LJUBAVNA PRIČA: Ludost moje sestre

by | novembar 18, 2009

Moja šesnaest godina starija, obožavana sestra Danica provela je mladost ne misleći na budućnost. Bio joj je važan samo dobar provod, menjala je momke i, nažalost, dočekala je srednje godine neudata. A onda se njen život iz korena promenio… Razorila je porodicu čoveka mlađeg od nje dvadeset godina sebično ne razmišljajući o posledicama, jedino joj je bilo važna njena sreća uz Damjana

Ludost, brak, razvodDok sam osluškivala najavu autobusa za koji sam držala kartu u rukama, nervozno sam se prebacivala s noge na nogu. Po ko zna koji put proverila sam stojim li na dobrom peronu i u pravo vreme. Nisam osećala klasičnu „putnu groznicu“, moja je bila više izazvana nazivom odredišta u koje idem i gospođe sa kojom je trebalo da se sretnem. Kao zaposlenu u velikom distributivnom centru alkoholnih pića, šef me poslao u obližnji gradić na razgovor sa vlasnicom restorana koja je bila zainteresovana za naše usluge.
– …je na peronu 26 i polazi za pet minuta – čula sam dispečerkin glas. Putnici su ulazili i na polasku je autobus bio gotovo popunjen. Imaju li i oni svoju muku, pitala sam se posmatrajući ozbiljna lica svojih suputnika. Na sedište pored mene zavalio se tinejdžer sa slušalicama na ušima, što je značilo da ću biti pošteđena uobičajenog razgovora sa neznancem.
Iz torbe sam izvadila ponudu sa cenama koje je trebalo da prezentujem potencijalnim klijentima, u nameri da ih još jednom preletim. Nisam bila nervozna zbog profesionalne nesigurnosti ili neznanja, brinulo me je to hoće li me gospođa Savić prepoznati.
– Bilo bi poželjno da ugovorite taj posao – rekao mi je šef pred put. Njegovo „bilo bi poželjno“ značilo je „neophodno je“ ako želim podnošljivu radnu atmosferu posle tog sastanka. Zato mi je bilo važno da ovaj posao uspešno zaključim iako sam znala da to neće biti moguće poveže li gospođa Savić moje podatke sa omraženim joj prezimenom. A nisam ja kriva što ona verovatno oseća animozitet prema svemu što je u vezi sa Preradovićima. Možda i mene tuđom krivicom neko mrzi, možda me proklinje i plače zbog svega što je moje. A to „sve moje“ je – moja sestra…

Sa papira misli su mi odlutale u smeru te grešnice, njenog muža, njegove dece…
Kad sam se rodila, Danici je bilo 16 godina. Naši roditelji dobili su je veoma mladi, a na mene su dugo čekali. Majci je čak i zdravlje bilo ugroženo u vreme kada je mene nosila, ali ni po koju cenu nije htela da Danica ostane sama.
– Ko će vam se naći u nevolji ako ne najrođeniji? – podsećala nas je majka često.
Rođenjem sam postala mezimica cele porodice, naročito junakinje mog detinjstva, moje Danice. Čuvala me je, hranila i uspavljivala, a kasnije me je vodila svuda sa sobom. Kud god je išla s društvom, bilo je mesta i za mene. Bila sam svedok svih važnih događaja u njenom životu, srećna što Danica ništa ne krije od mene iako ponekad nisam znala o čemu priča, i nadasve ponosna što sam sestra te zgodne, visoke lepotice. Okretali su se za njom na ulici, a u društvu je sve vrtela oko malog prsta, i nekim čudom pošlo bi joj za rukom da se za kratko vreme nametne kao vođa i najveći galamadžija. Kad mi je bilo pet godina, a to je period kojeg se gotovo jasno sećam, ona je već bila zaposlena kao prodavačica u jednoj piljarnici. Smatrala sam je najuspešnijom osobom na svetu!
Otprilike tada, Danica je s vremena na vreme dovodila ponekog mladića njenih godina i predstavljala ga kao dečka. Na njih sam bila užasno ljubomorna i plašila sam se da će odvesti moju sestru, čime su mi u šali pretili.

 

Godine pristižu

U vreme mojih prvih pubertetskih bubica moja sestra je uživala u svojoj mladosti i nije joj padalo na pamet da se skrasi.
– Da bi prepoznala onog koji vredi, moraš da ih menjaš, sestrice, zapamti to! – namignula bi mi i odlepršala u oblaku parfema, našminkana i nasmejana. Vrlo brzo bi splasnulo njeno oduševljenje novim dečkom, sat ili dva Danica bi provela zamišljena, a onda se brzo okretala novom interesentu.
– Vreme ti je da se skrasiš. Ne kažem da treba to da učiniš na silu, ali nije li među svim tim mladićima koji su prošli kroz našu kuću bio bar jedan s kojim bi poželela da provedeš život?
– Kada bih od svakog mogla da uzmem po deo koji mi odgovara, napravila bih savršenu celinu – kikotala se dok je majka odmahivala glavom.
– Ni sa kim se ti, kćeri moja, nećeš slagati idealno, dobar odnos gradi se godinama. Već je vreme da rađaš decu.
– Gotovo sam se ostvarila kao majka. Zar mi nije kao dete? – pitala bi i privukla me u svoj topli zagrljaj.

– I ona će za koju godinu krenuti svojim putem…
Ne znam da li je njen stav prema meni kao prema rođenom detetu uticao na njenu odluku da se ne uda ili se to desilo spontano, tek, nisam dočekala da kao tinejdžerka nosim šlep venčanice moje jedine sestre, o čemu sam maštala.
Godine su prolazile, završila sam srednju školu i zaposlila sam se. Za razliku od Danice, već drugog dečka prepoznala sam kao svoju drugu polovinu i, voljena i srećna, stala sam sa njim pred oltar. Moji roditelji blistali su od sreće, a Danica mi je bez sumnje bila, iako u srednjim godinama, najlepša i najvažnija zvanica na svadbi.

Jedno za drugim, ubrzo potom majka i otac otišli su u penziju, a Danicu su počele da pristižu godine. Mislim da je tek u četrdesetima postala svesna činjenice šta je sve propustila u životu, povukla se u sebe i prestala da prati društvena dešavanja. Večeri je uglavnom provodila uz stare roditelje ili eventualno u poseti meni.
I tada sam joj savetovala da nađe društvo za stare dane, ali ona je veće zadovoljstvo pronalazila u deljenju saveta o životu i domaćinstvu meni, izbegavajući teme koje su se ticale njenog života.
U narednih pet godina rodila sam dvoje dece, a u njima je moja Danica pronašla veliku radost. Često ih je vodila baki i dedi brinući se o njima. Pazila je na njih kao nekad na mene.

Budući zet?!

Godine su prolazile, a Danica je noći provodila sama i, verujem, veoma usamljena.
U četrdesetsedmoj godini moja sestra je ponovo procvetala. Počela sam da primećujem pozitivne promene i u njenom fizičkom izgledu i u raspoloženju. Osvežila je frizuru, nabacila nekoliko novih, mladalačkih krpica, počela je da pazi na ishranu i krenula je na rekreaciju. Osmeh nije silazio sa njenog lica, postala je raspoloženija, poletnija i prijatnija za druženje. Pitala sam se ko je zaslužan za njen procvat u petoj deceniji života.
– Je l’ ti to meni pokušavaš na indirektan način da saopštiš da se u tvom životu pojavio neko važan? – začikavala sam je, na šta se ona nasmejala.
– Reci mi bar ko je, šta radi? Odakle je, gde si ga upoznala? – nisam odustajala pa se, obasuta pitanjima, predala.
– Zove se Damjan. Upoznala sam ga u prodavnici, ugostitelj je, pa je dolazio u naš grad u nabavku. Živi šezdesetak kilometara odavde. Uostalom, upoznaćeš ga vrlo brzo.
Svidele su mi se promene na mojoj sestri koje su nastale od trenutka kada je upoznala famoznog Damjana pa nisam sumnjala u to da će se mi se i on dopasti. Kako sam se samo prevarila…
– Večeras ćemo Damjan i ja doći da vas upoznam – najavila mi je jednom prilikom.
– Zaista? Odlično, čekaćemo vas.
Celog dana spremala sam hranu u želji da sestrinog dečka dočekam trpezom punom raznih đakonija. Isplatilo se, pomislila sam kad sam bacila poslednji pogled na raskošno postavljeni sto, baš u momentu kad se oglasilo zvono na vratima.

Kada sam ih otvorila, imala sam šta da vidim. Ruku pod ruku sa mojom sestrom stajao je čovek, bolje reći dečko, upadljivo mlađi od nje. Iako su se oboje smeškali, ja čak ni iz pristojnosti nisam mogla da razvučem usne u osmeh dobrodošlice. S kiselom grimasom na licu propustila sam ih da uđu. Moj muž Dragan snašao se bolje pa ih je srdačno pozvao:
– Dobro došli, uđite. Ja sam Dragan – pružio mu je ruku, a ja sam gledala u Danicu ponadavši se u deliću sekunde da će mladića predstaviti kao sina ili nećaka svog izabranika. Ali, ne…
– Damjan, drago mi je – zazvučalo je kao presuda.
Kada je razgovor između dvojice muškaraca spontano potekao, pozvala sam Danicu u kuhinju sa jasnom namerom da joj „očitam bukvicu“.
– Jesi li ti poludela? – gotovo da sam vrisnula na nju. – Dete je trebalo da rodiš, a ne da se zabavljaš s njim! Otkud ti ideja da se vežeš za čoveka koji je, iz aviona se vidi, mnogo mlađi od tebe?! U čemu je tu draž? I koliko je mlađi od tebe? Ili je bolje da te pitam da li je uopšte stariji od mene?
– Opusti se, šta je žestiš? Ne da nisam poludela, nego se osećam bolje nego ikad u životu, a to je valjda merilo. Sa starijim čovekom nikad ne bih mogla toliko da se smejem i da činim takve ludosti u kakvima sa njim uživam, a to je neopisiva draž! – osetila sam gađenje na njen pokušaj da mangupski opiše svoj odnos sa tim dečkom. – Od mene je mlađi 20 godina ako ti je to važno – završila je i otišla u dnevnu sobu gde su muškarci sedeli. Još nekoliko trenutaka provela sam u kuhinji, bila sam šokirana, a onda sam shvatila da je nepristojno napustiti goste u sopstvenoj kući pa sam im se pridružila. Iako je razgovor opušteno tekao, nisam mogla da se otmem utisku da pričam sa nezrelom osobom koja je, očito, patila od Edipovog kompleksa. Sve vreme upadljivo su se držali za ruke a ja sam se trudila da to ignorišem jer mi je bila odvratna pomisao na fizički kontakt među njima.

Jedva sam dočekala priliku da sestri ponovim to da sam zgrožena njenom vezom, a ukazala mi se već sledećeg dana, ali ne u roditeljskoj kući jer sam želela da njih poštedim šoka, nego u kafiću u koji sam je pozvala „na čašicu razgovora“. Međutim, Daničino mišljenje se sasvim razlikovalo od mog.
– Kritikom nećeš ništa postići – rekla je čim sam načela tabu-temu. – Mi se volimo i, dok god tako bude, ostaću s njim šta god ko mislio.
– Dozovi se pameti, Danice! Iako sam mlađa od tebe, pokušću da ti ukažem na stvari koje bi trebalo već da znaš. Vaša veza je skandalozna, potpuno je neprihvatljiva i zabranjena! Koliko god liberalni i širokogrudi bili, vašu vezu mnogi neće blagonaklono gledati, a čak i ako se budete odlično slagali, razlike će kad-tad isplivati na površinu. Prvo što može da se desi jeste to da se Dragan zagleda u mlađu ženu, zategnute kože i u reproduktivnom dobu – morala sam da budem zajedljiva. – Za nekoliko godina ti ćeš biti starica, a on mladić željan provoda i devojaka. Da ne spominjem roditelje: naše, koji su već ostareli i bolje ih je poštedeti takvih novosti, i njegove, koji verovatno očekuju mladu snajku u kući, a dobiće svoju vršnjakinju!
– Mladu snajku već imaju – smejala se kao poludela. – Damjan je oženjen i ima dvoje dece, ali je njegov život njegova stvar, pa on tako namerava da se razvede jer mu se tek sa mnom „desila“ prava, luda ljubav. Ako je njegovim roditeljima važnija sreća mlade snajke nego sinovljeva, neka je slobodno zadrže!
– Danice, jesi li ti svesna šta činiš? Ne samo da je mlađi od tebe nego ćeš, da bi ga zadržala, unesrećiti tu decu i ženu koja verovatno ne sluti šta joj muž sprema.
– A možeš i ti da je uzmeš sebi ako je toliko žališ! Mislila sam da ti je moja sreća najvažnija, ali očito sam se prevarila, pa je najbolje da sada odeš – završila je a ja sam demonstrativno ustala i odmarširala kući. Da li sam se u tom trenutku postidela činjenice da mi je Danica sestra ili zato što sam se toliko upetljala u njen život, ne znam.

 

Pukla bruka

Narednih dana skandal je, mimo mojih planova i želja, poprimio veće razmere. Danica je, u nameri da dovede „prizetka“, roditeljima priredila šok jer je „čoveka svog života“ pozvala na večeru, a oni se siroti obradovali ponadavši se da će se njihova kćerka skrasiti bar u tim godinama. Kada su ga ugledali, reagovali su kao ja – iza njegovih leđa potražili su njenog izabranika. Danica im je predstavila Damjana, otac je istog momenta zatražio lek za srce, za kojim je posezao u stresnim situacijama, a majka je počela da se krsti prizivajući sve svece. Nije to Danicu omelo u nameri da se „oženi“. Sačekala je da ih prođe prvobitni šok, potom je Damjanove stvari prebacila u svoju sobu, a u čaši u kojoj su stajale četkice za zube, ubacila je i njegovu.
Sigurna sam da je sve to „kumovalo“ iznenadnoj smrti naših roditelja, pa su u roku nekoliko meseci oboje napustili svet. U žalosti za njima, manje sam obraćala pažnju na Danicu a dešavanja iz njenog emotivnog života pala su u drugi plan. Bila sam tužna i nesrećna što su roditelji jesen života proveli zabrinuti za budućnost starije kćerke, a na onaj svet otišli su znajući da je mnoge unesrećila.
Često sam se pitala kako Danica i Damjan preživljavaju. Ipak, do mene su stigle vesti koje su me zapanjile. Draganova sirota žena je, kad joj je saopštio da će je napustiti zbog druge, doživela nervni slom završivši na psihijatrijskom odeljenju. Jedino dobro u svemu bila je rešenost njegovih roditelja da preuzmu brigu o Damjanovoj deci. Svu imovinu, uključujući mali porodični restoran i spratnu kuću u kojoj su zajedno živeli, prepisali su na snajku a njega su razbaštinili zabranivši mu da viđa decu. Još u snazi, otac je preuzeo restoran na sebe, a majka je brinula o deci.

Posle izvesnog vremena saznala sam da se Damjanova supruga uspešno oporavila, što mi je donekle olakšalo grižu savesti koju sam osećala zbog života moje sestre. Nadala sam se da će, zahvaljujući mladosti i podršci Damjanovih roditelja, prevazići krizu jer patnju koja ju je zadesila ničim nije zaslužila.
Za to vreme Danica i Damjan su kao tinejdžeri uživali ne mareći za nesreću koju je njihova veza izazvala. Svaki susret s njima podizao mi je pritisak, a izgleda da ni njima nije bilo drago da primete poglede neodobravanja, pa smo se retko viđali.
Da nas sad majka vidi, mislila sam. Gotovo smo kao površne poznanice, na to se sveo naš sestrinski odnos.
Nebrojeno puta pokušavala sam da nađem opravdanje za njihovu ljubav, ali uzalud. Fizička privlačnost ne bi trebalo da je toliko važna. Duhovnu povezanost među njima tumačila sam njenom nezrelošću i njegovim Edipovim kompleksom, i tako u nedogled. Ipak, kada bih na jednu stranu stavila sve što je moglo da ih opravda, s druge strane bila je patnja napuštene dece, suze ostavljene žene i žrtva ostarelih roditelja. Nametao se zaključak da su oboje veliki egocentrici kojim je važna samo sopstvena sreća naušrb svega ostalog.

 

Susret sa Damjanovom ženom

I tako… Sticajem okolnosti, šef me je pre nekoliko dana zadužio da otputujem u obližnji grad na razgovor sa Damjanovom bivšom suprugom. Čim sam shvatila da je ona u pitanju, odustala sam od odlaska automobilom da bih usput pokušala da se koncentrišem i da pronađem način kako da se obratim gospođi Savić i, naravno, da joj objasnim svoj stav o vezi moje sestre i njenog muža.
Međutim… Autobus je pristizao na odredište, a ja sam i dalje bila u grču. Uzela sam taksi i krenula u restoran.
Spoljašnjost restorana dopala mi se na prvi pogled, a unutrašnjost je odisala toplinom i prijatnom atmosferom. Ko bi rekao da ovi zidovi kriju takvu nesreću, pomislila sam.
Čim sam sela, zamolila sam konobara da pozove gazdaricu.
Minut kasnije mom stolu je prišla mlada, doterana žena sa blagim osmehom na usnama. Formalno smo se upoznale, naručile smo posluženje, i razmenile nekoliko uobičajenih rečenica o putu, poslu i vremenu. Onda je razgovor prešao na teme zbog kojih sam došla i nas dve smo, na obostrano zadovoljstvo, za desetak minuta ugovorile posao. Gospođa Savić mi je delovala kao osoba koja zna šta želi i kako to da ostvari. Gotovo da sam zaboravila na strepnju koja me je obuzela od momenta kad sam saznala da ću je upoznati.
Pošto smo se dogovorile, proslavile smo to ručkom. Bile smo približnih godina i razgovor je skliznuo na druge, privatne teme. Pitala me je da li sam udata, imam li dece i koliko, a ja sam odgovarala šturo, kao isledniku, ne uzvraćajući joj istim pitanjima.
– Vas ne zanima ništa o meni? – iznenadila me je.
– Ma, ne, naravno da me zanima, samo… – zamucala sam. – Zapravo, znam mnogo o vašem životu i verovatno je trebalo da to kažem na početku razgovora. Ja sam… – nakašljala sam se da bih bar za trenutak odgodila neprijatno priznanje – …ja sam Daničina sestra, a ona je žena vašeg bivšeg muža.
Ućutala sam i pognula glavu očekujući bujicu neprijatnih reči. Pošto toga nije bilo, podigla sam glavu i srela se sa nasmejanim licem moje domaćice. Zbunila sam se. Nije valjda pomerila pameću, uplašeno sam se pitala.
Iznenadio me je njen odgovor.
– Znam ja to odavno, draga moja gospođo. Još kad vas je prvi put pomenuo vaš poslodavac shvatila sam ko ste. Kao i vi o meni, znala sam dosta toga o Danici, pa čak i imena roditelja i vaše ime. Isto tako, čula sam za vaše neslaganje sa njihovom vezom. Činjenica je da je Damjan tim potezom razorio naše živote, što je verovatno ostavilo trajne posledice, ali danas mi sasvim lepo živimo. U trenutku kada mi je saopšio tu šokantnu vest, bilo je strašno. Znate šta se dešavalo u vašoj porodici, pa možete da pretpostavite kako je nama bilo. Tim više što je naš brak bio dobar, bez eksplozivne strasti i bezumne ljubavi, ali sasvim dobar. Onda se, posle dva Damjanova odlaska na poslovni put, sve srušilo kao kula od karata. Bila sam u bolnici, deca sa bakom i dedom… Ali, na sreću, sve se stabilizovalo. Moje zdravlje je odlično, deca su vesela i srećna, posao u restoranu ide veoma dobro, a u svemu tome veoma mi je važna podrška Damjanovih roditelja. Oni su divni ljudi, neću moći da im se odužim do kraja života. Damjana što se tiče, on je umro za mene u trenutku kada mi je rekao da se zaljubio u ženu stariju od njega 20 godina. Sada, kao što vidite, na meni nema tragova patnje koju sam prošla. Zahvaljujući terapijama sa psihijatrom i razgovorima sa psihologom, prevazišla sam bes koji sam osećala prema vinovnicima previranja u mom životu, pa tako više ne osuđujem ni Damjana ni vašu sestru, mada sam uverena da će jednog dana shvatiti koliko je strašna njihova greška. Posle njega nisam naišla na muškarca sa kojim bih poželela da dočekam starost iako me svekar i svekrva podstiču na to. Moja sreća su moja deca i to je ono što me ispunjava.
Dirnula me je njena ispovest podjednako kako me je fascinirala hrabrost da se suoči sa poteškoćama u životu. Morala sam to da joj kažem.
– Divim vam se, najiskrenije. Kad bi bar svi ljudi bili hrabri i požrtvovani kao vi…
Potpuno rasterećena sela sam u autobus tog popodneva. Bila sam zadovoljna sklopljenim poslom, ali iznad svega mirna znajući da je porodica koja se raspala zbog moje sestre stala na sigurne noge, i da su posledice greha dvoje zaluđenika svedene na najmanju moguću meru. I dalje nisam mogla da shvatim kojom je logikom Damjan pored mlade supruge izabrao ocvalu ljubavnicu. Ali… Sada me to mnogo manje muči.

 

Tagovi: