LJUBAVNA PRIČA: Prinčevi ipak postoje

by | decembar 2, 2009

Nisam verovala u bajke, pogotovo ne u princa na belom konju. Dugo sam se zabavljala sa Vedranom, drugom iz školske klupe. Ta moja „logična“ veza počela je da puca po šavovima onog trenutka kada smo završili srednju školu. I upravo kada je Vedran rešio da me ostavi jer se zaljubio u drugu devojku, u moj život je, potpuno nečekivano, ušetao momak sa kojim i danas, posle pet godina, živim pravu pravcatu bajku.

 

Princ iz bajke

 

Nikada nisam maštala o „princu na belom konju“, koji će jednog dana nenajavljen banuti u moj život i odvesti me na početak bajke u kojoj ćemo zauvek biti zaljubljeni i srećni. Zaista nisam. Jedino što sam od takve scene jasno mogla da zamislim bio je konj.
Ali, kako mene život obično demantuje, nije bilo čudno to što je posle nekoliko mojih bezuspešnih veza, jedan pravi muškarac učinio da se osećam kao princeza.

Posle bezbroj domaćih zadataka koje smo Vedran, moj drug iz školske klupe, i ja uradili, dopisivanja na časovima, deljenja užine i cigareta u školskom dvorištu, logično je bilo da počnemo da se zabavljamo.
Sad se tačno ne sećam da li smo se poljubili ili smo se jednostavno dogovorili da bismo druženje mogli da produžimo i na vreme van škole. Ne mogu da kažem da sam ga volela, ali mi je svakako bio drag. S druge strane, on je delovao zatreskano u mene i, da budem sasvim iskrena, taj osećaj mi se sviđao. Kada su moji roditelji saznali za našu vezu, malo je reći da su bili oduševljeni.
– Kako je to lepo – cvrkutala je moja mama – slatki, mladi i zaljubljeni. On je baš dobar dečko, svi ga hvale. Je l’ znaš, Milivoje – obraćala se mom tati – da su kada sam poslednji put bila na roditeljskom sastanku, samo Miličinog dečka hvalili?
– Sad znam – rekao je tata.
– Naravno – nastavila je mama – ozbiljan dečko, bavi se sportom, ne puši, ne pije. A rekla sam ti, hajde kaži, jesam li ti rekla kako mu se oči cakle dok te gleda?
– Jesi, rekla si – potvrdila sam.
– Pa, tebi sve treba reći jer ništa ne primećuješ.
– Kako ne primećujem? Rekla sam ti da se zabavljamo. To je, valjda, rezultat onoga što sam primetila.

 

Prvi put odvojeni

Mojoj mami neke stvari nije vredelo objašnjavati jer ih je ona uvek tumačila na svoj način. Njen sistem vrednovanja ljudi zasnivao se isključivo na proceni na „prvu loptu“ i svoje emocije uvek je jasno izražavala. Za razliku od tate. Ali, bez obzira na njihove razlike, međusobne razmirice, slaganja i neslaganja, uspeli su da mi usade osećaj odgovornosti i obaveznog ostavljanja poruke u kojoj ih obaveštavam gde idem, sa kim i kad se vraćam. Toga sam se pridržavala odmalena.

Jedna od prvih stvari koje je Vedran saznao o mojoj porodici bilo je upravo to u vezi sa ostavljanjem poruka. Govorio je da mu je to simpatično mada sad znam da bi mu zbog mene moja porodica bila simpatična sve i da je bila najgora. Tada, zapravo, nisam razmišljala o tome. Jedina preokupacija bila mi je gde ćemo uveče da izađemo. Delili smo račune u kafićima, od poklona koje smo međusobno razmenili pamtim poljupce i zagrljaje. Nedelje su se nizale i, dok smo se okrenuli, stigli smo do prvog polugodišta završne godine. Predložio mi je da zajedno odemo na zimovanje na šta sam odgovorila:
– Nema šanse. Moji me neće pustiti.
Nije me dalje ubedjivao, rekao je da će mu tri nedelje bez mene na Kopaoniku biti kao kazna i da neće moći da uživa u „zimskim čarolijama“. Svojoj majci nikada nisam rekla za taj njegov poziv zato što sam ubeđena da bi moje kofere spakovala i pre nego što bih joj rekla da mi se čini da Vedran pokušava da nađe zgodnu situaciju da me zaskoči. A ja, u stvari, nisam želela da probam seks, bar ne tih dana.
Tokom raspusta, dok je on učio da skija, sedela sam ispred TV-a. Odgledala sam sve moguće filmove i napamet sam naučila sve reklame. Pročitala sam i nekoliko knjiga u pauzama između dva njegova telefonska poziva kojih je ukupno bilo osam za tri nedelje raspusta. 

Kada se konačno vratio, pozvao me je da izađemo. Otišli smo na staro mesto i naručili uobičajeno, on sok, ja kafu. Iako je sedeo na pola metra od mene, mogla sam da osetim da je u mislima kilometrima daleko od nas. U jednom trenutku rekao je da mora u toalet i udaljio se od stola. Kao što rekoh, nije da sam ga volela, ali nije mi bilo svejedno kada sam shvatila da vreba trenutak da me obavesti da je kraj. I taj odlazak do toaleta, znala sam, treba da mu pomogne da prikupi hrabrost da mi kaže.
– Ima li problema? – upitao me je nepoznati čovek koji je sedeo za susednim stolom.
– Nema – rekoh.
Nepoznati mi očito nije poverovao, ustao je i, nagnuvši mi se nad uvo, rekao:
– Viđao sam ja tebe ovde sa onim malim dripcem… Nešto nisi raspoložena. Ako treba da ga bijem, slobodno reci. Pa, neću dozvoliti da grlica kakva si ti pati zbog nekog kretena.
– Hvala vam – rekla sam – stvarno nema potrebe da bilo koga bijete. Sve je u najboljem redu.

 

Našao je drugu

Ne znam da li mi je nepoznati poverovao ali me je poslušao. Izašavši iz toaleta, Vedran je prišao stolu rekavši mi da je vreme da krenemo i da platim račun jer mu nije ni do čega.
Dok sam trčkarala za njim po ulici očekujući bar da me pogleda, pomislila sam da sam pogrešila što nepoznatom nisam dozvolila da ga propisno izdeveta.
– Vidi – rekao je najednom – ne možemo više ovako.
– Kako? – upitala sam.
– Pa, ovako, znaš na šta mislim…
– Znam… valjda… – promrmljala sam.
– E, dobro kad znaš. To mi je drago da ne moram da ti objašnjavam. Jesi li OK? Jesi… Ma, da, i onako sve ovo nije bilo ozbiljno. Zezali smo se dok smo se zezali…
– Slažem se – rekoh.
– Znao sam da nećeš praviti problem.
– Kako se zove? – pitala sam ga.
– Ko?
– Ta nova devojka…
– Otkud znaš… Ma, nije to što misliš… – objašnjavao je mlatarajući rukama, da bi naposletku ipak rekao: – …Ljilja.
– Dobro – rekoh. – Samo sam to htela da čujem.
Nije mi bilo svejedno. Nisam znala šta ću sa sobom. Toliko sam bila navikla na Vedrana da mi je bilo nejasno šta ću raditi bez njega. Zamišljala sam ga u zagrljaju nepoznate devojke, kako je ljubi i mazi, i ta me je slika toliko iznervirala da sam gotovo zaplakala. „E, nećeš!“, rekla sam sebi, „da si ga volela, pa da plačeš… Ali, dosadno ti je pa bi da oplakuješ sudbinu“. I stvarno nisam, mada mi je, priznajem, bilo teže nego što sam očekivala. Do proleća, kada smo kao maturanti već imali nove obaveze i planove za upis na fakultet, skoro da sam opet bila ona stara.

 

Ponovni susret

Kroz maturu sam prošla glatko i, ponosna na sebe, sa neverovatnim samopouzdanjem, ušetala sam u lokal u kojem smo Vedran i ja poslednji put sedeli kao momak i devojka.
– Je l’ slobodno?
– Molim? – odsutno sam rekla i tek tada pogledala čoveka koji mi se obratio.
– Pitao sam da li je slobodno ili još uvek čekaš onog dripca?
Nasmejala sam se dopustivši nepoznatom da mi se pridruži.
– I, da čujem, zašto si sama? – pitao je.
– Zato što me je dripac ostavio – rekla sam uz osmeh.
– Šteta…
– I ja to mislim, ali šta da radim. Zaljubio se u drugu.
– Ma, ne kažem da je šteta što te je ostavio, naprotiv, meni više odgovara, nego je šteta što nisi dozvolila da ga izmlatim.
– E, da znaš da si mi pao na pamet u momentu kad sam „popila šut-kartu“.
– Ma, nije valjda?
– Jeste, majke mi…
– I, šta ćemo sad?
– Ništa. Bilo pa prošlo. Želim mu svu sreću.
– Nisam mislio na dripca, nego na tebe i mene.
– Na tebe i mene?!
– Da, zašto se čudiš?
– Pa, priznaćeš, malo je čudno…
Ne znam koliko bih se još čudila da u lokal u tom trenutku nije ušao Vedran. Zanemela sam.
– Ćao – rekao nam je oboma, a onda se nagnuo nad moje desno uvo i dodao: – Treba da popričam s tobom nasamo.
– Alo, čoveče, znaš li da se u društvu ne šapuće? Kako se to ponašaš?
Pogledala sam u svog novostečenog poznanika i kolenom sam ga ćušnula ispod stola dajući mu na znanje da „spusti loptu“. Vedran je zastao gledajući čas u mene čas u nepoznatog.
– Izvinite, ne poznajem vas – rekao mu je Vedran. – Obratio sam se svojoj devojci.
– Bivšoj – dodala sam.
– Nadam se i budućoj – rekao je Vedran uzimajući me za ruku.
Pokušala sam da se otrgnem ali bezuspešno. Blenula sam u njega.
– E, batice – počeo je moj poznanik podižući se sa stolice – teško. Obraćaš se mojoj verenici, a ja baš ne volim da se svojata nešto što je moje!
Au, pomislila sam, ovaj je baš preterao.
– A od kada je ona tvoja verenica? – uskopistio se Vedran. – I ne znam otkud ti pravo da se mešaš u nešto što te se uopšte ne tiče.

 

Tuča zbog mene

To je bila poslednja kap. Prvo je poletela pepeljara sa stola… Htela sam da ih razvasim, ali nisam stigla. Jedan udarac bio je dovoljan da Vedran završi na podu.
– Ne mogu da verujem – rekla sam prekrivši oči rukama.
– Šta ne možeš da veruješ, lutko?
– Pa, ovo – pokazivala sam rukom na Vedrana. – Šta ti je ovo trebalo, brate mili?!
– Vidi, lutkice, kao prvo, ja ti nisam brat, a kao drugo, nemoj više da se petljaš sa dripcima da ne bih morao opet da prljam ruke – rekao je ozbiljno.
Vedran je, pridižući se polako sa poda, rekao da se izvinjava i, najbrže što je mogao, napustio je lokal.
– Izvini – rekoh – nisam sigurna da si me najbolje razumeo. Da li inače ovako redom mlatiš ljude koji ti se ne dopadaju ili ja pobuđujem agresiju u tebi?
– Nisam agresivan, lutkice, samo štitim ono što volim.
– Baš lepo – rekoh kiselo se osmehnuvši. – A sad, izvini, moram da krenem.
Iako je pošao da me isprati, rekla sam da to nije potrebno i da želim da budem malo „sama sa sobom“. Nije navaljivao, samo je ljubazno zamolio da razmenimo brojeve telefona. Tek kada sam otvorila njegovu cedulju, saznala sam da se zove Stevan, a kad sam dovoljno odmakla od njega, pocepala sam je i bacila je u prvi šaht.
Sutradan me je Vedran pozvao telefonom.
– Izvini još jednom – govorio je promuklim glasom. – Nisam znao da si se verila. Nadam se da si dobro promislila pre nego što si se spetljala sa tim nasilnikom… Zaboravi da sam ti ovo poslednje rekao. Nazvao sam te da ti kažem da ti želim sreću.
U tom momentu oglasilo se zvono na ulaznim vratima i rekoh Vedranu da pričeka.
– Ti si Milica? – upitao me je nepoznati dečko.
– Da – rekoh zbunjeno.
– Ovo je za tebe – reče mladić predavši mi korpu belih ruža.
Vidi ti Vedrana, pomislila sam, prešao čovek na novu taktiku.
– Halo, Vedrane – rekoh uzimajući slušalicu. – Stvarno nije trebalo, ali hvala ti… Halo, halo…
Veza se prekinula. Nazvala sam ga ponovo.
– Veza se prekinula – rekoh. – Zovem da ti se zahvalim za ruže.
– Kakve ruže?!
– Pa… ove koje si mi poslao…
– Ne znam ni za kakve ruže, ali ti prijateljski ti savetujem da ih baciš pre nego što ih tvoj verenik vidi.
– Kakav verenik?
– Milice, hoćeš li, molim te, da prestaneš da se praviš blesava? Ne nameravam da zbog tamo nekog tvog tajnog obožavaoca opet popijem pesnicu, razumeš?
– Ali… – htela sam da mu kažem da nisam verena i da ne može da me prevari jer nikome osim njemu nisam rekla da su mi bele ruže omiljene. Štošta sam htela još da mu kažem, ali pošto mi je i drugi put spustio slušalicu, shvatila sam da nema smisla.

 

Ipak nije odustao

Kasno tog popodneva mama je ušla u moju sobu i donela koverat koji ju je zatekao u poštanskom sandučetu.
– Izgleda da ti je neko pisao – rekla je smešeći se. – Otvori odmah, možda je Vedran.
– Nema teorije – rekla sam i otvorila pismo.
– I? Je li on?
Nisam mogla da joj odgovorim, ali sam se nasmejala.
– A tako… – rekla je kao da joj je sve jasno. – Da li taj smeh znači da večeras nekud ideš?
– Izgleda.
– Nadam se da znaš šta radiš – dodala je.
Nisam htela da joj kažem, mada sam mogla: „Znaš, mama, to je jedan Stevan, tip koga sam dva puta u životu videla: prvi put kad me je pitao da li treba da bije Vedrana, tvog miljenika, i drugi put kad je istog tog Vedrana izmlatio“. Isto tako nisam htela da joj kažem da je u pismu ispisano čitkim rukopisom stajalo: „Nadam se da imaš fotografsko pamćenje i da ćeš zapamtiti da večeras izlaziš sa mnom. Na starom mestu u devet. Stevan
P. S: Iskreno se nadam da imaš fotografsko pamćenje jer, ako nisam u pravu, plašim se da ćemo i ja i ovo pismo večeras završiti u nekom šahtu, baš kao što je tamo završio broj mog telefona.“
Pismo mi je bilo toliko simpatično da sam istog trena poželela da ga nazovem, ali… nisam imala broj. Morala sam ipak da sačekam devet sati naveče. Da me je neko tada pitao da li znam zašto idem da se nađem sa njim, pretpostavljam da bih odgovorila „zbog pisma“ i ne bih slagala.
– Ti zaista imaš fotografsko pamćenje – rekao je kada me je ugledao.
– Nemam, ali zato imam pismo… I imam divnu korpu belih ruža koje si mi poslao.
– Kakve ruže? – pitao je trudeći se da ostane ozbiljan.
– U redu je – rekla sam. – Loše glumiš. Došla sam da ti se zahvalim. Mogla sam i telefonom, ali ovako mi se učinilo da je pristojnije.
– Pa, ništa, onda da se rastanemo ovde pa mi se ti telefonom zahvali. Može?
„Ne može“, pomislila sam, „kako da se sad rastanemo kad sam ovog časa ukapirala da mi se sviđaš“. Nisam mu to rekla ali mislim da su me oči odale.
– OK – namešio se – drago mi je što se razumemo.
– Mogu li nešto da te zamolim? – upitala sam ga ohrabrena njegovim osmehom.
– Slušam…
– Bacila sam onaj papirić sa tvojim brojem telefona. Da li bi mogao…
– Ne bih – rekao je ne dopustivši da završim rečenicu. – Taj broj ionako neće trebati tebi nego tvojoj mami da te pozove kad te se uželi.
Posle nekoliko minuta kada sam shvatila šta je rekao, izgovorila sam kao hipnotisana:
– Sviđa mi se ta ideja.
Ta „ideja“ traje već pet godina i toliko je bajkovita da mi se danas još više dopada.

 

Tagovi: