LJUBAVNA PRIČA: Moj drug, siroče, ipak je srećan čovek

by | decembar 1, 2009


Prelepo detinjstvo proživeli smo u Srpskoj cnji, gotovo na granici sa Rumunijom. Vezano sam se za dečaka iz komšiluka koga su ostavili roditelji a odhranili baka i deda. Trebalo je uložiti mnogo truda da ubedim svog druga Ivana da sa nama, vršnjacima pređe „preko grane“ na igranke. Čim je to uradio prvi put, zaljubio se, i tad počinje lepši deo njegovog života

 

Rumunka

Ivan, moj dve godine mlađi drug iz detinjstva, prvi komšija, baš nije imao sreću da odraste kao ostala deca iz Bojovića. Pričalo se da Bata, tako smo ga zvali, nema sreće. A to nije tačno.
Još dok je bio beba, njegov otac čika Pera i majka Stojanka posvađali su se i razišli. Batu su isporučili baba Katici i deda Dušanu da ga pričuvaju dok se ne vrate. Pera je nekoliko puta došao na sat-dva; neki put bi i prenoćio, a svog Batu ostavio je ocu i majci kao da su ga oni rodili. Stojanka je dolazila prve godine, možda čak i druge, da vidi sina i da on vidi nju. Pošto nije bila u dobrim odnosima sa svekrom i svekrvom, došla bi do nas da zamoli moju mamu da ode do komšija i dovede njenog Batu. Posle je i ona prestala da dolazi. 

Pričalo se da je otišla u Nemačku, da se udala. Nismo znali gde živi. Bata je pokušao da je pronađe, raspitivao se, tragao za raznim adresama ali nije uspeo da se sretne sa ženom koja ga je rodila i odbacila. Sa ocem se posle nekoliko godina ponovo sreo i nastavio je, odlazeći povremeno na imanje gde je Pera živeo i radio, da održava kakav-takav privid normalnog odnosa između njih dvojice. Zapravo, odlazio je zbog dvojice braće koje je Peri rodila druga žena. Dobio je i dve kćerke, ali mnogo godina kasnije, i njih Bata jedva da je upoznao. A voleo je Marinu, dve godine stariju rođenu sestru koja je otišla sa majkom i živela nekoliko godina sa njom, da bi potom i ona bila odbačena i „isporučena“ nekoj drugoj babi i nekom drugom dedi. I ona je volela njega. Iako razdvojeni i pomalo nesrećni, bili su podrška i oslonac jedno drugome.
Zapravo, babi i dedi po ocu duguje sve. Prestareli da, posle četvorice sinova koje su othranili, koji se svi behu oženili, po peti put, u teškim uslovima, ponovo odgajaju dete. Ali, prihvatili su tu obavezu verujući da je privremena. I nisu odustali kada su ubrzo shvatili da je njihov unuk zapravo dete bez oca i majke.
Voleli smo ga i mi, deca iz komšiluka.

 

Lepo smo se igrali i družili. Retko bismo se posvađali i to samo u igri zbog lopte koja je prešla ili nije prešla gol crtu i zbog ponekog faula. A to je trajalo kratko. Iza nas je ostalo srećno detinjstvo i mnogo priča u kojima su glavni junaci dečaci iz ulica koje vode prema Rumuniji. Detinjstvo je svuda lepo, a najlepše je baš tamo, na Bojoviću i Jakšićevu, po parkovima, šumicama i širokim prašnjavim ili blatnjavim ulicama Srpske Crnje. Ta lepota još živi u nama i daje nam snagu da ne klonemo duhom. I čudesnu moć da uvek možemo da osetimo trenutke radosti sećajući se godina detinjstva, školskih godina ma gde bili i ma kako se osećali u životu koji šiba, bičuje i potapa svakoga od nas. Ali, modrice nestaju i rane zarastu. Plivamo. Još nismo potonuli. I osmeh svakoga dana ozari naša lica. Pričajući o Bati, pričamo i o sebi, a da toga ponekad nismo svesni. Mislimo da je njemu bilo teško a nama lako. Nas je pratila sreća dok je on nije imao. Ipak, nije baš tako…

 

Krenuo je sa nama

Behu prošle te godine, Bata je završio srednju školu, odslužio vojni rok, vratio se kući babi i dedi i zaposlio se u Zrenjaninu. Radio je u sve tri smene putujući svakodnevno. Brzo se navikao i tako je, gotovo neosetno, prošlo nekoliko godina. Poneko od naših vršnjaka već je završio fakultet, neki su se oženili i počeli da grade kuće, rađala su im se deca.
– Nemoj da čekaš da se nešto dogodi! – opominjao sam ga više opominjući sebe jer sam i ja čekao. – Učini nešto!
– Šta da učinim? – upitao je. Nisam znao da odgovorim. – Eto vidiš. Nešto ipak mora da se dogodi pa da krenem nekim boljim putevima. Ako se ne dogodi, šta da radim. I ovako je dobro…
Uz višak mašte i snova bilo je mnogo nepotrošenih godina pred nama. Zato smo pomalo filozofirali misleći da donosimo zaključke od kojih će biti koristi. Ne, to nije bilo iz koristoljublja. Bilo nam je zabavno i još uvek lepo.

Često smo odlazili u Rumuniju koristeći pogodnost onih nekadašnjih pograničnih dozvola i blizinu graničnog prelaza. Bilo nam je zabavno i, usput, odlazeći biciklima ili pešice, preprodavajući robu, ponešto smo i zaradili. Ali smo mnogo više trošili. Jedino Bata nije hteo da odlazi preko granice. Nisam ga ubeđivao niti sam ga pitao zašto bar jednom ne pođe sa nama. Jednostavno, nije mu se išlo. Ako nekada poželi ili baš bude potrebno radi kupovine stvari koje tamo behu mnogo jeftinije, on će poći „preko“.
Možda je te jeseni poželeo ili je babi ponestalo tanjira, posuđa, posteljine ili veša pa je rekao da bi i on u subotu sa nama. Pošlo je nas četvorica iz kraja. Ja sam produžio vozom u Temišvar dok su oni ostali u Žombolju u kojem se subotom uveče organizuje igranka u sali doma kulture, a moji drugovi su imali poznanike i prijateljice među momcima i devojkama iz tog dela Banata. Po dogovoru, kada sam se ponoćnim vozom vratio iz Temišvara, čekali su me na izlazu iz mesta odakle vodi tri-četiri kilometra prav put prema graničnom prelazu. Beše hladna noć. Duvao je vetar i mi smo cvokotali. Bate nije bilo, a nisu znali kuda je otišao. Da li mu se nešto dogodilo? Rekoše mi da je to bilo dosadno, nezanimljivo i promašeno veče i bolje bi bilo da su sa mnom pošli u Temišvar.

Batu smo čekali sat vremena. Onda je Dragan prestao da drhti od hladnoće. Morao je da se pokrene, da potrči. Žarko je pošao sa njim.
– Ja moram da ga sačekam – rekao sam. – Kako da prođem pored njegove kuće, a da se ne javim babi koja je sigurno budna i čeka? Svejedno je, čekao ga tamo ili ovde! – nisam znao da li da krenem ulicama varoši i da ga potražim. Možda se mimoiđemo… Otrpeo sam dobacivanja uličara, radoznale poglede retkih prolaznika i sumnjičave policajace koji nisu poverovali da zaista čekam druga. Počastio sam ih samo cigaretama a, kako to njima to nije bilo dovoljno, obećah im da ću u sredu imati više. Povukli su se ali se nisu udaljili. Držali su me na oku kao opasnost po njihov grad, sistem, režim i uređenje. A ja, praznih džepova, bez ičega, samo sam ličio na znak opšte opasnosti. Tako su prošla još dva sata.
Ostao sam sam. Ni onih plašljivih uličara otrovanih najgorom rakijom, ni policajaca na vidiku. Nigde nikoga.

 

Bata i Rumunka Ana

Učinilo mi se da je počelo da sviće nad ravnicom. Petlovi zakukurikaše.
Ugledao sam ga kako trči prema meni. Trčao je brzo kao da beži od nekoga, a zapravo je mislio da time skraćuje dugo vreme moga čekanja. Spremao sam se da ga izgrdim. Međutim, on je prilazio nošen krilima radosti, poskakujući, sa širokim osmehom koji je retko kada krasio njegovo lice. U praskozorju hladnog dana oči su mu blistale.
Izvinio se i upitao gde su Dragan i Žarko. Rekoh mu da su davno otišli i da će nas čekati u Crnji.
– Upoznao sam jednu Rumunku! Zapravo, nije Rumunka već Nemica ali razume naš jezik. Otpratio sam je do kuće i tu smo dugo razgovarali. Sutra ću opet da dođem!
Začudio sam se. Pet-šest godina ga zovemo da pođe sa nama, a evo, prvi put je pošao i odmah se zaljubio. Nisam siguran da li je u mraku one prostorije koju zovu diskoteka i u crnoj pomrčini ulica dobro video njeno lice. Potapšao sam ga po ramenu rekavši mu da treba da požurimo. Usput je pričao samo o Ani.
Otišao je i sutradan. Potom i u ponedeljak. U utorak je zakasnio na autobus kojim je putovao na posao, otvorio je bolovanje na nekoliko dana i ponovo otišao u Rumuniju. Tako je počelo.
U decembru sam otišao u armiju pa smo se videli tek posle šest meseci.
– Znaš da zakoni u Rumuniji ne dozvoljavaju pasoše neudatima i neoženjenima. Ana i ja planiramo venčanje a potom da ona pređe ovamo, u Srbiju! – rekao mi je.

Poželeo sam mu sreću. Neka sve bude tako. I vratio sam se u Sarajevo da doslužim još šest meseci. Sledećeg decembra Bata mi je ispričao da nije sve kako su planirali. Venčali su se tamo, u Žombolju, ali nema šanse da Ana dobije pasoš u roku u kojem joj je obećano. Čekaće jer ne znaju šta drugo da rade.
Prošla je zima i proleće. Još jedno leto iščezavalo je pod naletima jesenjih kiša i vetrova. Porasli su suncokreti i kukuruzi, Rumuni su opet bežali preko granice gotovo svakodnevno, u drugu državu gde se lepše živi. Na putu ka obećanoj zemlji naša Srpska Crnja beše prva, usputna stanica. Neki su uspeli, neki nisu. Uhvatili bi ih, vratili nazad, i sproveli do policijskih stanica a oni su i dalje čekali da se nešto dogodi. Zaticao sam odbačena, stara odela u kojima su pretrčavali ili puzali po onom brisanom prostoru sa rumunske strane granice, sve do prvih zaklona u njivama naših ljudi. Posle bi se presvukli i nastavili dalje, prema Padinskoj Skeli i Beogradu, drugoj usputnoj stanici. 

Razmišljali su Ana i Bata o tome ali još ih nužda nije naterala na takav rizik i avanturu. Ja sam opet nekud otišao. Videli smo se posle polugodišta jedne školske godine, posetio sam ih u kući koju su iznajmili. Ana je bila trudna, zabrinuta, pomalo nervozna i razdražljiva. Dobila je pasoš i prešla je u Srbiju. Bila je srećna, međutim, ta sreća trajala je kratko.
– Da sam znala da se kod vas ovako živi, ostala bih tamo, kod mojih. Radila sam za hiljadu leja a ovde ni toliko. To što Ivan zarađuje neće biti dovoljno. Samo sam jednu muku zamenila drugom, većom! – govorila je i bila je u pravu. Podsticala je Batu da nešto učini, da se odluči. On je mislio da će živeti u Crnji kao i ostali. Radiće, štedeće, uzeće neki kredit. Svake godine po nešto; zrno po zrno, kamen po kamen. Anu će ova zlovolja proći. Samo da se navikne.

 

Gastarbajterska sreća

Ona nije htela da propusti priliku koja joj se dobijanjem pasoša i prelaskom u Srbiju ukazala. Njena rodbina živela je i radila negde u Nemačkoj. Poslali su joj garantno pismo i ubrzo su otputovali u Nemačku. Ali ne onako, turistički, da vide kako je pa da se vrate, već da se ne vraćaju nikada više! S obzirom na to da je ona Nemica, brzo su dobili povlastice, stan u kampu i socijalnu pomoć. Bata se prijavio za posao. Odabrao je nešto slično poslu koji je radio u Zranjaninu, a kasnije je birao poslove na kojima može više da se zaradi. Ana je rodila sina, zaposlila se i prešli su u bolju kuću. 

U Rumuniji su izbili nemiri baš na onom mestu koje je bilo središte našeg sveta i naših srca: u Temišvaru, u ulici između zgrade opere i pravoslavne crkve! Iskre su zapalile celu zemlju.
Četiri godine kasnije bio sam poslednji put u Temišvaru. Bilo je leto one, 1993, kada je prvi put u još uvek polupraznim rafovima i izlozima rumunskih prodavnica bilo više neophodnih artikala nego u našim. Carovao je šverc benzina i svega ostalog. Vraćao sam se sa bratom onom ravnom cestom koja vodi prema graničnom prelazu. Preticali su nas i automobili i bicikli, tek poneki iz suprotnog pravca. Brat se osvrnuo za jednim crne boje koji je tiho prozujao kraj nas, nešto je rekao i požurio da me sustigne. Potom se, vozeći unazad, crni auto zaustavio nekoliko metara ispred. Spustila su se tamna stakla i muški glas me je pozvao po imenu.
– Gde ste, braćo? – uzviknuo je i onda smo ga prepoznali. Potrčasmo jedan drugome u susret posle toliko godina! Bata je dobro izgledao. U početku je malo zanosio po „švapski“ ali je brzo nastavio otežući slogove kao pravi Banaćanin. Dugo smo razgovarali u restoranu kod carine, rastali smo se obećavši da ćemo se videti već sutradan. I bilo je tako. Posetio sam ga u kući Aninih roditelja.

 

Voleo bih da ga vidim

Posle toga on je samo dva puta svratio do nas. Ja nisam bio kod kuće. Ana je dolazila u vreme godišnjih odmora, pričala nam je o životu u Nemačkoj, pokazivala fotografije i zapise načinjene nekom skupocenom kamerom. Prenosila je pozdrave. On je, kao i mi, imao preča posla.
– Ubeđujem ga da dođe, da poseti rodbinu iako nije sa njima u dobrim odnosima – kazuje nam Ana. – A on kaže da mu je lepo rekla tetka Desa, komšinica, kada joj je spomenuo da bi trebalo da pomogne nekim rođacima: „Bato, slušaj me, znam te od onoga dana kada te je Stojanka kao bebu donela ovde kod nas jer nije smela odmah kod babe! Imao si i imaš babu i dedu! Samo njima duguješ dok su živi! Gledaj sebe i svoju porodicu!“ On se malo naljutio ali je brzo razumeo i prihvatio to što mu je rekla komšinica koju mnogo poštuje. Baba i deda više nisu živi, imanje su nasledili neki rođaci. Bati ništa nije ostalo kao uspomena i zato on pita samo za vas iz nekoliko komšijskih kuća. Za školske drugove. I ponekad baš poželi da ste bliže!
Znam da ga pokreće inat. Neka je on živ i zdrav pa i ako se ne sretnemo.

Sve manje govori srpski pa njihov sin dobro razume na srpskom samo ono što mora da razume: kad otac podvikne i opsuje! I navija za naše reprezentacije, za „Zvezdu“ još uvek više nego za ostale. Raduje se, tuguje i nervira. Pobede i porazi dolaze i prolaze, u sportu je isto kao u našim životima. Saznali smo da gradi lepu, veliku kuću u Žombolju. Dogovaram se sa nekim komšijama da bar ovoga leta pređemo preko da ga vidimo. Moramo po neke dozvole po koje se radi prelaska u najbližu susednu varoš mora ići u ambasadu. I mora da se plati. Toga pre nije bilo. Pitamo se zašto on, građanin Evropske unije, ne dolazi. Njemu je ipak lakše!
Pre nekoliko dana, posle više od trideset godina, Stojanka je navratila u našu ulicu. Čula je da sam i ja došao. Raspituje se za Batinu adresu i broj telefona. Nisam hteo da joj kažem. Niko joj ništa nije rekao osim da se čudimo kako da to uopšte pita. Ništa osim „Dobar dan“ ili „Do viđenja“. 

Na kraju, ne bih voleo da posle svega ostanu samo nadgrobni spomenici na našem groblju: njegovi deda i baba, otac Pera i brat Dragan. I priče, slične ovoj, koje često pričamo. Bilo bi lepo da se sretnemo i još jednom podsetimo onih srećnih dana koji žive u nama ne napuštajući izbledele listove sećanja i uspomena. Uvek su nam mnogo značili. Uvek zatrebaju. Mi se vraćamo da bismo još jednom krenuli. Pre nego što nas napuste oni dani i one godine. Ili pre nego što mi napustimo njih.

 

Tagovi: