Zec beli sreću deli

by | novembar 11, 2014
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Zec beli sreću deli… – povikao je čovek i pljesnuo rukama. ‘Ajmo, žene, još malo pa nestalo…! Zec beli sreću deli…! Mama, mogu samo da vidim, molim te… – upitala sam i okrenula se u pravcu glasa kao omađijana. Žurimo… – rekla je mama. Moooolim te – ponovila sam. Nije imala kud. Minut. Ali SAMO minut – rekla je i spustila cegere.

Tri mala bela zeca stiskala su se u kutiji za cipele. Mamaaaaaa, kako su slatki…?! Je l’ da da su slatki…? Kaži da jesu. Priznaj. Jesu, slatki su. Pet dinara komad – reče čovek-vlasnik-zecova. Tri za deset, gospoja.

Ama, nemojte, molim vas, šta vam pada na pamet, mi živimo u stanu, na petom spratu, nemamo uslova… – branila se mama. To je patuljasti zec – krenuše da pristižu argumenti. Ne raste. Koliki je sad – toliki je vazda. Mama…? Mamice…? Ne dolazi u obzir…! Nemamo uslova, ponovila je. Ne trebaju vam uslovi, kutija za cipele je sasvim dovoljna. Malo trave, list kupusa. Ali dlake… – branila se mama. Nema dlaka, gospoja. Nema, očiju mi. Četir banke za tebe.

Ja ću brinuti o njemu, mama, ja ću sve… – već sam bila na ivici suza. Mama, nemam nikoga, ni brata, ni sestru, ni ribice, ni papagaja, druga deca imaju mačku, psa, babu, dedu… Samo ja nemam nikoga… – skoro sam jecala. Tri banke – reče čovek. Ne smem manje, očiju mi.

Mama je ćutala. Cupkala. Uvrtala kraj maramice. Gledala čas u mene, čas u zeca. Napetost je rasla, svet se skupljao oko nas. I šta kažeš – ne raste… – upitala je mama i otvorila novčanik. Ciknula sam od sreće. Narod je odahnuo. Ne raste, svega mi. Izbaciće nas tata iz kuće… – reče mama i uzdahnu. I tako, dok su druge mame s pijace donosile sir, kajmak i jaja – mi smo donele zeca.

Šta ti je to, pitao je tata. To je zec. Beli. Vidim da je beli – reče tata. Ne, tata, ne razumeš, on se zove Beli. I ne raste – dodade mama. Kakav je sad, takav je uvek. Tata se namršti. Pobogu Dragoljube – branila se mama – …nema dete ni kučeta ni mačeta, kako da nauči da brine o nekome…? Neka brine o lutkama – bio je praktičan tata. Lutke ne rastu. I ne prave nered. Mama podiže obrvu. Ne mislim na TAJ nered. Drugi nered, pobogu.

I tako je Beli postao punopravni član naše porodice i ponosni stanar najveće kartonske kutije koja se zatekla u kući. Vremenom smo shvatili da Beli raste kao iz vode, da se linja kao stara bunda, smrdi kao tvor, i ostavlja onaj ‘’drugi nered’’ svuda za sobom. Tata je bogarao kad god bi natrčao na Belog, mama proklinjala dan i čas kada je rešila da me povede na pijacu, ono čuveno ‘’što-nam-je-sve-to-trebalo’’ se sve češće čulo u našoj kući, komšinica sa susedne terase se žalila da joj jede pelargonije – ali ja nisam dala Belog ni za šta na svetu. Izvodila sam mađioničarske trikove, izvlačila zeca iz šešira, keca iz rukava i pravila se da sam bolja i od samog Moše Hudinija. Sve dok jednog dana neko nije ostavio otškrinuta ulazna vrata, taman toliko da Beli poželi da proširi vidike i, uz pomoć trika, ode daleeeko, čak u beli svet.

Plakala sam dan i noć. Izgubila sam apetit. Mama je mislila da će to ostaviti trajne posledice po moje zdravlje, obećavali su mi šta su stigli, kule i gradove, samo da prestanem da plačem i konačno pojedem bar tanjir supe. Mutila mi je žumanca sa šećerom, cedilla cveklu, pretila ribljim uljem – nije pomagalo. Beli se morao odbolovati I tačka. Sa suzama, kako i dolikuje jednom kućnom ljubimcu i srodnoj duši. Posle toga ih nije bilo. Dugo. Dok nisam upoznala Vladu. Ne znam zašto – ali bilo je neke sličnosti.

Nisi ništa bolji od Belog, rekla sam jednom prilikom. Ostavljaš dlake svuda za sobom, od tvojih čarapa bi se i tvor postideo, praviš mi nered po kući, moram da brinem o tebi, a i moj tata te ne gotivi. Sve u svemu – nikakve koristi. Samo se pitam što mi je sve to trebalo…? Imaš neki dinar na zajam – prekinuo me. Eto..! I to…! Pozajmljujem ti pare i nikad mi ne vraćaš. Tri banke, dosta ti je. Ionako opet ideš u tu tvoju kladionicu. Ih, samo tri, šta si se stisla – daj bar pet, gospoja. Vraćam, katikažem. Vraćam, tebe mi…! Svih mi bubnjeva Darkvuda…! Četiri, dosta ti je.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: