LJUBAVNA PRIČA: Otkrila sam mu pravu sliku o njoj

by | novembar 30, 2009

 

Moj muž i ja vlasnici smo prelepog hotela na moru. Svake godine se odmaramo tamo, mada sam češće sama nego sa Svetozarom jer on, zbog obaveza, mnogo manje vremena provodi tamo. Igrom slučaja, sprijateljila sam se sa sobaricom Jadrankom. Ispričala mi je tužnu priču o njenoj kćerki Jeleni koje je uvek je koristila je svoje ženske atribute ne bi li došla do željenog cilja. Ista ta mala bestidnica zavela je mog jedinca…

 

SIN MI JE ZALJUBLJEN U BEZDUŠNU MANIPULATORKU...

 

Kao i svake godine, Svetozar i ja provodili smo godišnji odmor na primorju, u hotelu koji je decenijama bio u našoj porodici. Ranije je i Nikola bio sa nama, ali otkad se odlučio za školovanje u inostranstvu, dolazili smo sami. Meni, kao srednjoškolskom profesoru, dva slobodna meseca nisu bila luksuz nego redovno godišnje „sledovanje“, dok moj muž nije imao tu privilegiju pa me je, zbog nastave koju je držao na evropskim univerzitetima, u nekoliko navrata ostavljao samu tokom odmora. Dobro je bilo kada bi se u hotelu našao neko od naših prijatelja jer me je druženje sa njima ispunjavalo, a tako mi je vreme brže prolazilo. Kada bih ostala sama, šetala sam se, upijala lepotu gradića i čari mora, ali vrlo često bih osetila usamljenost. Hotel je vodio upravnik a ja, kao gazdarica, iako sam mogla, nisam htela da se mešam u njegove poslove. Sa svima zaposlenima bila sam u bliskim odnosima i često su ta poznanstva prerastala u prijateljska. Ekipa osoblja uglavnom se godinama nije menjala pa sam sa zanimanjem dočekala novu sobaricu koju sam jednog jutra posle tuširanja zatekla u sobi.
– Izvinite, gospođo – zamucala je sitna, suvonjava žena. – Nisam znala da je neko u sobi, mislila sam da ste izašli…
U redu je – umirila sam je. Nisam želela da me se plaši. – Vi ste novi? Nisam vas ranije viđala ovde.
– Da, ja sam sezonac, došla sam pre nekoliko dana.
Bila je ponizna i izazivala je sažaljenje, onako povijena i krupnih, preplašenih očiju, a duboke bore na licu podsetile su me na moju pokojnu majku. Poželela sam da o njoj saznam nešto više, da je uključim u naš krug višegodišnjih poznanika.
– Kako vam je ime? Odakle ste? Koliko vam je godina? – zanimalo me je sve o njoj. Nedostajao mi je iskren ljudski razgovor a ona je izgledala kao osoba sa mnogo životnog iskustva.

 

Sobarica Jadranka

Očigledno upoznata sa mojom „ulogom“ u hotelu, preplašeno i tiho odgovorila mi je na svako postavljeno pitanje. Jadranka, kako se predstavila, bila je iz grada u kojem sam i ja živela i, veoma sam se iznenadila, bila je mojih godina. Izgledala je bar dvadeset starija od mene, što mi je ukazalo na teretu života koji je nosila na svojim plećima. Nisu one bore bile tu od starosti… Htela sam da čujem sve…
– Jadranka, kada vam se završava smena? Biću popodne ovde, u sobi, pa navratite da popijemo kafu.
Verovatno se plašila da odbije gazdaricu, a možda je i sama želela da sa nekim podeli svoju muku, tek, došla je tog predvečerja u moju sobu. Naručila sam nam kafe i sele smo na balkon sa pogledom na more. Dve žene, poprilično različite, povezane tek željom za čašicom razgovora, na mestu gde sam ja bila usamljena, a ona odvojena od porodice, pretpostavila sam.
– Imate li dece, Jadranka? – upitala sam. Patila sam što Nikolu retko viđam jer već godinama nije živeo u Srbiji.
U početku sam podržala njegovu odluku da sreću potraži na zapadu, gde je društvo uređenije, a privreda stabilnija, ali nisam znala da će ga surova mašina kapitalizma zadržati. Završio je srednju školu, onda i fakultet, a kad se zaposlio, više nije pomišljao na povratak. Posvetio se poslu zanemarujući privatni život.
– Moraš da misliš i na sebe – govorila sam mu. – Vreme ti je i da se oženiš, da majci dovedeš kakvu lepu devojku, a još ako bude odavde, niko neće biti srećniji od mene.
Potpuno nezainteresovan za sve osim za posao, mudro je prelazio preko mojih prigovora i želja iznoseći fascinaciju novim poslovnim rešenjem kojim se bavio tih dana. Plašila sam se da će najlepše godine života izgubiti u trci za poslom i zaradom, a kad shvati da bez porodice nije potpun čovek, može da bude kasno.
Znala sam šta je izazvalo Jadrankine duboke bore čim je nesvesno duboko uzdahnula pre nego što mi je odgovorila.
– Dvoje, Pavla i Jelenu. Njemu su 23, njoj 19. Vi?
– Imam jednog sina – jedva sam dočekala da sa nekim podelim svoju muku. Sve sam joj ispričala.
– Svakom čoveku se njegovi problemi čine najvećim – mudro je zaključila. – Šta bih dala za vaše probleme…
– Zašto, šta vas muči?
– Pavle je dobar, zarađuje od svoje osamnaeste i bori se za sebe, ali Jelena, to dete kao da ima nekog đavola u sebi… – tuga se očitovala u svakoj njenoj reči. – Oduvek je takva. Nikada nije htela da uči, iz srednje škole izbacivali su je sve dok nije izgubila pravo na školovanje, a kad smo na kraju muž i ja odvajajući od usta uspeli da platimo njenu diplomu, zahvalila nam se tako što je pobegla od kuće sa nekim telohraniteljem. On je kriminalac i nasilan čovek. Zaslepili su je skupi pokloni koje joj je donosio, jer celog života pati što ne živimo u luksuzu. Mesec dana nikome se nije javljala, a onda se, pretučena i uplakana, vratila kući. Pošto je osramoćena, neće da upiše fakultet, neće da izlazi iz kuće. Ni da radi neće… Ne znam šta je čeka… Da sve bude crnje, muž mi se propio, izgubio je posao, pa da ja nisam počela da radim kod vas, ne znam od čega bismo preživeli.

 

Iskreno prijateljstvo

Moj problem zaista je bio minoran u odnosu na Jadrankin. Iskreno sam žalila tu vrednu i požrtvovanu ženicu. Razumela sam je na neki način jer roditelja ništa ne boli kao dečiji postupci.
Kako je Svetozar odložio povratak na more za još nekoliko dana, više puta do povratka kući družila sam se sa Jadrankom. Postala mi je veoma draga, dopala mi se iskrenost u njenom glasu i dobrota koja joj se čitala sa lica, pa smo, kad sam krenula kući, razmenile brojeve telefona i obećala sam da ću je nazvati. Nikada ljude nisam delila na bogate i siromašne, a njeni ljudski kvaliteti ostavili su snažan utisak na mene. I sama sam poticala iz siromašne porodice pa sam znala i kako je to kada preživljavaš od prvog do prvog u mesecu. Zanimala me je i odluka njene svojeglave kćerke, pa sam nazvala Jadranku čim se završila turistička sezona, a od upravnika sam dobila informaciju da su se sezonski radnici vratili kućama.
Ovoga puta delovala mi je manje brižno.
– Irena, uspeli smo da nagovorimo Jelenu da upiše fakultet – objasnila mi je. – Htela je da ode odavde pa, iako je ovde veći izbor fakulteta, pustili smo je u malu sredinu koju je sama izabrala, samo kad je pristala da se školuje.
Site smo se ispričale, kao da se znamo godinama. Već tada sam znala da ću u toj skromnoj ženi imati velikog prijatelja.
Sledeći susret inicirala je ona. Beše od poslednje naše kafe prošlo više od pola godine kad smo se našle na novoj. Stara patnja oslikavala se na njenom licu i znala sam da je Jelena opet napravila problem.
– Pavle je saznao od svog druga da se spetljala sa nekom propalicom, najobičnijim pijancem koji je uz to oženjen. Nikome nije jasno šta ju je privuklo njemu, ali pala je na najniže grane. Stidim se i da kažem… – oblilo ju je crvenilo – …ta budala je napravila cirkus za svoje drugare pijance kad ju je jedne večeri odvezao na parking van grada i skinuo u autu naočigled celog društva… svi su ih gledali…
Nisam znala kako da utešim sirotu ženu. Ta njena kćerka zaista kao da nije imala ni gram mozga.
– Fakultet je zapostavila pa nije bilo druge nego da je vratimo kući. Sada je čula za neki privatni koji mnogo košta pa hoće da joj to platimo. A mi nemamo pošteno ni za hleb…

 

Želela sam da joj pomognem

Odlučila sam da pomognem Jadranki. Novac mi nije bio problem, a njoj će biti dragocen, pa sam rešila da platim školovanje toj devojci u želji da pomognem njenoj sirotoj majci da je izvede na pravi put. Da se ne bi osećala kao da prima milostinju, zaposlila sam je kao pomoćnu radnicu u domaćinstvu i dala sam joj godišnju platu unapred. Gotovo da je htela stope da mi ljubi kada sam joj pružila kovertu, toliko joj je bilo stalo do toga da usliši želju kapricioznoj kćerki.
Posle mi se hvalila da se devojka popravila. Prihvatila se knjige, gradivo na fakultetu nije bilo obimno, ali bilo je važno da se uozbilji i da shvati da ima obaveze.
– Čak mi je rekla da bi volela da ostane da radi na tom fakultetu, ali siroto dete, nema nikakve veze, a kaže da je, osim tog, jedini način da se ubaci u krevet nekog profesora, a ona na to nikada ne bi pristala.
Iskreno sam želela da verujem da je tako, ali to dete činilo se spremnim na sve.
Kako su se krize u odnosu sa Jelenom smenjivale, zatišje je ubrzo zamenila nova briga.
– Zamisli, zaposlila se na tom fakultetu. Kada sam je podsetila na priču da se preko kreveta dolazi do takvog radnog mesta, bez imalo savesti sasula mi je u lice istinu da već nekoliko meseci spava sa dekanom. Kaže, nije kriva za to što mi nismo pronašli način da je zaposlimo… Otac, oduzet od alkohola, nije čuo za njen novi sunovrat, ali mene bolje da je ubila nego što mi je to rekla. Podaje se čoveku koji deda može da joj bude samo zato što nije htela da se trudi i da se na pošten način izbori za bilo šta u životu. I, šta sad da radi… dok je sa tim dedom, imaće nešto, a posle? Dobar glas odavno je izgubila, ta škola koju će završiti nije nešto priznata… Ne znam, ne znam… ali to dete me živu u grob tera…
Baš tih dana sin mi je najavio da dolazi u dvomesečnu posetu. Uželeo se rodnog grada i roditelja, pa je odlučio da neko vreme provede kod nas. Bila sam presrećna. Čim je došao, obasula sam ga pitanjima na „staru“ temu. Kako nije bilo promena u njegovom ljubavnom životu, podsticala sam ga da izlazi u želji da upozna neku devojku. I zaista, stupio je u kontakt sa starim društvom i gotovo svake večeri organizovali su zabave i izlaske.
Posle dva meseca, neposredno pred povratak, Nikola je rekao da želi nešto važno da mi kaže. Naslutila sam o čemu je reč, znao je on šta će me posebno obradovati.
– Zaljubio si se, zar ne? – uskliknula sam. Nasmejao se.
– Da znaš da jesam – njegov osmeh blistao je od sreće i zadovoljstva.
– I? Ko je ona? Kada si je upoznao? Kad ćeš mi je dovesti? – bila sam nestrpljiva.
– Upoznao sam je kada sam izašao prvi put po povratku, verovala ili ne. Devojka je pravi anđeo, svetica. Uči, studira i, iako je mlađa od mene šest godina, savršeno se slažemo. Lepa je, zanimljiva… – bilo je očigledno da je izgubio glavu za njom.
– I, kad ću je upoznati? – nisam odustajala.
– Dovešću je sutra, važi?
– Naravno, reći ću Jadranki da spremi posebnu večeru za posebnu gošću.
– Molim te, veoma mi je stalo do toga da joj se svi dopadnemo jer mi se vrzmaju po glavi ozbiljni planovi u vezi sa njom. Ona je skromna, sama se školuje i zarađuje, ali mi je važno da joj se predstavim u najboljem izdanju.

 

Zavela je mog jedinca

Zaključila sam da se baš zaljubio i bilo mi je drago jer sam se plašila da će starost dočekati sam. Osećala sam tek malu bojazan, zasnovanu na činjenici da je neiskusan sa devojkama i prilično neiskvaren i naivan, ali sam je odagnala verujući da je ta devojka uočila prave kvalitete moga sina.
Nervozno sam iščekivala da je upoznam…
Pozvonila je na vreme, baš kad je Nikola rekao da će doći. Požurila sam da otvorim vrata ispred kojih je stajala prelepa devojka ljupko se smešeći. Pružila mi je ruku, a onda i buket cveća. Srdačno sam je povukla u zagrljaj.
– Ugušićeš je, polako – našalio se iza mojih leđa Nikola.
– U pravu si, uđimo. Jadranka, dođite da nas poslužite…
Oka nisam skidala sa devojke, zaista mi se svidela. Zato mi nije promakla promena izraza njenog lica kad se Jadranka pojavila. Naglo se uozbiljila, očigledno šokirana njenom pojavom.
– Jelena…
– Mama…
Sad sam se ja zabezeknula. U sekundi sam shvatila da je devojka koja je očarala mog jedinca ista ona koja je rođenoj majci napravila brojne probleme u životu, ma, pravi ih i danas. Gledale su se bez reči. I ona je shvatila kod koga služi njena majka. Jedino Nikola ništa nije shvatio.
– Gospođo Jadranka, da li je moguće da je Jelena vaša? Sada mi je jasno zašto je tako lepo vaspitana – pričao je Nikola ne primećujući napetost u vazduhu koja se mogla nožem seći.
– Da… – izgovorile su obe uglas, a onda je Jelena rekla da je zaboravila da tog dana ima neke obaveze na fakultetu i, dok je Nikola prepričavao detalje njihovog poznanstva, napustila je naš stan.
– Čućemo se kasnije – dobacila mu je dok je izlazila.
Iako sam, teoretski, bila spremna da kao partnerku svog sina prihvatim bilo koga, ovakav razvoj događaja nije mi se nimalo dopao. Samoživa i bezdušna Jelena bila je poslednja osoba koju bih preporučila Nikoli. Nepredvidljivi su putevi sudbine kad su na ovako volšeban način ukrstili naše živote.
Nisam htela da padam u vatru niti da dozvolim sebi nekontrolisane reakcije, pa sam se hladne glave upitala da li bih Jelenu prihvatila da od njene majke nisam saznala pozadinu priče. Bih, sasvim sigurno, morala sam da priznam sebi. Ipak, nisam mogla da zanemarim glas u glavi koji mi je nalagao da upozorim sina na moguću opasnost od te prepredene devojke. Na kraju krajeva, nije li se ona samo poigravala sa njim dok je paralelno održavala vezu sa profesorom? Pitala sam se i da li je ipak bolje da ćutim… A šta ako njeno interesovanje za Nikolu bude kratkog veka jer je dosad pokazala da je veoma nestalna? Žaliću što mu nisam otvorila oči, što nisam intervenisala na vreme.

Sačekala sam pravi trenutak i nasamo sam mu ispričala sve što sam znala o Jeleni. Videla sam da je razočaran zato što mu se predstavila kao požrtvovana i uzorna studentkinja i kćerka, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa pričom koju sam ja iznela. Nisam želela da mu bilo šta sugerišem po pitanju ishoda njihove veze, o tome ipak sam treba da odluči.
Bilo mi je žao što tim postupkom možda rušim nadu moje verne prijateljice u povratak njene jedinice na pravi put uz moga sina, ali ljubav prema njemu zasenila je sve ostalo.
Ni mesec dana kasnije, koliko je prošlo od dana kad sam razgovarala sa Nikolom, stvari se nisu iskristalisale. Veza sa Jelenom još je aktuelna, kao i njen angažman na fakultetu. U dogovoru sa Jadrankom, odlučila sam da, pretvarajući se da ne znam pozadinu priče, pokušam da utičem na Jelenu da napusti posao i da pođe sa Nikolom u inostranstvo. Ipak bi mi bilo teže da ostanem slepa na Nikolinu patnju, a na mane lepe Jelene nekako ću da zažmurim.

 

Tagovi: