LJUBAVNA PRIČA: Potez očajnika

by | jun 1, 2010

Sve što sam u životu želela svodilo se na to da pored sebe imam čoveka koji će me iskreno voleti. Mislila sam da sam udajom za Sinišu rešila taj „problem“, ali sam se prevarila. Sasvim slučajno čula sam razgovor između njega i našeg kuma, posle kojeg sam, shvativši da Siniša zapravo samo glumi da me voli, odlučila da ipak pronađem ono što želim

 

Prevarila sam muza sa komsijomOduvek sam menjala raspoloženje u zavisnosti od vremena. Ako je napolju bilo tmurno, tonula sam u sivilo. Jednostavno, to je bilo jače od mene. Toga dana kiša nije prestajala. Osetila sam neopisivu nelagodnost, što zbog sivila, što zbog hladnoće koja se uvukla u memljivu motelsku sobu.
Skrštenih ruku sedela sam na krevetu pokušavajući da trezveno razmislim o svemu. Uostalom, iznajmila sam sobu na periferiji grada da bih na miru mogla da donesem ispravnu odluku. Osećala sam se bedno. Kako sam smela sebi to da dopustim, pitala sam se. Nešto u meni govorilo mi je da sam postupila ispravno jer – dugačije se nije moglo! A opet…

Sinišu sam upoznala na studijama. Lagala bih kada bih rekla da je to bila ljubav na prvi pogled. Sada, posle šest godina braka, znam da me on zapravo nikada nije voleo. Bio je moj vršnjak, student treće godine engleskog jezika a u moj rodni grad došao je iz Crne Gore. Razlikovao se po mnogo čemu od ostalih momaka koje sam poznavala: bio je slobodniji i otvoreniji i, što je najvažnije, u meni nije video kćerku poznatog profesora. U stvari, nije znao ko sam ja… ili sam tako mislila. Sve u svemu, odgovaralo mi je da se zabavljam sa nekim ko u meni ne vidi samo nasledstvo i ugledno ime. Svi ostali momci prilazili su mi sa srahopoštovanjem. Siniša je bio drugačiji. Iako mi se nije mnogo sviđao, odlučila sam da pokušam da ga osvojim iz jednog jedinog razloga: želela sam da budem voljena. Međutim, bila je to moja velika greška! Naša veza počela je neozbiljno, lepršavo, pa ni u najluđim snovima nisam pomišljala da će jednoga dana postati moj muž.

 

Udala sam se

Kada sam roditeljima saopštila da želim da se udam za Sinišu, bili su oduševljeni. Zapravo, da sam im tada rekla da ću se venčati sa kim bilo, isto bi reagovali jer je svaka moja želja za njih bila zapovest. Oduvek su se trudili da mi udovolje. Kupili su nam stan, a onda su i Siniši i meni našli posao. Međutim, prve noći u našem stanu shvatila sam zastrašujuću istinu… da ga ne volim… 

Vremenom će biti bolje. Rodiće se ljubav, mislila sam čekajući da me savlada san. Meseci su prolazili, rodila sam dete a još uvek ga nisam zavolela. Na razvod nisam pomišljala jer tu je sada bila moja Ivana, moja uteha, malo biće koje mi je pružalo bezuslovnu ljubav. Nastavila sam da živim u nadi da će se moja osećanja jednoga dana promeniti. Čak sam osećala grižu savesti što ne mogu da uzvratim mužu ljubav. Saznanje da se poigravam nečijim emocijama mučilo me je sve do dana kada sam, sasvim slučajno, čula razgovor između Siniše i našeg kuma Veselina.

– Zašto mučiš i sebe i nju? Najbolje je da se lepo raziđete i da svako ode svojim putem. Ovo ničemu ne vodi… – objašnjavao je Veso.
– Daj, nemoj da budeš smešan! Niko se ne muči. Meni je dobro uz svu pomoć njenog oca, a Nataša me voli i veruje da ja nju volim. Oduvek je želela da je neko voli, poštuje i uvažava kao ličnost, da konačno izađe iz senke svog oca, profesora Ignjatovića. Ja joj to pružam, a ona meni sve ono što nisam imao u Crnoj Gori: komfor i sigurnost. Međusobno se nadopunjujemo…
– Znam… Samo mi je žao. Nije ona to zaslužila.
– Veseline, ne varam je i neću je prevariti! Toliki negativac nisam. Uostalom, i da hoću, ne bih mogao zbog Ivane. Obožavam svoje dete i ne želim da se jednoga dana postidi svoga oca. Nataša ništa ne primećuje. I, ako ti budeš držao jezik za zubima, neće primetiti.
Nečujno sam otišla u kupatilo. Nisam želela da primete da sam čula razgovor.
Začudo, nije mi bilo nepodnošljivo teško, štaviše, osetila sam ogromno olakšanje. Griža savesti nestala je za tili čas.

Znači, isti smo. Oboje smo lažovi. Godinama obmanjujemo jedno drugo. Ipak, mučilo me je to što nikada nisam bila voljena. Verovala sam da me Siniša voli i to mi je davalo snagu da nastavim. Sada je ta iluzija nestala.

Ne, neću tražiti razvod. Zbog Ivane, dete nije krivo. A mi… zaslužujemo jedno drugo, mislila sam.
Nastavili smo da živimo u lažima. Svaki dan uveravao me je u svoju ljubav, obasipao me je pažnjom, ja sam njemu govorila da bih umrla kada bi me ostavio, i davala sam mu dovoljno novca za njegove potrebe. I, iskreno, kada bih se pretvarala da posmatram pozorišnu predstavu u kojoj smo mi glumci, sigurna sam da bih se dobro zabavljala. Jedino što je bilo iskreno među nama bila je činjenica da nikada nećemo biti neverni – zbog Ivane, naših poznanika i prijatelja, i mog oca, naravno. U krajnjoj liniji i zbog nas samih, jer bi takav gest sigurno uništio naš brak koji nije bio zasnovan na ljubavi.

 

Udovac sa dvoje dece

Baš u vreme kad je Sinišina i moj „ljubav“ kulminirala, u naše susedstvo doselio se novi komšija Jugoslav, udovac sa dvoje dece. Njegova žena nastradala je tri godine ranije u saobraćajnoj nesreći. U početku nisam obraćala pažnju na pridošlicu. Javljali smo se jedno drugom u prolazu i ponekad bismo razmenili poneku reč, iz pristojnosti: „Baš je danas zahladnelo“ ili „Da li ste možda čuli kada ćemo dobiti vodu?“
Ivana se družila sa njegovim mlađim sinom. Mali Igor dolazio je u naš stan i, posmatrajući ga kako se igra, shvatala sam koliko mu nedostaje majka. Baš zato trudila sam se da uvek napravim kolače ili druge đakonije da bih mogla da mu ih ponudim. I Siniša je bio bolećiv na dečaka, uostalom, uvek je prema deci bio pun ljubavi. Igora je često u šali nazivao zetom a Ivana i komšijin dečak postajali su nerazdvojni. Ako su danas ručali kod nas, sutradan bi obavezno otišli Jugoslavu, ali mi se porodično nismo družili. Da me je neko tada pitao kako izgleda moj prvi komšija, verujte da ne bih umela da mu odgovorim. Jedino bih rekla da ima dvojicu sinova…

Nerado se sećam petka, dana kada je Siniša otišao na službeni put. Kažem nerado, jer se tada moj život potpuno promenio. Ili je bar počeo da se menja.
Ivanu sam te noći ranije odnela u sobu da spava. I sama sam bila umorna, jedva sam čekala da se udobno smestim na trosed, pred televizor. éelela sam da za trenutak zaboravim ulogu „srećne i voljene“ supruge. Tek što sam se opustila, oglasilo se zvono na vratima. Ustala sam gunđajući da vidim ko me to ometa. Preda mnom je stajao Jugoslav i kulturno se izvinio što dolazi nenajavljen.

– Pokušao sam da vas pozovem telefonom ali se sve vreme niko nije javljao. Pošto sam video svetlost u nadvratniku, pomislio sam da vam je aparat u kvaru i…
– Da, da, znam. Ja sam ga isključila, želela sam da se malo odmorim – prekinula sam ga.
– Još jednom se izvinjavam što sam vam narušio mir. Zapravo, želeo sam da pozovem vašu porodicu sutra na ručak. Znate, Igoru je rođendan, a mi ovde ne poznajemo baš nikoga. A on se veoma vezao za vas i vašeg muža, o Ivani da ne pričam. Nju naprosto obožava…

Govorio je brzo ne gledajući me u oči. Odjednom sam shvatila da stojimo nasred hodnika i da je nepristojno što ga nisam pozvala da uđe. Da bih ispravila grešku, predložila sam sledeće:
– U redu, doći ćemo. Ali, pod jednim uslovom: da ja napravim Igoru tortu…
Bio je oduševljen mojom idejom. Zahvalio mi se najmanje deset puta a potom je, smeten, otišao. Zaista je bio smešan, kao zaljubljeni srednjoškolac.
Zaljubljeni srednjoškolac, proletelo mi je kroz glavu.

 

Zaboravljena osećanja

Da li je moguće posle svih ovih godina? Osetila sam slatku tremu. Odmahujući glavom, kao da želim da rasteram misli, vratila sam se lenčarenju ali su me sve vreme progonile te dve reči: „zaljubljeni srednjoškolac…“ Tada sam postala svesna činjenice da prema Jugoslavu gajim neka, do tada neotkrivena ili možda davno zaboravljena, osećanja. Cele noći pred očima mi je bio njegov lik. Razmišljala sam o tome koliko je dobar otac, požrtvovan i nežan. Vrtela sam film i hiljadu puta ponavljala naše šture ratgovore na stepeništu, u prolazu… U neku ruku osećala sam i grižu savesti, shvatila sam da u mislima varam Sinišu. Jer, za mene prevara nije značila samo fizički kontakt. Mislila sam da će jutro sve izbrisati.

Ma, to je bila prolećna noć. Ujutro će biti drugačije… Vratiću se u dobro uvežbanu kolotečinu.
Međutim, jutro mi nije donelo olakšanje, i dalje me je progonilo isto osećanje. Možda sam sve umislila, biće da je tako, pokušala sam da ubedim sebe. Potrebna mi je iskrena ljubav pa vidim i ono čega nema. Međutim, bilo je to jače od moje volje. Nesvesno sam sve vreme molila Boga da se Siniša ne vrati s puta, da ga nešto spreči, bilo šta, samo da sama odem Jugoslavu. I, moja molitva je uslišena…

Tokom ručka bilo je veoma prijatno. Razgovarali smo upadajući jedno drugome u reč. Savršeno smo se razumeli. Zaokupljena igrom, deca nisu obraćala pažnju na nas pa smo sasvim slobodno mogli da razgovaramo o svemu.
– Pomalo mi je neprijatno, Nataša, ali ja sam iskren čovek i ne volim da lažem. Znaš, posle svih ovih godina samoće i bola, prvi put se osećam ispunjenim. Sa tobom mi vreme brzo prolazi, sa tobom mogu da razgovaram. Ti si… Mislim da znaš šta hoću da kažem… Ti… – zamuckivao je stideći se svojih osećanja.
– Razumem, Jugoslave. Veruj mi da se i meni dešava isto. I mislim da bi bilo bolje za oboje da prestanemo da se družimo. Deca treba da se viđaju… ali mi ne! Ni porodično, ni nasamo, nikako! – zvučala sam sigurno kao da znam šta hoću, kao da sam donela konačnu odluku.

Ali sve je bila laž! Nisam ustala ni otišla, nisam se povukla ni vratila u porodično okrilje. Ne! Te noći prevarila sam muža. Dotad sam mislila da ljudi lažu kada kažu: „Ne znam kako se to dogodilo. Bilo je jače od mene.“ Ali ja doista ne znam kako se to dogodilo i, zaista, bilo je jače od mene.

Ivana i ja vratile smo se kasno u stan. Začudo, nisam osećala grižu savesti. Bila sam srećna i ispunjena. Prvi put voljena. Kada sam otključala vrata, primetila sam da se Siniša vratio.
– Pa, gde ste vas dve? Premro sam od straha… Zvao sam prijatelje, tvoje roditelje, čak sam razmišljao o tome da se obratim policiji za pomoć.

 

Istina me je uništavala

– Pobogu, zašto paničiš? Bile smo na rođendanu malog Igora – smireno sam odgovorila.
– Dobro, Nataša, da li si ti normalna? Znaš li kakva su vremena? Trebalo je da mi ostaviš poruku… – prekorevao me je.
Nisam ga čula. Moje misli bile su zaokupljene nečim drugim. Jugoslavom i našim dogovorom za sutrašnji sastanak.
Kako to da izvedem, pitala sam se.
Sutradan sam slagala da idem na kafu mojoj kumi Jasmini.
– Ništa nemoj da pitaš, samo hoću da ti kažem da sam sa tobom! – javila sam joj telefonom.
– Zvučiš kao srednjoškolka… Dobro, na tvojoj sam strani, šiparice! – Jasmina me je čitala kao otvorenu knjigu.

Taj dan i naredni meseci protekli su kao u najlepšem snu. Sa Jugoslavom sam uživala, a moj odnos sa Sinišom postajao je sve nepodnošljiviji. Sve teže mi je bilo da glumim zaljubljenu suprugu, a on se sve više trudio oko mene. Osetio je promenu i znam da jestrahovao. Ovoga puta s razlogom. Jer, koliko god da je naš brak naizgled bio dobar, nikada nije bio u kritičnijem stanju. Koliko god sam tolerisala laži, istina me je sve više uništavala. éelela sam da sve prekinem i da zauvek ostanem sa Jugoslavom. Ali, to je bilo nemoguće… zbog naše dece. Ivanu nikada ne bih dovela u položaj da bira između mene i oca. I baš su naša deca dala prvi nagoveštaj da se tajna veza ne može nastaviti.
– Jesi li ti sada moja mama? – bezazaleno me je upitao Igor.
Nisam znala šta da mu odgovorim. Plašila sam se da ga ne rastužim jednostavnim odgovorom: „Ne, Igore, nisam. Tvoja mama je otišla…“ Smetena, na pitanje sam detetu odgovorila pitanjem:
– Zašto to pitaš? Da li ti je to možda neko rekao?
– Nije, nije! Samo bih ja to voleo, i… – potom se podigao na prste pozivajući me rukom da se sagnem, da bi mi nešto šapnuo. – Video sam da te je tata poljubio.
Igor me je načisto zbunio. Tek sada nisam znala šta da mu kažem. Pokušala sam da skrenem razgovor na drugu temu ali je on bio uporan.
– Teta Nataša, stvarno te pitam: da li je Ivana sada moja sestra?
– Igore, znaš da te mnogo volim… I bila bih srećna da si moj sin, ali ja nisam tvoja mama, a pošto se ti i Ivana lepo družite, onda moramo i ja i tvoj tata… – znala sam da zvuči glupo ali sam smatrala da je to najbolji način da detetu odgovorim.
Kada se Jugoslav vratio, zabrinuto sam mu ispričala šta se dogodilo.
– Smiri se, srediču to. Ali, samo da znaš, razmišljao sam o braku…
– To je nemoguće! Udata sam. I Ivana…

 

Igra koju je teško prekinuti

Tek tada sam postala svesna činjenice da sam ušla u igru koju je teško prekinuti. Dogovorili smo se da se ne viđamo neko vreme. Čak smo se trudili da se u hodniku mimoilazimo. Kako mi je bilo teško tih dana… Nisam mogla normalno da funkcionišem. Razmišljla sam o tome koliko mi je taj čovek potreban, koliko mi znači. Jednoga popodneva kada nisam više mogla da izdržim, nazvala sam ga i dogovorili smo se da se nađemo u gradu. Bože, i sada zadrhtim čim se setim tog susreta. Potrčala sam mu u zagrljaj kao dete. Bez imalo stida, straha ili griže savesti, poljubila sam ga nasred ulice, pred svima. Ali, moj zanos bio je kratkog daha. Preko puta ukočeno je stajao posmatrajući nas u neverici, moj kum Veselin. Prišao mi je i zamolio Jugoslava da nas ostavi nasamo.
– Ništa Siniši neću reći, ti treba da mu saopštiš. Nije u redu da ga lažeš, nije zaslužio. Ni on, ni Ivana…
Od muke sam se nasmejala.
– Kako možeš to da kažeš, i to baš ti? Dobro znaš da me ne voli. Ti najbolje znaš zašto je Siniša sa mnom. Pa, ti si mu rekao da me ostavi. Ne znam ko koga više laže! – uzbuđeno sam govorila.
– Nataša, Nataša… U jedno moraš da budeš sigurna. On te nikada nije, niti će te prevariti. Čak mislim da te je zavoleo na neki, njemu svojstven, način. Uostalom, pomisli na Ivanu!
Tek tada sam se setila našeg prećutnog dogovora da prevare neće biti. U tom momentu postala sam svesna činjenice da sam izneverila ne samo Sinišu nego i svoje dete. Potreslo me je saznanje da će ona jednoga dana, možda, ispaštati zbog licimerja i gluposti svojih roditelja. Nisam znala šta ću sa sobom…
Ovo se mora okončati! U glavi mi je nastao potpuni haos. Jugoslav mi je prišao nežno me zagrlivši.
– Da li je sve u redu?
– Biće. Obećavam da će biti! – jedva sam izgovorila, a potom sam potrčala zaustavivši prvi taksi.
Odvezla sam se u motel na periferiji. Čim sam ušla u sobu, kiša je počela da pada i padala je sve jače, a sa njom su odlazili svi moji slatki snovi. Nestala je i moja najveća želja… da ću biti voljena i da ću voleti. Nisam smela da napustim Sinišu. Od početka smo izabrali pogrešan put i oboje smo igrali istu igru. Doduše, ja sam bila negativac. Umila sam se i smireno napustila sobu.
Kada sam stigla kući, tužno sam rekla Siniši:
– Mislim da bi trebalo da napustimo grad.
– U pravu si. Vidiš šta se sprema – tiho je potvrdio.
Otišli smo posle dva dana. Sa Jugoslavom se nisam oprostila. Nikada više ništa nisam čula ni i o njemu ni o njegovoj deci. Ni danas ništa ne znam. Možda je tako bolje. Vreme je prolazilo, a ja sam strepela i očajavala. Novu snagu ulio mi je moj sin Boško. Rođen je dva meseca pre vremena.
Jednom prilikom posetili su nas prijatelji. äalili smo se i razgovarali o svemu i svačemu, p ai o tome na koga Boško liči.
– Ma, na prvog komšiju! – rekao je prijatelj u šali.
Nešto me je pogodilo kao grom. Prebledeli smo i Siniša i ja. On se prvi povratio pa se nasmejao, doduše, nervozno.
– Sigurno! – rekao je moj muž prihvativši šalu.
Siniša nikada ne spominje Jugoslava niti me pita bilo šta u vezi sa njim. A ja ćutim. Jedino Ivana, ponekad, u priči pomene Igora.

 

 

Tagovi: