Duda Alapača: Samo tlista dinala

by | februar 5, 2020

 

Ne bi bilo loše da malo popričaš s majkom, reče mi tata pre neki dan. Što, šta se dešava, upitam jer znam da se kod nas bilateralni razgovori vode samo u kriznim situacijama. Neće da izađe iz kuće otkako je ova pometnja oko virusa počela, reče tata. Ja idem i u radnju, i na pijacu i u apoteku i svuda. Ona se zabarikadirala i ni makac. A dezinfikuje me svaki put kad uđem spolja, onaj moj lepi karirani šal otkuvala, skupio se, sad mogu samo da ga nosim ko džepnu maramicu. Dobro, tata, rekoh, ti znaš da za Milanku stvar nije oprana dok ne ubaci na devedeset. Znam, al’ počela je da otkuvava, na šporetu, u onom sivom velikom loncu, kaže “devedeset je devedeset, a sto je sto“, dok ne baci ključ, nismo sigurni. I cela kuća smrdi na rakiju, samo ide i briska. Prozore ne otvara, pogušismo se.

Tu se već zabrinuh. Jer, ako Milanka, koja je sve u životu, od posteljine, preko jorgana pa do ukućana volela da provetri i čvrsto verovala da su čist vazduh i zubato sunce preventiva protiv mnogih bolesti, uključujući i duševne, prestala da otvara prozore – onda je, računam, situacija ozbiljna.

Karantin, reče tata. Čist karantin. Otkako si joj rekla da gleda Černobil, tvoja majka me drži k’o taoca…! Pušta me samo po hleb i mleko a i tad me tera da nosim onu masku. Masku? Kakvu masku, tata. Hiruršku, eto kakvu! Pokupovala je sve što se zateklo u apotekama u krugu od tri kilometra, kad su prvi put javili za taj nesrećni virus. Ona je izazvala nestašicu globalnih razmera, Dudo, a ne ovi jadni Kinezi. I od tada mi ne da da izađem iz kuće bez maske. Juče htela još i da mi sve ono okolo oblepi selotejpom, kaže – ući će ti vazduh. Ženo, mora malo vazduha i da uđe, mislim, Dudo, smem li ja disati, pitam. Kaže, ako’š se zaraziti, bolje ti je da ne dišeš. Samo mi još maska protiv bojnih otrova fali, kako je krenulo, pod punom sam ti HTZ opremom. Dobro, tata, rekoh. Nazvaću je, popričaću s njom.

virus lekovi

Jeste kući, mama, upitah je sutradan. Nismo, reče. Kako niste…? Dudo, jesmo, al’ ko da nismo. Vidiš li kakvo je vreme, svi bolesni, na televiziji samo trube o virusu, pa se plašim da vas ne zarazimo… Mama, ti sediš kod kuće, Vlada i ja radimo, Beba se druži s drugom decom – kako si onda mislila da vi nas zarazite…? Ti ionako nikuda ne ideš, jelda…? Pa jeste, reče Milanka. Al’ tata izlazi, pa ko će ga znati, to se širi k’o kuga, daleko bilo… Mislim, Dudo, dođite vi, nemam ja ništa protiv, nego ja to zbog vas, zbog deteta… Mama, ne nasedaj, to su samo priče, ljudi paniče bez potrebe, nije to ni prvi ni poslednji virus koji se dogodio. Preživeli smo, uvek preživimo. A ne, reče Milanka, to ti misliš da preživimo, uvuče se to u organizam i onda čuči, čeka, vreba iz prikrajka… Mama… Šta mama, ovo čemu smo mi izloženi, to više ni bubašvabe ne bi preživele… Mama, jesi opet gledala one tvoje serije..? Koje..? One, znaš koje, kataklizmične, apokalipsa i taj rad…? Nisam. Pa dobro onda, eto nas sutra na kafu, rekoh. Treba li ti šta..? Treba, maski. Hirurških..? Molim te, kupi jedno pakovanje od sto komada, nije kvarljiva roba. I uzmi i vama, da imate, nikad se ne zna.

I tako, krenusmo Vlada i ja od apoteke do apoteke. Dobar dan, dobar dan. Imate maske? Nemamo, nestalo. Pa hoćete dobijati uskoro? Ne znamo ništa. Koja nam je ovo apoteka po redu, upita Vlada. Osma, čini mi se. Nemaju ni oni..? Nemaju. Bome, biće da je ozbiljnije nego što smo mislili, reče. Ma nije, nego je svet poludeo, eto to je. Pa šta ćemo sad…? Znaš da joj bez toga na oči ne smemo. Znam. Zovi Đurđicu, predložih. Koju Đurđicu..? Šta koju…? Onu što ima apoteku, što je bila kod Marića na slavi… Pola flaše loze ste stukli zajedno, a sad je se kao ne sećaš…? Pa baš zato se i ne sećam, reče Vlada i stade da prebira po telefonu. Nemam njen broj, reče. Bolje po tebe što nemaš, kazah. A šta ćemo za maske..? Ne znam, brate mili, a što mene sve pitaš, snađi se nekad sam u životu. Mama, javi se Beba sa zadnjeg sedišta. Kaži, srećo..? Mama, imam ideju! Ja znam gde sigurno ima da se kupe maske…! Gde, mico..? Pa mama, kod Kineza..! Piiii, rekoh i lupih se po čelu… Pa, kako se toga pre nisam setila…!?

 

Foto: guliver/Getty

Tagovi:

top