IGOR MAROJEVIĆ: Osećam da me jedino jezik određuje

by | septembar 8, 2010

Književnik Igor Marojević dugo vremena živi i radi na relaciji Beograd – Barselona. Pripada generaciji umetnika koji su se kreativno formirali devedesetih godina, u vreme velikih potresa i nadanja, kada je bilo popularno verovati da će decenija koja je tada bila ispred nas doneti poboljšanje u svim sferama života. Takva nadanja imali su i junaci njegovog drugog romana „Dvadeset i četiri zida“, koji se dešava u vreme velikih studentskih i građanskih demonstracija 1996/97. i koji je „Laguna“ nedavno ponovo objavila. Marojević kaže da novo izdanje prate i izvesne korekcije romana.

Igor Marojević, pisac

– Petogodišnji autorski ugovor, koji smo krajem 2005. potpisali Dejan Papić i ja, predviđa da ako se moje nove knjige budu zadovoljavajuće prodavale, to povlači i ponovno objavljivanje „Žege“ i „Dvadeset i četiri zida“. Želeo sam da veća publika pročita isprva hermetičnu „Žegu“, odnosno da korigujem „Dvadeset i četiri zida“, kao roman sa izvesnim greškama. Ispravke su bile motivisane sa ciljem da se glavna ljubavna priča u romanu između glavnog junaka i Ine, devojke obolele od side, naglasi, kao i da jezik bude prihvatljiviji širem čitalaštvu, naravno ne nauštrb značenjskog sloja.

Dvadeset i četiri zidaRoman „Dvadeset i četiri zida“ pisali ste i objavili u vreme velikih nadanja. Sada mnogi akteri tog vremena imaju svoje Barselone, dok drugi i dalje čekaju da nam krene nabolje.
– A neki imaju svoje Barselone i mada su dugo čekali da nam krene nabolje, u međuvremenu su razumeli da to nije moguće. Nijedan segment društva ne funkcioniše niti, ne računamo li proklamovanu želju da uđemo u EU, postoji i minimalna politička volja da se učini nešto konstruktivno. U smislu procene je ispalo da su moji likovi pametniji od mene. Glavni junaci „Dvadeset i četiri zida“, ljubavni par i njihovo društvo, praveći paralelne žurke u Beogradu još u doba demonstracija, koje su mahom ignorisali, nazreli su da nikakvih suštinskih promena u društvu ne može biti. Ja sam to otkrio tek krajem 2002, kad sam se prvi put posle godinu i po iz Barselone vratio u Beograd. Jedini boljitak srpskog 21. veka u odnosu na kraj 20. je što više nema ratova i što policajac ne može više da ti iz čistog mira drmne šamarčinu.

Kada biste pisali roman ili esej o najvećim problemima savremenog srpskog društva, o čemu biste pisali?
– Mislim da sam već napisao takav roman, „Parter“. Međutim, verovatno je javnost obratila znatno veću pažnju na muško-ženske odnose u savremenom Beogradu i na uvođenje impotencije u srpsku književnost, koje taj roman nudi, nego na uzroke tih problema, kao i opšte mentalne zapuštenosti, primitivizma, agresivnosti, siromaštva, sirotinjskog snobizma, besperspektivnosti i kraha pravosudnog sistema, što se takođe u „Parteru“ prikazuje. Najvećim problemima bih, izvan romana, dodao kleptokratiju u kojoj kao da tipovi u dobrim odelima i kravatama pljačkaju i siluju ženu u agoniji koja se zove Srbija.

Igor Marojević, pisac

Dosta dugo radite na „Majčinoj ruci“. Kako napreduje rad na romanu i kakve ste sumorne stvari otkrili tokom prikupljanja građe?
– Da, prvi objavljeni odlomci tog romana datiraju još od pre pet godina. U to vreme sam u Port Bou, varošici u kojoj se ubio Valter Benjamin i u kojoj je moj prijatelj imao stan, proveo šest meseci, kada sam samo pisao: napravio nekoliko proznih zimnica. A, onda kažu da je Marojević previše plodan… Između ostalog, istražujući građu za „Majčinu ruku“ otkrio sam koncentracione logore u Vojvodini za folksdojčere 1945-1950. i masovno ubijanje nedužnih Nemaca u tom razdoblju, te da je zvanična direktiva bila da Nemci i njihova imovina budu ratni plen Jugoslovena. Ako je za utehu, a ne bi trebalo, slično je bilo i u Poljskoj i ČSSR.

I dalje živite na relaciji Beograd – Barselona. Da li sebe smatrate piscem bez domovine?
– Sebe bih smatrao piscem bez domovine i da sam prestao da živim na toj relaciji u kojoj, uzgred, u Barseloni provodim znatno manje vremena nego što bih želeo. Budući da sam živeo u Beogradu i još pet-šest gradova u Vojvodini, Crnoj Gori i Kataloniji, teško da mogu da imam domovinu. Osećam da me jedino jezik određuje. Pre svega srpski, a onda i španski. U toj meri živim više u Srbiji nego u Španiji.

Koji su vaši omiljeni skriveni uglovi Barselone? Kada ste osetili da počinjete da volite taj grad?
– Kada sam otkrio njegove skrivene uglove poput kvarta kurvi i delinkvenata Raval, tj. tek kad sam otkrio drugo lice Barselone osetio sam da je volim. Sa izuzetkom Parka Siutadelja, nikad me nisu oduševljavala turistička opšta mesta Barselone, u koja nemam problema da ubrojim i Gaudijeve javne radove.

Izvor: Press

 

Tagovi: