LJUBAVNA PRIČA: Oženio sam striptizetu

by | novembar 24, 2009

Utapao sam tugu u čašama alkohola kojima više ni broja nisam znao, sve nadajući se da ću preboleti devojku koju sam beskrajno voleo.

Tako je kroz moju spavaću sobu prodefilovalo mnogo njih, ali, nijedna nije bila ni do „kolena“ mojoj Nini. A onda, iznenada, upoznao sam studentkinju, striptizetu koja mi je pomogla da se „vratim“ u život i ponovo stanem na svoje noge.

 

StriptizetaPosle raskida sa Ninom više nisam bio isti čovek. Napustio sam stari posao u društvenoj firmi u kojoj sam radio punih deset godina. Bila mi je neophodna promena, novi početak koji bi mi pomogao da je zauvek zaboravim kao i sve te silne godine koje sam uložio u našu vezu nadajući se da ćemo se jednog dana venčati. Društveni status moje bivše devojke čiji su roditelji bili utucajni i bogati ljudi, i ja koji sam pripadao običnoj radničkoj klasi, u jednom trenutku postali su nepremostiva prepreka. Trudio sam se da ne mislim mnogo na svoj pređašnji život sasvim se posvetivši svojoj agenciji za promet nekretnina koju sam otvorio uz pomoć nekolicine prijatelja. 

U novom poslu snašao sam se neočekivano brzo i za kratko vreme je moja agencija postala jedna od vodećih u gradu, a zapošljavala je dvadesetak radnika. Moglo bi se reći da sam potpuno sredio svoj život, imao sam dobra kola i dovoljno novca, ali to ipak nije bilo dovljno da bih bio potpuno srećan. Moj emotvivni život je, sa druge strane, bio prazan i neispunjen uprkos brojnim vezama sa različitim ženama.

 

 

Pokazalo se da je razlaz sa Ninom za mene bilo bolno i frustrirajuće iskustvo koje sam potisnuo negde duboko u podsvest. Nijedna devojka koju sam kasnije sreo nije bila tako lepa, očaravajuća i pametna kao što je bila ona, a moji sve češći odlasci u kafane, gde sam uz čašicu mogao da slušam Cigane, ukazivali su mi na to da je i posle toliko godina još uvek nisam preboleo.
– Ponekad te ne razumem, kume – obratio mi se jedne večeri u kafani Siniša. – Imaš sve a ponašaš se kao neko ko stalno radi protiv sebe. Nina je godinama udata i živi u Holandiji, ali mi se čini da je nikada nećeš zaboraviti. Ničemu to ne vodi, kume moj… ničemu. Ponekad se zabrinem da će te alkohol i tuga sasvim obuzeti. Šta će ti onda život?
– Ajde, bre, Siniša prestani da mi popuješ – odbrusio sam mu. – Od te tvoje zabrinutosti večaras me boli glava. Ako hoćeš, popij nešto sa mnom, a ako nećeš, kreni polako kući u zagrljaj svojoj slatkoj i vernoj ženici – bio sam užasno ciničan.
– Mislim da bi se i ti bolje osećao da imaš ženu kojoj bi večeras mogao da odeš – odgovorio mi je ljutito. – Ali, u pravu si, ne nameravam da i večeras saučestvujem u tvom samosažaljenju – ustao je od stola i izašao iz restorana.

 

Kupovao sam ljubav

Nisam ostao ravnodušan na reči koje je izgovorio moj kum. Bio sam duboko svestan činjenice da polako gubim kompas i da je vreme da okrenem drugi list. Pokušao sam ponovo da pronađem spas u poslu izbegavajući poznate kafane i mesta na koja sam nekad izlazio sa Ninom. Čak sam u jednom trenutku kada sam upoznao Natašu, balerinu koju sam sreo na nekom koktelu posle predstave, pomislio da je napokon došao kraj mojim mukama. Svim srcem želeo sam da se zaljubim u nju i da život ispunim novim smislom. Ali, da li je bilo tako?
– Nisam sigurna, Zorane, da će ova naša veza potrajati – setno je rekla dok se odmarala na mom ramenu posle zajedno provedene noći. – Stekla sam utisak da si, dok vodiš ljubav sa mnom, u mislima uvek negde drugde. Kao da nisi tu… Zaista se loše osećam zbog toga.
– Ne znam šta da ti kažem, Nataša, zaista se trudim – nevoljno sam odgovorio. – Ne znam šta bi ti htela?!
– Ono što nisi u stanju da mi pružiš, a to je ljubav… – napravila je kratku pauzu. – Ma koliko se trudio da mi udovoljiš, znam da me u suštini ne voliš.
Nataša, kao i mnoge pre nje, bila je u pravu, emotivna praznina neuomljivo je zjapila iz mene. Zato sam se osećao nemoćno i iscrpljeno, čak sam u nekim trenucima pomišljao da patim od blažeg oblika depresije, ali bih odmah takvu pomisao odbacio. I meni je, kao i mnogim Balkancima, bilo veoma teško da priznam da mi je potrebna pomoć terapeuta. 

Nažalost, vratio sam se starom načinu života, onoj poznatoj liniji manjeg otpora kojoj pribegava svako ko ne želi istinski da se suoči sa sobom. Uvek je lakše biti površan i ne tražiti odgovore u sebi, već sve što nas muči pripisati lošoj sudbini i okolnostima na koje ni na koji način ne možemo da utičemo. Zato su kafane, a kasnije i striptiz-barovi kao i mnoga druga sumnjiva mesta, postale utočište za sav bol koji sam osećao. Ponekad sam u njima ostajao do jutra čašćavajući striptizete skupim koktelima i pričajući im svoju tužnu priču. Bilo mi je najvažnije to što više nisam morao da se pretvaram niti da glumim ljubav koju nisam mogao nikome da pružim, mogao sam da je kupim za jednu noć i to mi je bilo dovoljno. Sasvim sam se prepustio svojim noćnim prijateljicama bez ikakve želje da bilo šta preduzmem što bi me sa životnog dna povuklo na površinu.
– Zorane, u poslednje vreme previše piješ – pokušala je da me upozori Ljilja, barska plesačica koja mi je u međuvremenu postala dobra prijateljica. – Pre si u bar dolazio trezan a odlazio iz njega pijan, a sada si non-stop trešten… Šta je s tobom, čoveče?! Ako ja ne mogu, bar ti možeš da biraš kako ćeš da živiš. Mnogo si mi drag, ali te uopšte ne razumem.
– A ko će sebe razumeti? – odgovorio sam. – Ni meni ništa nije jasno, zato sam ovakav… – mahnuo sam konobaru da nam donese piće. – Nego, pustimo mene, šta je novo ovde, kod tebe?
– Ništa što bi tebe zanimalo – nasmejala se. – Možda će ovo veče biti izuzetno po tome što će večeras nastupiti nova devojka, zato se razvedri… Zamisli, čula sam da je studentkinja. Kakva su ovo vremena kada nam i studenti uzimaju hleb?! Ma, svet se naglavačke okrenuo – mrmrljala je sebi u bradu.

Gotovo da nisam slušao šta mi Ljilja govori, ispijao sam piće za pićem zavaljen u udobni kožni trosed u separeu i buljio sam nekud u daljinu.
– Opa, zaista nisu pogrešili kad su rekli da je dobra riba – čuo se ushićeni glas moje drugarice. – Ej, Zoki, trgni se malo, ne ukazuje se svaki dan prilika da gledaš školovanu striptizetu – munula me je laktom.
Mrzovoljno sam pogledao u pravcu podijuma. Sećam se da sam se instinktivno trgnuo kada sam ugledao devojku savršene građe kako se uvija oko šipke. Više nisam skidao pogled sa nje. Čak je i u njenom plesu bilo nečeg više od banalne erotike koju sam gledao svake noći. Zračila je neverovatnom snagom i samopouzdanjem, ali i prefinjenošću koja se mogla naslutiti u svakom njenom pokretu. Pozvao sam konobara da joj odnese piće čim završi nastup.
– Vrlo rado, Zoki, ali mislim da za to neće biti prilike – rekao mi je. – Čuo sam da će Vera napustiti lokal čim završi tačku. Dođi sutra, možda ćeš imati više sreće.
– A, znači Vera se zove – pogledao sam u Ljilju.
– I ja prvi put čujem njeno ime, ali mi je veoma drago što je uspela da te trgne iz te tvoje melanholije – prijateljski mi se nasmešila. – Čini mi se da si malo živnuo – ustala je od stola. – Odoh da se pripemim, ja sam sledeća. Ćao, vidimo se sutra.

Prvi put te noći nisam nastavio da pijem do jutra. Otišao sam kući da se naspavam i, na iznenađenje mog poslovnog partnera i ostalih radnika u firmi, posle dužeg vremena pojavio sam se tog jutra svež i odmoran. Nikome ništa nisam govorio, uživao sam u slatkom iščekivanju noći kada ću ponovo videti ženu za koju sam, bar za trenutak, poverovao da bi mogla da osvoji moje srce.

 

Poseban tretman

Čitavo popodne pre izlaska proveo sam kod kuće pažljivo birajući garderobu za to veče, i vodeći računa o svakom detalju. Želeo sam da se osećam kao nekad, pun samopuzdanja i vere da je život lep i da je moguće da ponovo nekoga zavolim.
Čim sam ušao u bar, potražio sam Branka, gazdu lokala koji mi je, kao i mnogi vlasnici u gradu tokom mog boemskog života, postao prijatelj.
– Video sam sinoć tvoju novu igračicu, mogu ti reći da me je vrlo iznenadila njena neobična lepota – rekao sam mu dok smo stajali za šankom. – Zamolio bih te da joj preneseš da bih voleo da popijem piće sa njom.
– Daću sve od sebe – prijateljski mi je položio ruku na rame. – Nisi ti makar kakav gost, Zorane, i što se mene tiče, zaista zaslužuješ poseban tretman.

Seo sam u separe u uglu koji je bio prilično zaklonjen od znatiželjinih pogleda. Mogao sam na miru da je posmatram pokušavajući da zamislim naš razgovor kao i njene oči čiju boju nisam mogao da dokučim u mraku. Strpljivo sam čekao trenutak da izađe iz garderobe prateći je pogledom po čitavoj sali. Iznenadio sam se kada sam čuo njen glas iza svojih leđa.
– Ako baš toliko insistirate da zajedno popijemo piće, više bih volela da odemo na drugo mesto – zvučala je pomalo drsko. – Ne nameravam da i trenutke odmora provodim po ovakvim rupama.
– Ali ste zato vrlo spremni da svoje telo ovde pokazujete svima – namejao sam se ironično, a potom sam joj se ljubazno predstavio i poveo je ka izlazu primetivši uzgred da ni ona nije očekivala ovakav moj nastup.
Večera u restoranu i prijatan ambijent uz sveće i crno vino dali su potpuno novi smisao našem susretu. Prvi put sam jasno mogao da vidim njene oči. Bile su boje badema, a tajanstvenost koja se krila u njima još je više isticala njihovu dubinu.
– Vi ste prvi muškarac iz bara sa kojim sam izašla, za to treba da budete zahvalni Branku – stalno je pokušavala da mi da do znanja da nije jeftina devojka. – On vas smatra izuzetnim čovekom. Mada – spustila je čašu na sto i pogledala me u oči – nisam sigurna šta tako otmen i dobro odeven čovek radi u striptiz-baru?
– To pitanje mogao bih i ja tebi da postavim – namerno sam prestao da joj persiram.
– Kod mene je situacija vrlo jasna, potičem iz siromašne porodice i na ovaj način pokušavam da isfinansiram studije koje su, hvala bogu, pri kraju. Čim završim fakultet, prestaću da igram.

Osećao sam kako mi pri svakoj njenoj izgovorenoj reči raste uzbuđenje koje toliko dugo nisam osetio ni prema jednoj ženi. Dopadala mi se njena gotovo detinjasta odlučnost i spremnost da se uhvati u koštac sa životom. Imala je sve ono što sam ja odavno izgubio: lepotu, mladost i hrabrost da sledi svoj put. Te večeri shvatio sam da bih jedino pored nje mogao ponovo da oživim, da volim i da budem voljen.
Kako sam osećao, tako sam se i ponašao prema njoj. Džentlmenski i nenametljivo, pažljivo slušajući svaku njenu reč, dajući joj do znanja da mi je sve što se nje tiče važno i dragoceno. Prvi put sam je poljubio tek posle nekoliko susreta i nikada neću zaboraviti kako sam se tada osećao, kao tinejdžer na prvom sastanku. Vodio sam računa o svim njenim potrebama i željama trudeći se da u svakom trenutku budem u centru njene pažnje. Odlazili smo na zajedničke rekreativne izlete boraveći i po nekoliko dana pored nekog jezera ili na planini, uživali smo u prirodi vodeći ljubav pod vedrim nebom. Ponovo sam bio potpuno srećan. Ipak, pomalo mi je kvarilo sreću Verino insistiranje da nastavi da radi po noćnim klubovima.
– Ne želim ni od koga da zavisim, pa ni od tebe – argumenti su joj uvek bili isti. – Odavno sam shvatila da je za ženu najvažnije da bude nezavisna.
– Uskoro ćeš diplomirati, dozvoli mi da ti pomognem… – ponudio sam po ko zna koji put, ali uzalud. Sve do jedne večeri kada će se iz korena promeniti stav prema njenom, kako ga je nazivala, „honorarnom poslu“.
Prisustvovao sam svakom njenom nastupu, pa sam uvek bio siguran da će biti bezbedna. Međutim, te nesrećne noći morao sam da odem na neodložni sastanak sa jednom strankom. Javio sam Veri da ću kasniti, ali da ću svakako doći po nju. Sećam se kako sam pretrnuo od straha kada sam iz automobila ugledao policijsku patrolu i kola Hitne pomoći ispred noćnog kluba u kojem je nastupala. Munjevito sam izleteo iz kola i potrčao ka ulazu gde su me policajci zaustavili.
– Šta se dogodilo?! – pitao sam.
– Ma, neki je manijak napao jednu striptizetu – rekao je policajac istovremeno me držeći na odstojanju.
– Znate li možda kako se zove?! – gledao sam u njega pun zlokobne strepnje.
– Vera… čini mi se da su tako rekli – odgovorio je.
– Pa, to je moja devojka, molim vas, pustite me unutra – zapomagao sam.
– Nema potrebe da ulazite, gospodine, upravo je unose u kola Hitne pomoći – pogledao je u pravcu ulaza.
Uspeo sam da ga odgurnem. Čini mi se da sam se za sekund našao pored ekipe Hitne pomoći, i nosila na kojima je bila Vera. Uprkos panici koja je pretila da me potpuno parališe, ugledavši njeno lepo lice puno modrica, shvatio sam da je živa što mi je u tom trenutku bilo najvažnije.
– Šta se dogodilo, recite mi, molim vas, ja sam njen verenik – uspaničeno sam se obratio dežurnom lekaru.
– Moglo je da bude tragično ali, na sreću, nije tako – trudio se da me umiri. – Jedan pijani gost pokušao je da je siluje u mračnom prolazu koji vodi prema garderobama. Izgleda da ju je gadno pretukao i naneo joj je jednu površinsku posekotinu nožem po stomaku, što neće ostaviti veće posledice. Ali, psihološke, siguran sam da hoće. A što se silovatelja tiče – primetio je da unezvereno gledam unaokolo – njega je policija već uhapsila.

Zahvaljujući privatnim vezama uspeo sam da ubedim bolničko osoblje da me pusti da tu kritičnu noć provedem pored njenog kreveta. Probdeo sam sve vreme sa jednom mišlju na umu: nikada i nikome više neću dozvoliti da mi ukrade sreću koju sam posle toliko potrage našao u devojci koja je morala da se bori za opstanak u ovom surovom svetu.
Čim se probudila, moje prvo pitanje bilo je da li će da se uda za mene. Potvrdno mi je klimnula glavom dok su joj se suze slivale niz lice.

Tagovi: