OPREZ! Lažovi su svuda oko nas!

by | mart 2, 2015
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Iako bih mogla u svakom trenutku da se zakunem da nikad ne lažem, statistika me demantuje. Rezultati istraživanja potvrđuju da svi mi lažemo, opasno i mnogo.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Prosečno, svako od nas izgovori četiri laži, a čujemo 10 do 200 dnevno. Dok napunimo 60, već smo izgovorili 87.600 laži.[/inlinetweet]

Najčešća od svih laži koje govorimo je – dobro sam. Rukovodeći se ovom činjenicom, nije teško zaključiti da je pristojnost najveća obmana.

Slede – volim te i bićemo zajedno zauvek.

Ljudi lažu iz raznoraznih pobuda. Da izbegnu kaznu ili zaštite druge, dobiju nagradu, koju na drugi način ne bi dobili, zadobiju divljenje, zaštite se od opasnosti ili pretnje, izbegnu neprijatnost, očuvaju privatnost, pokažu nadmoć kontrolisanjem informacija ili održe reputaciju.

Mada, svi znamo koliko je to Klintonu pošlo za rukom.[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““] Da se ne lažemo, čovek može da zaboravi gde je parkirao auto ili gde živi ali pušenje, kakvo god bilo, niko ne zaboravlja.[/inlinetweet]

– Već predugo lažemo, Frensis.
– Naravno da lažemo, Kler! Zamisli šta bi birači mislili ako bismo počeli da govorimo istinu.
– Ne njima. Sebi, reče Kler Andervud svom suprugu, predsedniku SAD-a, u seriji ‘Kula od karata’’.

I bi u pravu. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Najopasnije su laži kojima obmanjujemo sebe, a opet najčešće to radimo.[/inlinetweet]

Obmana, neiskrenost i prevara su bolna iskustva, bez obzira na kom kraju batine bili. Što dublji odnos ostvarimo, to smo otvoreniji, a time i ranjiviji, podložniji povređivanju. Više verujemo. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Bliskost jača poverenje.[/inlinetweet]

U životu neminovno povređujemo i razočaravamo bližnje i voljene. Čini mi se kao da je to priroda ljudske srodnosti. Ipak, kad se namerno zaputimo da obmanemo nekog, potrebno je da se odreknemo svog integriteta, narušimo tuđe poverenje i aktiviramo sramotu u sebi. A to nije baš tako jednostavno. Treba imati đon umesto obraza.

Jedno od najbolnijih iskustava koje možemo da doživimo je da nas izneveri voljena osoba. Svaka izgovorena laž predstavlja korak unazad u odnosu. Dovodi u sumnju sve do tada izrečeno i urađeno. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Slaži jednom i sve što si ikada rekao dovodi se u pitanje.[/inlinetweet]

Ko se osmeli da jednom izgovori laž, već sledeći put mu tako nešto lakše pođe za rukom. Sve dok ne pređe u naviku i normalno opštenje, prema njegovim novouspostavljenim standardima. A to je već ozbiljan psiho-patološki poremećaj u ponašanju.

Čak i ako se odnos okonča, jer ništa ne košta da kažeš istinu, a laž može da te košta sve, porez na laž, izdaju, izneverenost i pretrpljenu bol, u ratama plaćaju svi sledeći sa kojima stupamo u odnose, bez obzira kakve prirode bili. U svaki sledeći odnos ulazimo opreznije, sa sve većom distancom i nepoverenjem. A na taj način samo sebe kažnjavamo i lišavamo užitka voljenja.

Pratimo svaki mig, hvatamo nesvesne kretnje i merimo reči. Trudimo se da prepoznamo lažova.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]A da li uopšte postoje precizni znaci laganja?[/inlinetweet]

Psiholog Boris Đurović, poligrafski ispitivač i samostalni policijski inspektor MUP-a Srbije, kaže, ne.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Ne postoje znaci laganja. Postoje samo znaci uznemirenosti.[/inlinetweet]

A kad je neko uznemiren, to je uvek sa dobrim razlogom. Na nama je da izvedemo zaključak.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Da bismo uspeli da prepoznamo lažova, potrebno je da budemo oprezni, Borisova je preporuka.[/inlinetweet]

Inspirisana serijom ‘Laži me’’, sa sjajnim Timom Rotom, dobila sam želju da se bolje upoznam sa veštinom neverbalne komunikacije i naučim štošta iz domena psihologije laži. Sa jedne strane, neverbalna komunikacija i psihologija laži spadaju u domen mog posla odnosa sa javnošću, a sa druge, inače volim da posmatram ljude, pratim njihovo ponašanje i upoznajem ih što je bolje moguće, prateći, ne samo ono što izgovaraju i rade, već i kako nesvesno opšte.

Čim sam želju poslala u svemir, nevidljivim putokazom sinhroniciteta do mene je došao poziv za dvodnevni seminar, koji je upravo Boris organizovao, sa svojim kolegom Mirkom Zorićem (www.psihologijalaganja.rs).

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Još jedna potvrda da niko ne ulazi u naš život slučajno. Prizivamo ga.[/inlinetweet]

Da bismo uspeli da prepoznamo obmanu i lažova, Boris apeluje na OPREZ (Objektivnost, Priprema, Razlog, Eksperiment i Zaključak) i savetuje da se trudimo da budemo objektivni, tražimo znakove laganja i donosimo procenu.

Preporučuje da se pre ulaska u dublji odnos, bez obzira koje vrste, najpre raspitamo o osobi koja nas zanima kod poznatih nam ljudi. Utvrdimo da li postoji realni razlog i motiv zašto bi nas lagala ta osoba. Onda se malo poigramo, napravimo eksperiment, postavljajući kontrolna pitanja, i/relevantna, od beznačajnih do vrlo smislenih. Sve to zajedno trebalo bi da nam da jasne pokazatelje da li postoje razlozi da posumnjamo u tu osobu.

Najbitnije od svega je da ne dopustimo emocijama da nam zamagle um, što većina nas čini, rukovođena željenim ishodom (priznajem!), već da ostanemo pribrani i objektivni.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Pola od onoga što govorimo, neverbalnim putem saopštavamo.[/inlinetweet] Rečima saopštavamo informacije, a kroz gestove, pokrete, držanje tela, izraz lica, pogled, ritam i tonalitet govora, boju glasa i odevanje izražamo stavove, osećanja i status.

’Istraživanjima je utvrđeno da oni koji znaju da tumače neverbalne signale, uživaju veći uspeh u životu od osoba kojima nedostaje ova veština. Na osnovu toga, policija ima pravo da zaustavi svakog od nas, bilo gde i ispita nas, ukoliko prepozna ponašanje koje ukazuje na nameru da se počini krivično delo’’, kaže Boris.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Tajna uspešne komunikacije jeste vešto vođenje neverbalnog razgovora.[/inlinetweet] Ono što mislimo da smo rekli ne mora biti uvek jednako onome što je naš sagovornik razumeo.

Svi mi čujemo, vidimo i razumemo ono što želimo. Pa tek kad uđemo u nevolju prisećamo se prvog osećaja koji smo imali, vezano za tu osobu.

A taj prvi osećaj retko vara, jer veliki broj signala povezan je sa našim psiho-fiziološkim procesima u organizmu.

Tri su različita šablona ponašanja, koja dolaze iz različitih delova našeg mozga. Deo koji se zove ‘mozak reptila’’, odgovoran je za naše instinkte, teritoriju, agresivnost i dominaciju. On bi trebalo da nas zaštiti od opasnosti ako smo voljni da ga poslušamo. Često prenebregnemo i ‘iskreni mozak’’ i prepustimo svoju odluku ‘lažnom mozgu’’, koji racionalizuje svaku našu emotivnu odluku. Otuda upadanje u nevolju.

Koliko je teško doneti ispravan stav o nekoj osobi i predvideti njene namere, potvrđuje anegdota engleskog predsednika Čemberlena, koji je posle sastanka sa Hitlerom, pred sam početak Drugog svetskog rata, svojoj sestri rekao – uprkos tvrdoći i surovosti, koju sam video na njegovom licu, stekao sam utisak da je to čovek kome se može verovati na reč.

Nakon tri dana, Hitler je napao Poljsku, pa vi vidite!

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: