… Isto tako, bilo bi nekako bolje da si ih hronološki poređala. Znam da ni ti nisi zadovoljna svetlom, ali ovo je baš katastrofa. Sam plakat mi se sviđa, mada nekako vodi na pogrešnu stranu…”

Wow!

Koliko često iznosimo svoje mišljenje o bilo čemu, a da nismo upitani da se izjasnimo? U našoj kulturi, šta više, uvreženo je da kažeš ono što misliš i kad nisi upitan. To je nekako čak i vrlina. Bez obzira na to što time možemo da povredimo nekoga i bez obira što dotična osoba možda neće moći da se pomeri ispod balasta koji ste joj stavili na leđa. A možda nismo ni kompetentni niti raspolažemo sa dovoljno informacija da bi naše mišljenje imalo bilo kakvu vrednost.

Podučavajući joga psihologiju dr Predrag Nikić je rekao: “Davanje mišljenja u situaciji u kojoj niste upitani za isto je – agresija”. Učinilo mi se malo prejako. Kasnije sam shvatila da je potpuno tačno.

Tokom obrazovanja uče nas takođe, pre svega, kritičkom mišljenju. Uče nas da imamo fokus na onom što je negativno i što treba da se ispravi. I to ima svoju funkciju ali ono što mi treba tokom života da naučimo je da prvenstveno treba da ispravljamo svoje greške a da je u odnosu na druge ljude mnogo korektnije i zdravije staviti fokus na pozitivne stvari.

To ne znači da ćemo govoriti laži i biti licemerni. U redu je reći: “Dopada mi se tema tvoje izložbe” ili “Postavljena je u pravom trenutku” nego izbaciti kompletnu analizu sa nizom zamerki koje svako može da ima na konto bilo čijeg rada. Ostavimo to šefovima, direktorima i ostalim nadređenim koji su za to i plaćeni jer život i rad sa fokusom na negativnim stvarima i treba da bude debelo plaćen. A ni u kom slučaju ne treba da ga delimo šakom i kapom ako već možemo da biramo da uživamo u pozitivnim i lepim aspektima stvarnosti koji su svuda oko nas.

Ostale tekstove iz serijala NA TERAPIJI pročitajte OVDE

Tagovi: