LJUBAVNA PRIČA: Nisam želeo da priznam ni sebi ni drugima

by | oktobar 29, 2009

Nikada nisam morao da se trudim oko devojaka jer ih je u mojoj okolini bilo previše. I tako je bilo do momenta kada sam ugledao tu plavokosu devojčicu sa repom na vrhu glave, koja sjajno igra fudbal. U početku me je užasno nervirala ali, kako je vreme odmicalo, sve češće sam želeo da budem u njenom društvu

 

Samo prijateljiNikada nisam jurio za devojkama. Da budem iskren, nisam ni morao jer sam ih u svom okruženju imao i previše. Nisam se preterano trudio da bih, bar za noć, bio sa nekom od njih a, iskreno govoreći, čini mi se da više od mene zapravo nisu očekivale. Moje društvo činili su ortaci iz kraja i škole, među kojima je bilo uvreženo mišljenje da su sve devojke više-manje sponzoruše koje ne interesuje kafenisanje, druženje, romantika, već buđelar pun love koji bi trebalo da odgovori na sve njihove zahteve. Moji ortaci i ja ponašali smo se u skladu sa tom „filozofijom“. Verovali smo da su sve priče o zaljubljivanju i ljubavi majstorstvo velikih umetnika koji žele da unovče svoju maštu. To bih, bez svake sumnje, i sada mislio da me u tridesetoj godini nisu „išamarale“ emocije zbog kojih i danas, deset godina kasnije, u svakom paru očiju tražim pogled jedne Milane i neprestano govorim sebi da je sve moglo biti drugačije da sam imao malo više hrabrosti i malo manje ponosa.
Otkad znam za sebe, slobodno vreme trošio sam na „pikanje“ fudbala. S vremena na vreme, organizovali bismo nekakav mini-turnir, zapravo jednu utakmicu, a pobedu smo proslavljali pivom koje je plaćao poraženi tim. Upravo sam glumio golmana na takvom amaterskom turniru kada je, nekoliko minuta pred kraj utakmice, na teren istrčalo biće koje me je, priznajem, svojom pojavom više iritiralo nego bilo ko drugi u mom životu. Bila je to plavokosa devojčica sa repom na vrh glave, u majci, šortsu i patikama, a činilo mi se da joj se lopta prosto lepila za nogu.
– Ko je, bre, ovo? – pitao sam Darka dok sam stajao na golu.
– To je sestra one Ive iz šestice. Ime joj je Milana. Mala je skroz otkačena… Nemoj da se mrštiš… Igra fudbal bolje od nas, videćeš – objašnjavao mi je Darko.
Kiselo sam se nasmejao promumlavši da ću naći novu ekipu za popodnevni fudbal jer neću da se bakćem sa klinkama, bar ne na terenu. Nervirao sam se razmišljajući o tome da mi je i to popodne upropašćeno, ali ovoga puta učinila je to klinka koju je ćale vaspitavao kao sina. I baš kada mi je sasvim prekipelo i kada sam otvorio usta da je opsujem, „zabola“ mi je takav gol da sam ostao bez teksta.
– Bravo, mala!!! – odzvanjalo je sa svih strana.
Klinka, pa još idiot, pomislio sam.
Bespomoćno sam prevrtao po džepovima čekajući da mi priđe neko iz protivničkog tima i da mi zvanično saopšti da treba da dam kintu za dve gajbe piva jer je moj tim po ko zna koji put izgubio. U svom tom jadu prišla mi je ta mala Milana, oborila je pogled kao da se izvinjava i, nežno me hvatajući za ruku, izgovorila je:
– Nemoj… ja ću platiti pivo.
Istrčala je na sredinu terena, dala im je novac, potom se munjevitom brzinom stvorila pored mene i prošaputala:
– Duguješ mi kafu – i, tutnuvši mi u ruku papirić, otrčala je sa terena.
Nekoliko sati kasnije sedeo sam kod kuće i proučavao onaj papirić. Ne sećam se trenutka kada sam okrenuo njen broj, ali se jasno sećam njenog veselog glasa i onog što je izgovorila kada sam joj rekao da može da dođe na kafu ako je raspoložena.
– Stižem za deset minuta, samo da nešto pomognem mami oko kolačića koje mi pravi za rođendan. Vidimo se. Ćao – izgovorila je u dahu spustivši slušalicu.
Desetak minuta kasnije ušetala je u moju sobu ostavljajući za sobom miris vanile. U rukama je držala tanjir prekriven salvetom. Spustila ga je na sto, a onda je iz džepova počela da izvlači: kesicu kafe, cigarete i upaljač.
– Nervira me što ovaj šorts nema dovoljno duboke džepove, pa guram ovu tvrdu paklu i prekrivam je majcom da mama ne vidi da nosim cigarete… – rekla je osvrćući se po sobi i sela je na fotelju, tik uz vrata.
To naše prvo kafenisanje trajalo je prilično kratko (bar mi se tako činilo), ali opet dovoljno da shvatim da je Milana prva ženska osoba sa kojom sam mogao da pričam o svemu. Smejala se široko i iskreno, i umela je da sluša. Učinilo mi se da je poznajem celog života, a da pri tom nijednog trenutka nisam pomislio da bih mogao da je „odvedem u krevet“. Rekla mi je da najviše voli svoju sestru, da joj je žao što nema i starijeg brata, da se ne slaže najbolje sa roditeljima, da joj je pubertet teško „pao“, da se silno zaljubila u svog vršnjaka koji je ne primećuje i da zbog toga mnogo pati. Rekla je i da bi volela da joj budem najbolji drug i da je namerno dala onaj gol jer je videla da mi nije bilo pravo što se devojka „meša u muški posao“. Još mi je rekla da su je mnoge drugarice razočarale, da više voli sa dečacima da igra fudbal i gleda Formulu 1, nego da „ispreda prazne priče o tome koja je šta obukla, koliko koštaju čije cipele i slično. Bila je preterano mršava. Imala je nemirnu kosu i smaragdne oči koje su uvek, činilo mi se, čekale nekoga ko treba da se pojavi izdaleka.
Nisam je nikada pitao da li nekog čeka, da li se nekome nada. Verovao sam da će mi sama sve ispričati kada oseti potrebu.

 

Od ružnog pačeta do labuda

Posle godinu dana druženja sa Milanom mislio sam da znam sve njene tajne, i male i velike. Ona je moje, bez sumnje, znala.
Dobro je znala da sam na „popodneve fudbalske turnire“ sasvim prestao da odlazim pravdajući se u prvo vreme prepodnevnim premorom na poslu, a kada mi se smučilo da lažem staro društvo, rekao sam im da mi više odgovara Milanino društvo. Niko, naravno, nije verovao u to muško-žensko prijateljstvo, a ja se, da budem sasvim iskren, nisam trudio da bilo šta objašnjavam ili demantujem. Nije mi bilo važno.
Milanu u to vreme zaista nisam doživljavao kao devojku već kao drugaricu. Možda je tome doprinelo njeno muškobanjasto držanje cigarete kažiprstom i palcem, možda način na koji se sedela, možda neobavezna garderoba koju je nosila, a možda sve to zajedno. Ne znam.
Sećam se da me je jedne večeri pitala šta treba da uradi da bi je primetio neki dečko. Nasmejao sam se.
– Stvarno te pitam – rekla je razrogačivši oči.
– Pa … – počeo sam nespretno plašeći se da ću je povrediti. – Za početak, pokušaj da ne sediš kao muškarac u kafani… Ovako… – objašnjavao sam joj i pokazivao istovremeno. – Cigaretu devojke ne drže tako kao ti, nego ovako.
Gledala me je nepoverljivo, a onda je upitala:
– Ti stvarno misliš da cigareta i prekrštene noge imaju veze sa tim što druge devojke imaju dečka, a ja nemam?
– Pokušaj, pa ćeš videti – rekao sam.
I pokušala je. Počela je da se šminka, nabacila je krpice, popravila držanje. Umela je da se „namontira“ i da dođe kod mene samo zato da bi dobila „pozitivnu ocenu“ pa da krene u izlazak. Kada bih joj rekao da izgleda fenomenalno i da je budala svaki dečko koji njoj takvoj neće da priđe, pocrvenela bi, spustila pogled, stidljivo prošaputala „hvala“ i brzo istrčala iz mog stana.
Iz izlazaka se vraćala tužna jer nikada, kako je govorila, nije niti će uspeti da „smuva“ dečka koji joj se godinama sviđa.
– To je neki kreten – tešio sam je.
– Nije on kreten nego ja – govorila je.
– Pa, kako nije kreten kad ne muva takvu žensku kao što si ti?
– Šta ja znam, možda voli sponzoruše. Kome treba Milana koja voli fudbal?
– Otkud on zna da ti voliš fudbal?
– Zna – tiho je rekla i opet spustila pogled.
Sad znam. Znao sam i tada ali sam se plašio da priznam, pre svega sebi.

 

Prvo zaljubljivanje

Vreme je odmicalo a Milana je postajala, ne mogu da kažem lepša, ali svakako drugačija. Uhvatio sam sebe kako noću, pre nego što zaspim, prvo njoj u mislima poželim laku noć. Danima sam pokušavao da objasnim sebi nedostatak apetita, koji sam prvi put u životu osećao. Ponovo sam stupio u kontakt sa starim društvom i počeo sam da izlazim sa njima verujući da me je uhvatila depresija i da mi je potrebno da promenim okruženje.
– Čoveče, ti si se zaljubio! – zaključio je Darko kada sam pedeseti put izgovorio Milanino ime tokom jednog izlaska.
– Ma, kakvi – odmahnuo sam rukom. – Pa, ona je klinka, a osim toga, ne bih mogao da budem sa njom, nema teorije. Ona mi je kao sestra.
– E, pričaj ti to nekom drugom. Vidi, bre, čoveče, kakav si… Sav si se usukao, odlepio, samo o njoj pričaš. Skupi hrabrost, pokušaj… Šta možeš da izgubiš?
Dugo sam razmišljao. Plašio sam se da ću pokvariti sve ono lepo, prijateljsko među nama. Bio sam svestan njene sramežljivosti i neiskustva. Bio sam svestan i svoje zaljubljenosti, prvi put u životu. Možda sam se najviše toga plašio.
Kada sam konačno skupio hrabrost, već je bio kasni decembar. Sećam se da je padala kiša. Posle zajedničkog izlaska, dok smo čekali autobus, pomislio sam da je zgodan trenutak da joj kažem. I rekao sam:
– Milana, zaljubio sam se u tebe.
Odmaknula se nekoliko koraka od mene pretvarajući se da me nije čula i gledajući u stranu sa koje je trebalo da stigne autobus.
– Hej, Milana! – vikao sam na autobuskoj stanici punoj ljudi. – Zaljubio sam se u tebe, svega mi!
Ljudi u zimskim kaputim napeto su stajali očekujući valjda isto što i ja: da mi pritrči i da me poljubi. Umesto toga, prišla mi je žustrim korakom i sa osmehom na licu prošaputala:
– Nemoj da me zavitlavaš, bre… Blamiraš me pred ovim svetom.
– Ali, Milana…
– Ajde, molim te, batali tu priču… Nego, kaži mi, s obzirom na to da smo pokisli, hoćeš li da idemo pešice prema naselju ili da nastavimo da čekamo bus?
Hteo sam… ne znam šta sam hteo, valjda da eksplodiram. A nasmejao sam se i teška srca rekao:
– U pravu si, zavitlavam te… Idemo pešice.
I otišli smo… od tih ljudi, od te autobuske stanice, od mog blama, od tog trenutka. Nije me htela. Ili nije smela.

 

Sreli smo se u snovima

Nastavili smo da se družimo. Ona se ponašala kao da one decembarske večeri ništa nije čula, a ja kao da joj ništa značajno nisam rekao. Pokušao sam, priznajem, da „doziram“ to svakodnevno kafenisanje sa njom da bih je što manje gledao, da bi me manje bolelo. Ali nisam uspeo. Bolelo je još više. U njenom društvu ponašao sam se nezainteresovano, pričao sam o drugim devojkama i „ludim“ provodima kojih nije bilo. Čak sam je upoznao sa nekolicinom devojaka koje sam predstavljao kao svoje nadajući se da ću je tako oterati od sebe, iz svog života, ili da ću je time naterati da ona jednog dana preseče, da ustane i kaže:
– Ej, bre, sad je dosta! Volim te i hoću da budem sa tobom.
Čekao sam da se desi nešto od toga i potajno sam se nadao drugoj varijanti.
Narednog leta upoznala je dečka koji joj je, kako je govorila, „oteo srce čim ga je ugledala“. I ona njemu, u to nisam sumnjao. Poslednji put kada mi se javila, rekla je da se sprema da ode sa njim, da nikome ništa nije rekla osim meni, da će mi se javiti kad stigne, da nikada više neće tako slatko piti kafu ni sa kim i da nikada nije čula da sam onog decembra rekao da sam se zaljubio u nju.
– A sad izvini, moram da idem… – dodala je promuklim glasom spustivši slušalicu.
Mogao sam da vičem, mogao sam da preklinjem, mogao sam da je molim da ostane, mogao sam… ali nisam. Moj glupi ponos bio je prada mnom kao bedem preko kojeg nisam umeo da pređem. A da sam skupio samo malo više hrabrosti, ne bih pristao da poverujem u to da je nekoga, osim mene, videla kao svog „princa“, i znao bih da je onaj pogled pun iščekivanja upućen meni. Trebalo je samo da se naoružam upornošću i strpljenjem.
Nisam je više video. Njena sestra se vrlo brzo udala, a roditelji su se odselili na Rudnik. Sve što sam saznao o Milani jeste da živi na moru, da je muž obožava, da je lepša nego ikada.
Sanjao sam je bezbroj puta kako mi trči u zagrljaj, zadovoljna i srećna, sanjao sam njen smaragdni pogled bez one prefinjene tuge koju je toliko dugo nosila u sebi. U snovima je jedino bila moja i zato sam se prve godine otkako je otišla, sa suzama u očima budio.
Od tog vremena do danas kroz moj život prošlo je nekoliko devojaka. Trudio sam se da ih zavolim, ali očito nedovoljno da bih mogao da ih zadržim. Možda su me volele, možda su se sažalile na moju tužnu ljubavnu priču, ali ubrzo su shvatile da će i same postati deo nje ukoliko ostanu. Ali nisu. I nije mi žao. Ionako su sve one bile slabe Milanine kopije.

 

 

Tagovi: