Jači pol: Čega se muškarci najviše plaše?

by | mart 19, 2016

Opšte je poznato da se muškarci nerado otvaraju i iskazuju svoja osećanja, posebno ako im ego suflira da će se na taj način pokazati slabim i ranjivim. Ipak, perfidno i uporno, s nekim od svojih prijatelja isterao sam to na čistac, ne bi li utvrdio da li su muškarci zaista jači pol, ili smo taj epitet sami sebi nalepili.

Strepnje mojih muških prijatelja poslagao sam bez nekog naročitog reda, kako sam se kojeg prisećao. Neke sam zapamtio u originalnom obliku, a neke sam pak morao malo i da improvizujem. Poznato je da se muškarci najbolje ispovedaju u kafani, uz nekoliko čašica. Nekima je potrebno i nekoliko više, pa otuda i moja potreba za slobodnijom rekonstrukcijom pojedinih strahova.

Sećam se prvog iz kojeg sam izvukao od čega najviše strepi. Koliko je njegov strah logičan, toliko je i banalan. Kaže da se užasno plaši seksualno prenosivih bolesti… OK, ima smisla, ali dragi moj Don Huane, za tvoj problem rešenje postoji već vekovima – zove se kondom. Znaš ono što smo kao klinci punili vodom, vezivali u vrhu, pa skrivajući se s terase gađali nevine prolaznike?

Jedan prijatelj mi reče kako se plaši davljenja. Nisam siguran da li je mislio na davljenje kad upadneš u podivljalu reku, ili je na indirektan način pokušavao da mi saopšti da ga smaram. Kako bilo, kraj nam je svima neizbežan i po tom pitanju i dalje ne možemo mnogo toga da promenimo. Ipak, velika je razlika između komfornog odlaska i dugog, mukotrpnog umiranja, naročito ako vaši bližnji moraju gledati kako patite. Neko mi je takođe rekao kako se plaši da jednog dana ne bude na teretu, a to je otprilike to.

”Plašim se da ću biti loš otac”, rekao mi je jedan sveži ćalac, s vidno primetnom suzom koja mu je poskakivala ukraj oka. Vrlo je moguće da će ti ta uloga oca biti i uloga života, a činjenica da nečije postojanje zavisi iskuljučivo od tebe definitivno je izvor straha za mnoge muškarce. To što se moj prijatelj tako žestoko potresao i pri samoj pomisli na takav scenario ipak mi govori da je dorastao svom novom zadatku. Biće kćer super, ne sumnjam…

Među prijateljima imam i jednog nepopravljivog romantika koga najviše plaši jedna tinejdžerska muka, po kojoj mu ona kojoj je dao sve neće uzvratiti ni najsitniji procenat. Meni se to dešavalo toliko puta da sam već oguglao… Čarobni ljubavni napitak ne postoji, ali zato postoji sladoled, pivo, video-igrice…

”Neću postići ništa čime bih se mogao pohvaliti svojim unucima.” Istina je da prijatelj od kojeg sam ovo čuo ima malo pesimističnije poglede na svet, ali mislim da mnogi od nas imaju sličnu bojazan. Ljudi imaju urođenu tendenciju da sopstvenu vrednost definišu životnim dostignućima, neki onim površnim – kuća u kojoj živimo, auto koji vozimo – a neki onim dugovečnijim i univerzalnijim vrednostima, poput onoga šta radimo u životu i ličnog, dugoročnijeg doprinosa svetu. I zaista, ako iza sebe ne ostavimo trag, makar bio i onaj najplići, kao da nismo ni postojali.

Smatram da je samoća jedno od najgorih stanja koje može zadesiti čoveka, a predstava usamljenosti do kraja života, koju mi je natuknuo jedan od sagovornika, učinila je da mi trnci prođu kroz kičmu. Taj strah je zaista strašan, ali za njega ima leka. Poradi na svojim društvenim veštinama, izađi iz kuće, upoznaj se s nekim novim, druži se, smej se…

Apropo pomenutog straha od samoće, setio sam se još jedne bojazni koja muči moje muške prijatelje. S*anje je kad si sam, a pronaći osobu s kojom želiš da provedeš ostatak života sušta je suprotnost. Ali šta ako ta osoba ovozemaljski svet napusti pre mene? Nekako je logično da jedan od najvećih strahova izvire direktno iz jedne od najvećih ljudskih radosti… Držite svoje voljene blizu sebe i ophodite se prema njima s poštovanjem. Budite zahvalni što ih imate i nikada ih ne uzimajte zdravo za gotovo.

Strah je nešto što je apsolutno ljudski i nešto čega se nikako ne treba stideti. Ničega se ne boji samo onaj koji je potpuno lud, pa ako već ni od čega drugog, od takvih treba da nas je strah.

Neću vam ovaj put reći čega se ja plašim, svašta biste mogle pomisliti…

Tagovi: