Odrekao sam se prave ljubavi i to skupo platio

by | oktobar 12, 2009

Bio sam srećan sa Ljiljom, živeli smo zajedno i nikada nisam pogledao drugu ženu. Međutim, život udvoje njoj nije bio dovoljan, želela je da se venčamo i svakodnevno mi je prebacivala zbog toga što nismo čak ni vereni. Nakon jedne burne svađe oko tog glupog parčeta papira, Ljilja me je napustila. Nisam bio tužan, mada mi je nedostajala. Nekoliko godina kasnije oženio sam Anđelu, jedanaest godina mlađu lepoticu…

Odrekao sam se prave ljubavi i to skupo platioLjilja i ja počeli smo da se zabavljamo kada sam pohađao četvrti razred srednje škole, a ona drugi i ostali smo zajedno i kada smo upisali studije. Čim sam diplomirao, zaposlio sam se pa su se stekli uslovi da iznajmim mansardni stančić i uselio sam se u njega zajedno sa Ljiljom.
Kad sa ove distance razmišljam o tome, siguran sam da smo se voleli. Međutim, u to vreme nisam bio siguran. Pitao sam se da li je to prava ljubav ili se jednostavno ponašamo kao svi naši vršnjaci u sličnoj situaciji? Iznajme stančić i žive zajedno bez formalnog ozvaničenog braka. Takve veze se ili završe brakom ako oboje posle izvesnog vremena zaključe da su spremni za to, ili puknu.
Ljilja i ja živeli smo pod istim krovom godinu dana. Ona je još uvek spremala ispite a ja sam radio.

 

 

Međutim, posle nekoliko meseci zajedničkog života počela je da me zapitkuje kada ćemo se venčati. Momci od dvadeset pet godina, koliko je meni tada bilo, uglavnom ne vole da devojke na njih vrše pritisak. Iako je ovo dvadeset i prvi vek, valjda je normalno da od muškarca potekne inicijativa, da bi se osećao kao muško, a od devojke se očekuje da pristane i da bude presrećna.

Sve češće je spominjala brak

Ljilja je svakog dana postajala sve nestrpljivija. Čim bismo ustali, uz jutarnju kafu obavezno bi spomenula venčanje. Kada bih došao sa posla, za ručkom mi je postavljala isto pitanje – kada? Čak i u krevetu, posle vođenja ljubavi, nije odustajala, spominjala je brak. Kako je vreme odmicalo, sve učestalije je načinjala tu temu. Čini mi se da na kraju ni o čemu drugom nismo pričali osim o braku. Iako mi to nije bila omiljena tema, nisam varao Ljilju. Bilo mi je dobro sa njom i, da nije toliko zapitkivala, da je bila strpljiva i sačekala da ja prvi započnem priču o braku, možda bi se sve drugačije završilo.
Kada sam tog sumornog popodneva, mrzovoljan zbog problema na poslu, došao kući, poslužujući ručak, dočekala me je istim pitanjem.
– Ljubo, kada ćemo se venčati? Razmišljaš li ti o tome?
– Ostavi me na miru! – odbrusio sam. – Živimo zajedno kao da smo u braku. Zašto ti je neophodan papir sa pečatom i potpisom opštinskog službenika koji će to potvrditi? Ne vidim šta bi to promenilo u našoj vezi!
– Ne bi ništa promenilo ali bismo zvanično bili muž i žena – odgovorila je. – Mama i tata me neprestano zapitkuju i…
– Znači, treba da se venčamo zbog tvojih roditelja? Strašno! Ako već sada počinju da se mešaju u našu vezu, šta će biti kasnije?
– Šta ti je danas, Ljubo?
– Nije mi ništa! A šta je tebi stalno? Ne prođe dan a da mi ne spomeneš brak!
– Nismo se čak ni verili – u njenom glasu osetio sam optužujući ton.
– Obična formalnost! – progunđao sam.
– Možda i jeste, ali moji roditelji na to ne gledaju tako. Oni smatraju da u dvadeset petoj godini treba da budem u ozbiljnoj vezi sa čovekom za koga ću se udati!
– Pa, udaj se! – iznervirano sam uzviknuo. – Ko te sprečava? A sada, umukni i dozvoli mi da pojedem ovaj ručak koji mi je već preseo!
Ručali smo u tišini. Ostatak večeri je ćutala.

 

Udala se za drugog

Kada sam sledećeg dana došao sa posla, nije bila u stanu. Primetio sam da nedostaju i njene stvari. Spakovala se i otišla.
Ljilja se zaista udala!
Ne znam zašto je to uradila, mogu samo da nagađam. Da li je tako htela da mi se osveti što ne želim da se oženim njom? Možda joj je dosadilo da čeka da se smilujem i je zaprosim? Možda je u pitanju bio pritisak njenih roditelja?
Ljilju, od našeg poslednjeg razgovora kada sam bio neljubazan i grub, nisam više sreo. Da smo se slučajno videli, ne bih joj ništa rekao. Imam i ja svoj ponos!

Zauvek je otišla iz mog života.
Tako sam to shvatio, bio sam uvređen i trudio sam se da više ne mislim o njoj. Ali, što sam se više trudio da je zaboravim, sve češće mi je padala na pamet. Prisećao sam se različitih zgoda iz vremena kada smo se zabavljali i odjednom sam shvatio da nam je bilo mnogo lepo i da sam glup što sam dozvolio da me Ljilja ostavi.
Klin se klinom izbija, pomislio sam i odlučio da započnem novu vezu, naivno se nadajući da će nova žena istisnuti Ljilju i čežnju za njom. Ispostavilo se da je moj plan bio glup i naivan. Sonja je bila dobra devojka, uselila se u moj stančić umesto Ljilje ali nije zauzela njeno mesto u mom srcu. Kada smo videli da nam ne ide, razišli smo se bez velikih reči, bez suza i prebacivanja.

 

Momački život

Posle Sonje bila je Jagoda, pa Mirjana, Dragoslava… Nijedna mi ništa nije značila, sve su to bile veze bez budućnosti.
Za moj trideseti rođendan mama je pripremila malo bolji ručak, otvorili smo bocu vina a onda je počelo…
– Ljubo, prevalio si tridesetu, šta dalje nameravaš? – prvi se oglasio tata. – Naši prijatelji odavno maze unuke a ti… ništa. Zar ćeš ostati večiti neženja?
– Nije mi to namera! – progunđao sam. – Sve u svoje vreme.
– Trideset ti je godina! – ponovio je tata. – Radiš pola decenije, osnovao si sopstvenu firmu, koliko znam, dobro ti ide, širiš poslove, dobro zarađuješ. Ako sada nije vreme da se oženiš, ne znam kada će biti! Probirač nađe otirač, Ljubo, znaš li to?
– Neću da napravim glupost i da se oženim pogrešnom ženom pa da se posle nekoliko meseci razvedem – pokušao sam da mu objasnim.
– Šta to znači?
– Kada budem siguran da sam našao pravu, oženiću se.
– U to nikada ne možeš da budeš stoposto siguran – počeo je tata da mi objašnjava. – Da je tako jednostavno, ne bi bilo toliko razvoda.
Potom se umešala mama i razgovor se završio svađom. Kasnije mi je bilo žao zbog toga, znao sam da mi to govore zato što su zabrinuti da ću ostati neoženjen i da mi žele najbolje, ali jednostavno sam pukao.
U proteklih nekoliko godina otkako me je Ljilja ostavila, živeo sam momačkim životom i potpuno sam se priviknuo na to. Iako sam se trudio, ni sa jednom nisam mogao da uspostavim pravu emotivnu vezu, nijednu nisam uspeo da zavolim.
Nisam znao šta mi se to događa. Da li čovek u životu može iskreno da voli samo jednu ženu? Da li postoji samo prva ljubav i nijedna više? Sa Ljiljom nisam bio ni u kakvom kontaktu…
Onda sam, u trideset i šestoj godini, odlučio da se oženim. Anđelka je bila jedanaest godina mlađa od mene, radila je kao profesorika hemije i bila je lepa, visoka crnka, krupnih očiju.
Bio je to ekspresni odlazak pred matičara, desetak dana pošto smo se upoznali. Pre toga otišli smo na ručak kod mojih, pa kod njenih roditelja.
Šta da kažem o našem braku? Mnogo sam radio i često sam bio odsutan zahvaljujući činjenici da sam često odlazio na službena putovanja. Anđelka je radila u školi tri-četiri sata dnevno pa joj je na raspolaganju bilo mnogo više vremena. Obavljala je kućne poslove i nikada mi se nije požalila da joj je teško. Prema meni je bila korektna, na njeno ponašanje nisam imao nijednu zamerku. Kada nam se rodio sin, oboje smo bili presrećni.

 

Trenutak istine

Tako sam ga doživljavao do trenutka kada sam saznao pravu istinu. Bio sam na službenom putu i pozvao sam Anđelku telefonom, dan ranije veze su bile u kvaru, a trebalo je da joj javim da ću ostati jedan dan duže. Nesrećnom greškom ubacio sam se u razgovor koji je Anđelka vodila sa nekim muškarcem. Hteo sam da prekinem, ali sam čuo nešto što me je nateralo da promenim mišljenje, da ćutim i slušam.
– Ne možemo danas da se vidimo, ne znam tačno kada se Ljuba vraća – govorila je Anđelka. – Kosta, znam da me voliš ali shvati da sam udata žena i da imam dete, moram da pazim…
– To je moje dete Anđelka! – odgovori ljutitim glasom njen sagovornik. – Dokle ćeš živeti sa tim idiotom koji ništa ne oseća prema tebi? On živi za posao, brak i porodica ništa mu ne znače!
– Misliš da to ne znam? – prasnula je ona.
– Kada znaš, zašto se ne razvedeš od njega? Sutra bih se tobom oženio! Volim te, imamo dete.
– Kada budeš imao pristojan posao, kada budeš zarađivao bar deseti deo onoga što Ljuba zarađuje, razvešću se od njega! – nervozno ga je ubeđivala Anđelka. – Kosta, mi se volimo, ali ne živi se od ljubavi! Neradnik si, živiš sa roditeljima i da nije njihovih penzija, ne bi imao ni za cigarete! – vikala je.
– Ljubav je važnija od novca, Anđelka!
– Nikoga ne zanima ljubav, Kosta, svi traže novac! Ostaću u braku sa Ljubom dok ga ti ne budeš imao! – viknula je i spustila slušalicu.
Polako sam i ja isto učinio. Ruke su mi drhtale, jedva sam pripalio cigaretu. Nikada nisam pomislio da me žena vara. Još gore, dete koje sam smatrao svojim, zapravo je dete drugog je čoveka!
Ispao sam rogonja, Anđelka nije anđeo, udala se za mene samo zato što je procenila da u braku sa mnom neće imati materijalnih problema.

 

Ponovo sam

Naravno, odlučio da se razvedem. Anđelka me je saslušala bledog lica. Nije se pomerila dok sam prepričavao njen razgovor sa ljubavnikom. Na kraju ništa nije rekla u svoju odbranu. Nije pokušavala da me ubedi da to nije tačno, a kako bi mogla? Spakovala se, pozvala je taksi, uzela dete i otišla. Kako smo se venčali, tako smo se i razveli – ekspresno. Moj bračni pokušaj neslavno se završio. Ponovo sam ostao sam.
Posao mi je išao sve bolje, zarađivao sam sve više. Od braka sam digao ruke, više o ženidbi nisam razmišljao. Svaku koja je pokušavala ozbiljnije da me zainteresuje, gledao sam kao potencijalnog lovca na moje bogatstvo.
A onda sam na jednoj poslovnoj večeri sreo sam Ljilju. Zbunio sam se u prvi mah, nisam znao kako da se ponašam. Šta reći devojci koju sam jedino voleo svih ovih godina? Primetio sam da me gleda i seo sam pored nje.
Razgovor je u početku bio nategnut. Držali smo se opštih tema pazeći da ne govorimo o prošlosti. Onda, postepeno i neosetno, došli smo i na to. Ne znam šta mi je bilo, odjednom sam osetio potrebu da joj sve kažem, da joj ispričam kako je tekao moj život otkako smo se rastali. Ništa nisam izostavio i ništa nisam ulepšao.
Pažljivo me je saslušala a kada sam završio izlaganje, nastala je neprijatna tišina. Neko vreme oboje smo ćutali.
– Kao što znaš, i ja sam se udala – tiho je počela Ljilja svoju ispovest. – Posle nekoliko meseci zaključili smo da je naš brak bio velika greška i odlučili smo da se razvedemo. Nikada više nisam se udala. Posvetila sam se nauci, pa sam magistrirala i doktorirala. Sada radim kao docent na fakultetu. Kad bolje razmislim, privatni život zapravo nemam. Kao što vidiš, moja životna priča nije tako burna kao tvoja – pojavio se žalosni osmeh u uglovima njenih lepih usana.
Gledao sam je i nikada mi se nije učinila lepšom. Odjednom sam znao šta treba da uradim. Ustao sam i zamolio prisutne za tišinu.
– Poštovani saradnici, dozvolite mi da iskoristim ovu priliku i da vas obavestim da smo Ljiljana i ja odlučili da se venčamo. Proglašavam našu veridbu i pozivam vas na venčanje.
Nekoliko trenutaka svi su ćutali a onda je odjeknuo buran aplauz. Prisutni su ustajali, prilazili su da nam čestitaju. Ljilja je stajala pored mene, rumenog lica i sjajnih očiju.
– Oduvek si bio lud i nepredvidljiv – šapnula mi je blistajući od sreće kada se gužva oko nas razišla i kada smo ponovo seli jedno pored drugog.
Ne obazirući se na ostale, zagrlio sam je i nežno poljubio. Grešio sam, ali svaka greška se može ispraviti, za pravu ljubav nikada nije kasno, pomislio sam ljubeći je.

 

Tagovi: