Nova epidemija: NEMAM PARTNERA!

by | maj 22, 2009


Ako ste zaboravili onu staru „kad se najmanje nadate, doći će“, pročitajte ispovesti naših čitateljki. Osvrnite se, i dobro pogledajte – možda je čovek vašeg života već tu, tik pored vas!

Problem kako naći „pravu priliku“, odnosno pravog, postao je opšte mesto urbanog života i poprimio je takve razmere da je pravo čudo kako se još nisu oglasile sirene za uzbunu. Epidemija „nemam partnera“ ozbiljno trese „in“ gradske kafiće, dnevne sobe i trpezarije u kojima se pripremaju filter, turske, nes i ostale kafe, spavaće sobe sa omiljenim TV serijama ili seksualnim pomagalima, kupatila, salone lepote, fitnes centre…

 

Lepota i Zdravlje - ljubav i sex - Epidemija Nemam decka

 

Sagledajmo problem iz svih uglova

Mnogi su skloni tome da „epidemiju“ usamljenosti ženskog roda objašnjavaju teorijom o „manjku“ muškaraca. A glavni uzrok tome su, tvrde oni, takozvane „godine raspleta“, kada su zbog rata i sankcija mnogi pripadnici „jačeg pola“ otišli trbuhom za kruhom, ili trbuhom za duhom, u zapadnu Evropu ili preko „bare“, u Kanadu i SAD. Drugi, opet, smatraju da su tokom Miloševićeve strahovlade muškarci ovde ubijeni u pojam, što zbog straha od mobilizacije, što zbog nezaposlenosti ili bednih plata. To je prosto rasturilo tradicionalnu predstavu, nametnutu vaspitanjem, o muškarcu kao „glavi porodice“, „domaćinu“, „gazdi u kući“. A kada muškarca ovde načiniš materijalno impotentnim, njegovu seksualnost svodiš na masturbiranje, i to posle gledanja fudbala u društvu sa – pivom. Treći veruju da sve veći broj muškaraca naginje ka pripadnicima svog pola, što, podrazumeva se, isključuje vezu sa ženama (znate onu čuvenu priču iz kafića – em je malo dobrih frajera, em odoše u homiće). Četvrti, pak, brane tezu da su za sve krive žene, koje su se mnogo emancipovale, što u startu blokira veliki broj muškog sveta. Peti krivicu traže i nalaze u mamama tih momaka, koje su zapravo upropastile svoje mezimce, u duhu poznate izreke „da će majka svog sina spasiti iz čeljusti tigra, ali ne iz svojih čeljusti“.

Verujte u čuda!

Teorije su jedno, život drugo, a uvek ima mesta i vremena za – treće. A to treće čudo je vera svih pripadnica nežnijeg pola, koje poput velikog slikara Pikasa, „ne traže, već nalaze“. Njihove autentične ispovesti ne govore ništa drugo nego da je strpljenje – umetnost nadanja, a da je religija svih vera – Bog slučajnosti.

 

 

„U sigurnim rukama“

Bojana D., dipl. pravnica (47)

„Kada sam diplomirala, moji su me častili neobičnim poklonom: uplatili su mi kurs vožnje. Krenula sam na obuku u pauzama između slanja prijava na svakojake konkurse. Moj instruktor, stariji od mene pet godina, delovao je kao da je posvećen svom pozivu. Iako smo se mi početnici ređali kod njega kao na filmskoj traci, nije ga mrzelo da svakom od nas, na kraju časa, održi skraćeni kurs dobrih i loših strana tek završene vožnje. Čak su mu neki smislili nadimak ‘profa’, iako nije imao nikakve veze sa prosvetom. Prema meni je uvek bio korektan, strpljiv, mada je drugim učesnicima u saobraćaju znao da ‘ne ostane dužan’ kada vidi da ne poštuju vozilo sa oznakom ‘L’. I, tako, iz nedelju, u nedelju, moja vožnja bila je sve sigurnija, a moje srce sve nesigurnije. Prosto sam sebe cenzurisala. Tako sam bila vaspitana, smatrala sam da ne smem da imam ništa lično sa nekim ko me uči nečemu. Međutim, sve se promenilo kada sam uspešno položila vozački ispit, iz drugog puta. Instruktor me je pozvao na piće da proslavimo moje ‘polaganje’, i tada je otvorio dušu. Više nije bilo potrebe za komande ‘stani’, ‘koči’ ili ‘povuci ručnu’. Već 22 godine smo u braku, imamo dvoje dece, kćerku i sina, studente. Oboje su položili vozački ispit posle mature!“

 

„Ah, ta kiša…“

Katarina L., lekarka (35)

„Jednog dosadnog kišnog dana vraćala sam se sa predavanja autobusom gradskog prevoza, ljuta na sebe što nisam ponela kišobran. Na poslednjoj stanici, prilikom izlaska, jedan momak je raširio svoj kišobran i ponudio da me isprati do kuće. U prvi mah reagovala sam odbojno, nenaviknuta na ovakve izraze ljubaznosti. Međutim, on je delovao dobroćudno, pa sam pristala. Tokom šetnje do kuće razmenili smo nekoliko fraza, i to je bilo sve. Posle nekoliko meseci vraćala sam se iz bioskopa, ponovo nervozna što sam zaboravila da ponesem kišobran. Međutim, na poslednjoj stanici scena se ponovila: isti mladić, ista ljubazna ponuda. Bila sam oduševljena ovom slučajnošću, koja za mene nije bila slučajnost. Ovog puta malo duže smo pešačili do moje zgrade, a pred ulazom razmenili smo telefone. Ostalo možete pogoditi: tri godine zabavljanja, šest godina braka, kćerka stara četiri godine. Ono što ne možete pogoditi je muževljevo priznanje da mu je čekanje sa kišobranom na poslednjoj autobuskoj stanici bio omiljen način udvaranja: sačekao bi neku devojku, koja je morala da ispuni samo dva uslova, da mu se dopadne i da nije ponela kišobran, i galantno bi je otpratio do kuće. Inače, i dan-danas u regalu čuvam taj njegov ‘famozni’ kišobran.“

 

„Sudbonosni susret“

Lidija B., frizerka (33)

„Verovali ili ne, svog g. Pravog upoznala sam na groblju. Otac moje najbolje drugarice iznenada je umro, pa smo se svi sjatili da joj pomognemo oko sahrane. Meni je zapala dužnost da organizujem posluženje. Bilo je veoma hladno na groblju, decembar mesec, a ja sam na servirala žito i sipala piće u plastične čaše. U jednom trenutku zaduvao je jak vetar i plastične čaše počele su da lete. Potrčala sam da ih skupljam, i u tom času pojavio se jedan mladić, bivši učenik pokojnog oca moje drugarice. Pomogao mi je da skupim čaše, a zatim i da poslužim sveštenike i rođake. Kada je sve bilo gotovo, ponudio se da me odveze kući. Popričali smo i na rastanku razmenili brojeve telefona. Danas živimo zajedno, nevenčani, imamo bebu od 10 meseci i slatko zasmejavamo svakog novog prijatelja pričom o tome gde smo se sreli.“


„Zeleno svetlo…“

Tijana M., slikarka (29)

„Vreme između trećeg razreda gimnazije i diplomiranja na fakultetu, pre svega, pamtim po NEPRESTANIM izlascima na žurke, splavove, u diskoteke i klubove. Nema mesta u gradu gde nisam đuskala ili popila sok, a ponekad i nešto više… Naravno, upoznala sam gomilu tipova koji su se nabacivali meni ili ja njima. Međutim, svog verenika srela sam na neverovatnom mestu – na semaforu. Bilo je leto, nas četiri drugarice s faksa vozikale smo se gradskim bulevarima u potrazi za provodom, i na jednom semaforu stale smo pored auta u kojem su bili sve sami tipovi. Počeli su da dobacuju, mi da im odmahujemo… Odmah sam ‘snimila’ vozača. Krenuli smo dalje, a oni za nama, uporni. Na kraju smo svi zaglavili na nekom splavu, posle koga više ništa nije bilo isto kao pre. Te vrele letnje večeri smuvala sam se sa šoferom kola sa semafora, i to muvanje traje i danas, u mom stanu-ateljeu.“


„I posao i zadovoljstvo“

Duška S., profesorka (39)

„Svog ‘princa na belom konju’ upoznala sam u zoološkom vrtu, i to u delu gde su – nilski konji. Jednog lepog junskog dana, pred kraj školske godine, vodila sam učenike u zoo-vrt. Bilo je pretoplo, deca nervozna i veoma nestašna, ispred kaveza sa životinjama gužva. Otvorila sam četvoro očiju da se nekom od učenika nešto ne dogodi, i u toj preteranoj pažnji nikoga nisam videla. U delu gde su smešteni nilski konji bilo je najviše dece, opšti metež i graja. Nekako sam se sa svojim đacima probila do ograde bazena, i tek tada spazila mladića koji je onako, na svoju ruku, glasno objašnjavao poreklo imena ‘nilski konj’ i detalje o tim neobičnim životinjama. U prvi mah pomislila sam da se radi o još jednom gradskom čudaku, koji na Kalemegdanu ubija vreme. Međutim, njegov izgled, dikcija, i nadasve potkovanost, govorili su suprotno. U stvari, on je bio profesor biologije, na birou već dve godine, i ovo mu je bila jedina šansa da ne zaboravi svoju profesiju. Da ostane koliko-toliko normalan. Radio je svašta da bi se prehranio, ali je profesorsku formu održavao ‘predavanjima’ u zoo-vrtu. Danas smo kolege u školi, ali i stanari istog stana, zajedno sa našom dvojicom sinova.“

 

Lek za epidemiju

Ovih nekoliko autentičnih ispovesti jasno pokazuju da postoji lek za epidemiju „nemam dečka“. Umesto čaja od šipka, treba piti čaj od nade, umesto lekova, treba uzimati i davati, a umesto sedenja kod kuće i kukanja, treba stalno ponavljati u sebi čuvenu repliku Viktorije Abril, omiljene glumice Pedra Almodovara: „Baš mi je dosadilo da mi bude teško!“

 

Tekst: Filip Mladenović; Foto: Dreamstime

 

Tagovi: