Kad je ljubav nedopustiva

by | jun 6, 2011

Ljubav je nepredvidiva i vrlo često desi nam se onda kad se najmanje nadamo. Ipak, postoje situacije u kojima je zaljubljivanje neoprostivo i u kojima odgovornost treba staviti ispred emocija. Predstavljamo vam pet situacija u kojima zaljubljivanje u pogrešnu osobu može da rezultira pravom dramom, pa i tragedijom

Iz iskustva znamo da ne možemo mnogo da utičemo na to kada ćemo se i u koga zaljubiti. Ljubav nam se desi iznenada, ponekad i protiv naše volje, često ni sami dugo nismo svesni da se u nekoga polako zaljubljujemo, a onda odjednom shvatimo da je ta osoba zauzela veoma važno mesto u našem životu i – u srcu. Verovatno nema žene kojoj se nije dogodilo da se zaljubi u pogrešnog muškarca – zauzetog, nestabilnog, nepouzdanog, hladnog, u luzera, ženskaroša, ili, jednostavno, u nekoga ko nam ne uzvraća ljubav. Bol zbog nesrećne ljubavi deo je života i može da nas obogati, inspiriše i nečemu nauči. Međutim, ima situacija u kojima zaljubljivanje u pogrešnu osobu može da razori naš ili život nekoga do koga nam je stalo. Evo slučajeva u kojima ne bi trebalo dozvoliti da se osećanja razviju i u kojima bi odgovornost prema sebi ili nekome koga volimo trebalo staviti ispred svih drugih emocija.

 

1. SLUČAJ: NASILNIK
Marija i Sanja izašle su jedne večeri zajedno. Mariji je prišao momak koji joj se već duže vreme sviđao. Petar je bio šarmantan i duhovit i prema Mariji se ponašao zaista džentlmenski. Međutim, kad se i Sanja uključila u razgovor, postao je krajnje neprijatan. Ispitivao ju je čime se bavi u životu, da li ima momka, zašto nema i šta uopšte čeka. Pošto mu je Sanja rekla da je lekar po zanimanju, napao ju je da je karijerista i da će sve vozove u životu propustiti samo da bi bila „gospođa doktorka“. „Znam ja takve kao što si ti“, ponavljao je stalno. Na kraju, kad mu je Sanja odbrusila da očigledno nije zadovoljan svojim životom i da zbog toga napada druge, nazvao ju je glupačom, na šta se ona pokupila i otišla kući. Marija nije reagovala, iako joj je bilo neprijatno. I sutradan kad je nazvala Sanju da joj se izvini što nije stala na njenu stranu, nalazila je hiljadu opravdanja za Petra. Malo više je popio, verovatno ga je podsetila na neku devojku koja ga je povredila, možda se i sama Sanja postavila malo sa visine… Jednostavno, nije htela da prihvati da je momak, koji joj se toliko dugo sviđao i koji joj je najzad prišao, agresivan tip od koga treba bežati. Već na trećem izlasku prisustvovala je sceni kada je Petar polio konobaricu pivom, jer nije bilo dovoljno hladno. I opet, njoj se činilo da je konobarica bila neprijatna, da ga je nekako cele večeri izazivala. Ali, prijalo joj je i to što je Petar samo sa njom bio tako nežan i zaštitnički nastrojen, a sa svima ostalima drzak i nabusit. Za nju, bio je to dokaz da mu je ona nekako posebna. Posle nekoliko meseci zabavljanja doživela je da je išamara ispred restorana zato što mu se učinilo da se značajno gledala sa nekim tipom na izlazu. Rešila je da ga napusti, ali usledili su meseci proganjanja, pretnji, sačekivanja i zvanja telefonom usred noći, sve dok nije zatražila zabranu prilaska. Tek tada oslobodila se agonije. Srećom, ipak nije bilo prekasno.

L&Z KOMENTAR: Agresivni muškarci vrlo brzo pokažu svoje pravo lice. Za nasilničko ponašanje, bilo da je verbalno ili fizičko – nema nikakvog opravdanja. Muškarac koji je u nekoj situaciji agresivan prema bilo kojoj ženi, biće isti takav, kad-tad i prema svojoj partnerki. Zaljubiti se u jednog takvog negativca veoma je opasno. Takva ljubav brzo prerasta u košmar, triler, vrlo često i u tragediju. Bilo kakva naznaka agresije siguran je znak da od takvog muškarca, koliko god da nam se sviđa, treba bežati glavom bez obzira.

 

2. SLUČAJ: OČUH
Jeleni je oduvek nedostajao otac. Roditelji su se razveli dok je ona još bila beba, a pošto je otac nakon toga otišao u inostranstvo, videla ga je svega nekoliko puta u životu. Njena majka ponovo se udala kad je ona imala 17 godina. Očuh Željko bio je dobar, pažljiv i veoma zaštitnički nastrojen. Željna muške pažnje, razgovora i saveta sa nekim ko bi mogao da bude figura oca, Jelena je počela da se zbližava sa njim, da mu se poverava i priča mu neke stvari koje majci nije želela da priča. Počela je da ga doživljava kao nekog izuzetno bliskog kome može sve da kaže, ko nije roditelj, pa samim tim ne može da je kažnjava, nego je više drug, saveznik u situacijama kad je od mame nešto htela da izmoli. Majci je odgovaralo što je ona lepo prihvatila očuha i blagonaklono je gledala na njihov odnos. Godine su prolazile i u svojoj 27. Jelena se našla u ružnoj životnoj situaciji. Ostavio ju je momak koga je mnogo volela, poginula joj je najbolja drugarica, na poslu je dobila otkaz. U svemu tome očuh joj je bio svetla tačka. Siguran i pouzdan oslonac, još uvek je dobro izgledao i, onako zreo, dopadao joj se mnogo više od njenih vršnjaka. I kad je osetila da počinje na njega da gleda kao na muškarca, dopao joj se taj osećaj. Mada je znala da ne bi trebalo da dozvoli da se ta osećanja razviju, i dalje je tražila njegovu blizinu i trudila se da što više vremena provodi sa njim. On joj nije uzvraćao osećanja i čak je počeo da je izbegava primetivši promenu u njenom odnosu prema njemu. Ubeđena da on od nje beži zato što se i on zaljubljuje, Jelena je postajala sve upornija i najzad je i majka upitala šta se događa. Jelena joj je ispričala da su ona i Željko u vezi. Rešila je da ga kazni zbog neuzvraćenih osećanja. Majka nije htela mnogo da ispituje, jednostavno je, instinktivno, stala na ćerkinu stranu. Željka nije htela ni da sasluša, samo mu je rekla da spakuje kofere. Povređen što mu žena nije verovala, on je zauvek nestao iz njihovog života. Dvadeset godina kasnije, Jelena je imala srećnu porodicu, a majka je i dalje bila sama. Nikada se više nije ni usudila da sa nekim počinje ozbiljnu vezu. Jelena se nikada nije odvažila da majci prizna da je lagala, ali ni sebi nikada nije oprostila što je dozvolila da je osećanja potpuno onesposobe za razumno rezonovanje. Predano brine o majci, ali što god da za nju učini, savest ne prestaje da je grize.

 

L&Z KOMENTAR: Ljubav žene prema zaštitničkoj figuri koja predstavlja siguran oslonac u njenom životu, a pritom nije biološki otac, nije toliko čudna. Mehanizmi po kojima se ona razvija dosta su jasni i logični. Međutim, u životu svakoga od nas postoje ljudi koje, jednostavno, ne smemo da povredimo, a roditelji su tu na prvom mestu. Ne postoji dovoljno dobar, lep, zgodan i pametan muškarac koji je vredan toga da ćerka izda majku ili obrnuto. U životu nam se dese raskidi i razlazi sa partnerima, prijateljima, rođacima… Sve je to bolno, ali i prolazno. Prekid odnosa sa roditeljima, međutim, nenadoknadiv je gubitak i ništa nije vredno tog rizika.

 

3. SLUČAJ: MOMAK NAJBOLJE DRUGARICE
Ivana i Tanja bile su najbolje drugarice od detinjstva. Išle su zajedno u vrtić, u osnovnu, pa u srednju školu. Obe su upisale fakultet u Beogradu, pa su bile i cimerke četiri godine. Ivana je na drugoj godini fakulteta upoznala Sašu, momka koji joj je po svemu odgovarao. Sedam godina bili su u stabilnoj vezi, voleli su se i planirali zajedničku budućnost. Tanja nije nikako uspevala da nađe srodnu dušu. Uvek se nekako zaljubljivala u pogrešne – uglavnom nestalne tipove koji nisu bili za ozbiljnu vezu. U kasnim dvadesetim i dalje je bila sama, a očajnički je želela da se za nekog veže, da i ona sa nekim pravi planove. Jednog leta, baš kad ju je ostavio jedan od njenih promašaja, poklopilo se da je Ivana otišla nedelju dana na poslovno putovanje. Brinula se zbog Tanje i zamolila je Sašu da joj se nađe, da je izvede, porazgovara sa njom i pokuša da je uteši. Prvi put nasamo, bez Ivane, njih dvoje su izašli na večeru i satima su razgovarali. Tanja je odmah osetila iskrice i počela je da razmišlja o tome kako bi sa Sašom mogla da bude srećna. Pod izgovorom da joj je teško i da joj je potrebna uteha, pozvala ga je i sutra, pa prekosutra i svakog narednog dana do Ivaninog povratka. Viđali su se drugarski, pričali su, šetali, smejali se. Saši je, posle sedam godina zabavljanja, prijalo neko drugo žensko društvo. Osetio je da je privlačan Tanji i uživao je u tome. Ustvari, on nije imao nikakve namere sa Tanjom, ali, pomalo pod pritiskom zbog planova o skorašnjem venčanju i zasnivanju porodice, osetio se nekako rasterećeno dok je vreme provodio sa tom devojkom sa kojom nije imao ništa, koja od njega nije očekivala ništa, a očigledno mu se divila i želela ga. Međutim, Tanja nije imala nameru da odustane. I kad se Ivana vratila, nastavila je da smišlja izgovore da bi što više vremena provodila sa njima. Kada joj se ukazala prilika da ode u inostranstvo na postdiplomske studije, koje je ranije toliko želela da upiše, nije otišla. Rešila je da ostane i da se bori. Verovala je da je Saša ipak njoj suđen, a da će se Ivana već nekako snaći. Kako je njena ljubav jačala, tako je nalazila sve više mana svojoj prijateljici i sve više izgovora da joj preotme momka. Išla je dotle da je koristila ono što joj je Ivana poveravala o svojoj vezi sa Sašom. Započela je pravi tihi psihološki rat. Indirektno je ubacivala Saši u glavu ideju o tome kako je štošta propustio jer je u dugogodišnjoj vezi, kako se možda premlad vezao za Ivanu. Isticala je baš one sitnice koje su njemu kod Ivane smetale. Provlačila je kroz priču diskretno kako ona voli iste stvari kao i on (a koje Ivana nije volela). Najzad, nakon nekoliko meseci, Saša i Ivana zaista su se razišli. Prošlo je tri meseca pre nego što je on zakucao na Tanjina vrata i ona ga je spremno dočekala. Ivana je ostala slomljena. Gotovo je pobegla u Australiju, morala je da ode što je dalje moguće od njih.

L&Z KOMENTAR: Izdaja je jedna od najstrašnijih stvari koje neko može da nam priredi. Od toga čovek može nikad da se ne oporavi. Ponekad se zaista desi da u nekom ko je zauzet prepoznamo svoju srodnu dušu i poželimo tu osobu čak i ako je već sa nekim koga poznajemo, možda se čak i družimo. Nije greh približiti se nekome ko možda zaista u nekoj vezi nije srećan, a sa nama će kasnije biti. Međutim, u životu svake žene postoji barem jedna drugarica koja je posebna i koja je i sama naša srodna duša i nerazdvojna polovina. Žena koja nema takvu drugaricu ne zna šta je pravo prijateljstvo. Ona je kao sestra i izdati tu drugaricu, jednostavno, nije dozvoljeno, jer činjenica da ste joj baš vi preoteli čoveka njenog života, strašnija je od činjenice da ju je on ostavio i to može zaista da joj uništi život.


4. SLUČAJ: BRAT VAŠEG MOMKA

Sandra i Ivan išli su zajedno u razred i bili su najbolji drugari, mada je on već tada bio zajubljen u nju. U periodu studija počeli su da se zbližavaju i na kraju su se smuvali. Nije prošlo mnogo, a već su počeli da žive zajedno. Ona je definitivno bila njegova životna ljubav i on je bio presrećan. I Sandra je volela njega, bio joj je tako blizak, tako pouzdan, siguran, osećala je da je niko nikad u životu neće voleti kao on. Goran, Ivanov brat, bio je njegova sušta suprotnost – šarmer ali nepouzdan, sposoban ali lenj, ništa u životu nije postigao a bio je tako samopouzdan. I Sandrinog ugla, on je bio beskrajno drag. Kad je došao da neko vreme živi sa njima, dok se ne snađe u Beogradu, Sandra je uživala u njegovom društvu. On je uvek bio dobro raspoložen, zasmejavao ju je, njemu je sve bilo lako. Tražio je posao, a svaki je odbijao. Brat ga je izdržavao, on je uživao u životu – izlazio, družio se, provodio. Kad je osetila da je počeo da je privlači više nego što bi želela, Sandra je pomislila da bi trebalo da kaže Ivanu da zamoli brata da se iseli. Izgovor je postojao – Goran je bio neradnik i zaista im je bio na teretu. Međutim, nije to uradila. "Još nekoliko dana… Još samo ovaj mesec… Ma još ovu nedelju…", tako je razmišljala, iako je iz dana u dan osećala da prestaje da voli Ivana, a zaljubljuje se u Gorana. Ivan je, naravno, počeo da primećuje promenu i predložio je bratu da se vrati kući, pošto nije našao posao i on više ne može da ga izdržava. Sandra je odmah skočila u Goranovu odbranu. "Neka ostane još malo. I sam znaš koliko je danas teško naći posao. Ništa nam ne smeta." Ivan nije želeo da veruje da se može nešto desiti između njegovog brata i njegove devojke. Zato je ćutao o svemu i sam sebe lagao da ništa ne primećuje. Jednog vikenda, Ivan je morao da ide kući i Sandra i Goran ostali su sami. Znala je da od njega ne može ništa da očekuje, da on i nije za vezu, da i kad bi bili zajedno nikada više ne bi imala kontakt sa njegovom porodicom koja je nju volela i prihvatila kao Ivanovu devojku, da nikada ne bi imali normalan brak, da bi Ivanova senka uvek lebdela nad njima. Pa ipak, nije mogla da se odupre i podlegla je iskušenju. Proveli su taj vikend zajedno – najlepši u njenom životu. Kao što je očekivala, on se odmah od svega ogradio, veza nikako nije dolazila u obzir. Još pre nego što se Ivan vratio, spakovala je svoje stvari i samo ga je sačekala da mu kaže da je gotovo. Nije imala snage da mu objašnjava, ali njemu je sve bilo jasno. Njegovi odnosi sa bratom bili su zauvek narušeni, a Sandra je ostala i bez jednog i bez drugog. Od ljubavi koja ju je tako dugo i sistematski obuzimala nije se oporavila godinama, iako je sa Goranom imala samo jednu noć.

L&Z KOMENTAR: Nije lako odupreti se ljubavi, ali činjenica je i da se možemo od nje distancirati ili čak izolovati, ako primetimo da nas obuzima. Međutim, nije uvek lako smoći snage za to. Ponekad svesno preuzimamo rizik i upuštamo se u neku priču za koju u startu znamo da ima malo šanse da uspe. Ako je rizik u tome da samo mi budemo povređeni, imamo pravo da ga preuzmemo. Ako je u igri još neko do koga nam je stalo, odgovornost prema dragom biću trebalo bi da stavimo na prvo mesto. Žena u životu nekog muškarca može da bude prolazna, ali brat ostaje za ceo život. Čovek koji vas voli i koji vas ničim nije povredio ne zaslužuje da mu se na tako grub način umešate u život i trajno pokvarite odnose sa bratom.


5. SLUČAJ: MUŠKARAC KOJI VAS JE JEDNOM IZNEVERIO

Milana je bila u vezi sa Sinišom tri godine, kad joj je poginuo otac. Ćerka jedinica, izuzetno vezana za tatu, bila je najpre u šoku, a zatim je pala u depresiju. Imala je 25 godina i nije bila spremna da ostane bez najvažnije figure u svom životu. Posebno ju je pogodilo to što čovek koji je pijan naleteo kolima na njenog oca na pešačkom prelazu nije za to odgovarao, jer je bio lokalni političar. Siniša joj već u samom startu nije bio neka uteha. Njemu je bilo čudno što ona toliko pati, jer sam nije bio naročito vezan za svoje roditelje. Činilo mu se da ona preteruje i već posle dve nedelje njene suze počele su da ga nerviraju. Samo mesec dana nakon smrti njenog oca, ostavio ju je, grubo joj rekavši da ne može da bude sa nekim ko živi u prošlosti, ko nije u stanju da se u životu izbori sa problemima, ko se prepušta depresiji… Milanu je to dotuklo, ali u bolu zbog gubitka oca, to je nekako bilo u drugom planu. Prošle su godine i ona je sada bila stabilna mlada žena, koja je imala dobar posao, stan i mnogo prijatelja. Ljubav joj je, međutim, nekako uvek izmicala. Imala je osećaj da je nešto propustila i često se prisećala veze sa Sinišom. Ceo taj period bio joj je maglovit i često se pitala da li ga je bezveze izgubila, da li je zaista ona bila kriva što ju je ostavio. On je, ipak, bio njena velika ljubav i bilo joj je krivo što se sve tako završilo. Sudbina je htela da im se putevi ponovo ukrste. Opet su se zbližili, Siniša ju je ubedio da nikad nije prestao da je voli, da se u vreme kad je ona tugovala za ocem osećao odbačeno, da ga je bolelo to što je ona tako vezana za svoje roditelje, jer on sa svojima nikad nije našao zajednički jezik. Pošto je silno želela da ponovo bude sa njim, Milana je sve to prihvatila. Jednostavno, odlučila je da mu poveruje. Pet godina kasnije, bili su u srećnom braku i imali su dvoje dece – od tri i jedne godine. Istog dana kad joj je otkriven rak dojke, primetila je promenu na Siniši. Bio je gotovo ljut, iz onoga što je rekao zvučalo joj je kao da on oseća da je njemu naneta neka nepravda, kao da je njemu gore nego njoj. Već posle mesec dana, iselio se iz stana pod izgovorom da ne može da podnese da je gleda kako se pati. Rekao je i da je on uvek tu za nju, ali da mora da se skloni iz te bolesničke atmosfere. Naravno, kad god ga je zvala da sa njim porazgovara ili da dođe da pričuva decu da bi se ona odmarala nakon terapije, bio je nedostupan. Najzad, shvatila je da ju je muškarac, koji ju je već jednom u u životu izneverio, opet izdao. Ovoga puta, ona je bila starija, jača i imala je decu koja su joj dala snagu da pobedi bolest i da ne poklekne. Izborila se sa svim problemima i opet je srećna – bez Siniše.

L&Z KOMENTAR: Ljudski je i grešiti i praštati, ali postoje neke stvari koje se, jednostavno, ne mogu oprostiti, za koje nema opravdanja, koliko god mi želeli da ga nađemo. Možda će vas neko zaista prevariti samo jednom ili će vas možda samo jednom slagati u nekoj situaciji u kojoj nije znao kako drugačije da odreaguje. Možda će vam neko izgovoriti u afektu neke grube reči i zaista se kajati zbog toga celog života. Međutim, onaj ko vas jednom ostavi u nevolji, uradiće to opet. Takav čovek nikada nikome neće biti odan i uvek će gledati samo svoje interese. Ljudi koji beže od tuđe nesreće ne rade to zbog toga što su previše osetljivi, nego zato što su sebični i bezosećajni i ne žele da troše svoje vreme na pomaganje bilo kome. Onome ko vas je jednom izdao, nemojte nikad dati priliku da to učini ponovo, jer drugi put to može biti u nekoj situaciji kada ćete zaista ostati skrhani.

 

Tekst: Bojana Janjušević
 

Tagovi: