Zaljubila sam se u druga svog supruga

by | april 28, 2011

Posle pet godina braka s Nenadom upustila sam se u avanturu sa Ivanom. Slučajno saznanje o tome da ni moj suprug u braku nije sedeo „skrštenih ruku“, olakšalo nam je odluku da se rastanemo.

Nisam čula prvu zvonjavu budilnika. Kada se drugi put tog jutra oglasio, već je bilo kasno. Ivan je uveliko bio budan. Osećala sam njegov pogled na svom licu dok sam pokušavala da razdvojim sopstvene kapke. Za trenutak sam poželela da još uvek sanjam i da je moje prisustvo u njegovom krevetu isključivo plod mašte. Međutim, nije tako bilo, kao što nije bila ni prethodna noć. Ni oči otvorila nisam, a griža savesti počela je da se bori za prednost nad osećanjem sigurnosti u njegovom zagrljaju.
– Čemu taj izraz lica? – upitao je dok mi je nežno ispravljao bore na čelu, koje su se refleksno pojavile.
– Spava mi se – promrmljala sam.
– Pa spavaj – spustio je usne na moje.
– Ne mogu, moram da idem – izgovorih jedva otvorivši oči.
U nekoliko sekundi izvukla sam se iz njegovog zagrljaja i pogledom počela da tražim svoje stvari po sobi. „Trebalo je ranije da ustanem“, pomislila sam, „i da izbegnem nevešta objašnjenja koja će uslediti.“ Shvativši prethodne večeri u kojem se pravcu kreće ovo što se među nama dešava, bilo mi je lakše da pristanem nego da odustanem. Iako sam mislila da to nikada neću reći, priznajem da nisam mogla da odolim. A to „pristajanje“ navelo me je na to da radije razmišljam o bežanju nego o razmatranju novonastale situacije. Otežavajuća okolnost bila je ta što je Ivan, kao što već spomenuh, bio budan. Njegov prodorni pogled osećala sam na svojim golim leđima dok sam pokušavala da shvatim gde sam prethodne noći ostavila garderobu.
– Ako tražiš stvari – rekao je – eno ih na fotelji.
Gomila složenih stvari ležala je na jedinoj fotelji u sobi. Poslednji put videla sam tako uredno složenu svoju garderobu dok sam živela s mamom. To podsećanje nateralo mi je osmeh na lice.
– Hvala ti – rekla sam pokušavajući da prikrijem osećaj neprijatnosti koji me je odjednom preplavio.
Ništa nije rekao. Klimnuo je glavom i nastavio ispitivački da me posmatra dok sam na sebe navlačila krpice.
– Izvini – rekoh mu kada sam se obukla – sada bih morala da krenem. U stvari, odavno je trebalo… ali sam se uspavala… i tako. Uglavnom, sada definitivno polazim.
Očekivala sam da će nešto reći ali, na moje iznenađenje, nije izustio ni jednu jedinu reč. Ustao je iz kreveta i, obmotavši svileni čaršav oko struka, prišao mi je i opet me poljubio na način od kojeg mi je tlo pod nogama izmicalo.
– Ti ovo namerno radiš – izgovorih između poljubaca.
Blago se osmehnuo, još jednom me poljubio i onda promuklim glasom upitao:
– Kada ćeš mu reći?
– Ne… ne znam – odgovorila sam pokušavajući da ostanem mirna dok mi je srce sve jače tuklo.
– Neka bude što pre jer ako mu ti ne kažeš, budi sigurna da ja hoću.
Nisam imala vremena da mu objašnjavam pa sam klimnula glavom i oborenog pogleda izašla iz njegovog stana.
Autobus sam čekala predugo a kada se konačno pojavio, bilo mi je žao što nisam imala vremena za još jednu cigaretu pre nego što sam u njega ušla. Bilo je svega nekoliko putnika pa sam, zauzevši jedno od brojnih slobodnih sedišta, dozvolila sebi izliv emocija koje sam uz nadljudske napore obuzdavala u Ivanovom stanu.
Plakala sam i smejala se istovremeno. Da je bilo ko tog jutra obratio pažnju na mene, mogao je da pomisli da sam poludela i, što je najstrašnije, ne bi pogrešio. Jedva sam se sabrala pre ulaska u zgradu u kojoj smo Nenad i ja živeli. Iako sam znala da se sa službenog puta neće vratiti pre podneva, žurila sam da sa sebe skinem sve tragove prevare iz prethodne noći.
Tri puta sam se tuširala pokušavajući da sperem miris Ivanove kože sa sebe. Nisam slutila da mi je taj miris potreban kao vazduh koji dišem i da nije bilo tog sredstva koje je moglo da ga neutrališe.
Nikada se čudnije nisam osećala a ako pokušam da budem sasvim iskrena, nikada pre nisam bila u takvoj situaciji. S Nenadom sam živela u braku punih pet godina i nikada mi nije palo na pamet da bih mogla da ga prevarim. Naročito ne s njegovim drugom.

Usputna priča

Ivana sam upoznala pre otprilike četiri godine kada je sa Nenadom jedne subote došao kod nas. Sedela sam te večeri s Vesnom i Milenom ispijajući drugu bocu božanstvenog merloa. Moj Nenad se srdačno nasmejao prestavljajući me svom drugu Ivanu.
– Ovo je moja lepša polovina – rekao je i prisno me potapšao po zadnjici.
Uzvratila sam mu nešto jačim udarcem i ljubazno pružila slobodnu ruku Ivanu.
– Drago mi je, Aleksandra – rekla sam. – Moje drugarice i ja malo smo se opustile uz vino… slobodno nam se pridruži.
– Hvala – rekao je – ne pijem…
– Gde si našao ovog čistunca? – ne razmišljajući, upitah Nenada.
-…vino, pijem samo pivo – završio je Ivan rečenicu koju sam brzopleto prekinula.
– Izvini – pokušala sam da popravim utisak – smesti se, pivo stiže.
Iste večeri u nekoliko navrata osetila sam na sebi pogled kojim me je  „skenirao“. Međutim, pošto se Vesna zainteresovala za Ivana, a kako se činilo i on za nju, pripisah one poglede prekomernoj količini vina koje sam popila.
Bilo mi je simpatično kada me je dva dana nakon te večeri Vesna obavestila da se ona i Ivan zabavljaju.
– Prvo smo išli u neki klub gde sam se, pravo da ti kažem, dosađivala dok je on uživao u džez muzici. I baš kada sam pomislila da je kreten i da je i taj izlazak propao, pitao me je da li sam raspoložena za nešto dinamičnije. Došli smo kod mene i… ma, da ti ne prepričavam. Uglavnom, tvoja drugarica od noćas konačno ima dečka.
– Čestitam, draga – rekla sam oduševljeno. – Nenad mi kaže da je tip OK i nadam se da će ti se s njim sve želje ostvariti.
– Joj… – rekla je – i ja se nadam. Baš mi se sviđa. Već zamišljam kako će u prvo vreme biti pomalo čudno kada budemo zajedno dolazili kod vas.
– Neće, draga – hrabrila sam je. – Biće super, samo se opusti i uživaj.
– Ljubim te – nasmešila mi se. – Kaži Nenadu da ću mu se odužiti za to što je u moj život doveo Ivana.
– Odužiću mu se ja u tvoje ime.
Njihova veza se nekako kotrljala tokom naredne dve godine sve do trenutka kada je Vesna poželela da se venčaju. Sećam se da me je u jednom periodu svakodnevno zvala i govorila da „ako Ivan u skorije vreme nešto ne preduzme, raskrstiću s njim“. To „skorije vreme“ potrajalo je sedam-osam meseci a onda je Vesna, izgubivši strpljenje, direktno upitala Ivana planira li on ženidbu. Prepričavala mi je kasnije da se nonšarlantno smeškao dok je govorio da mu ne treba papir da bi nekoga voleo i da bi mu bio veran.
Pokušavala je da ga ubedi u suprotno, ali očito je to bilo neuspešno. Kada je najmanje očekivala, rekao joj je da ne želi da joj smeta u nameri da se uda i da će je pustiti da s nekim drugim potraži bračnu sreću.
Malo je reći da je Vesna bila potištena tih dana. Toliko joj se bio uvukao pod kožu da je počela da preispituje svoje stavove u vezi sa brakom. Čak se jedne večeri obrela pred vratima njegovog stana i izjavila da je spremna da se nikada ne uda ako ostanu zajedno. Koje je objašnjenje i odgovor dobila, nikada nisam pitala ali je bilo jasno da je više nije želeo pored sebe.
Iz poštovanja prema Vesni, zamolila sam Nenada da svog druga ne dovodi kod nas pre nego što proveri da li sam planirala druženje s prijateljicama. I upravo zato sam Ivana u četiri godine videla svega desetak puta. Svaki taj susret obeležili su naši kratki, površni razgovori koji su se svodili na priču o poslu, vremenu i politici. Ne mogu da budem neiskrena pa da kažem da nisam primećivala značajne poglede koje mi je prilikom tih retkih poseta upućivao, ali nekako sam želela da verujem da je to, zapravo, njegov uobičajeni način ophođenja sa ženama. Nisam sigurna, možda bih ostala imuna na te poglede da u međuvremenu nisam prestala da volim Nenada… i da se nisam zaljubila u Ivana.

„Nepristojne“ ponude
Uoči 1. maja navratio je kod nas da nas pozove na izlet koji je planirao da organizuje. Ma koliko primamljivo zvučala njegova ponuda, odmah sam je odbila zbog čega me je Nenad ljutito pogledao i u trenutku planuo:
– A zašto ne bismo išli, majke ti?! Da nam nisi možda organizovala putovanje u Prag tih dana pa ćemo biti sprečeni?
– Ne – rekla sam otresito.
– Ako nisi i ako ti se ne ide, onda lepo u svoje ime reci da ćeš radije sedeti u kući. Mene što se tiče, predlog je odličan i planiram da idem.
– Dobro, idi. Meni se ne ide – izgovorila sam i prebacila „lopticu“ na drugu stranu. – Ivane, može pivo?
– Naravno – rekao je široko se osmehujući.
Te večeri uhvatila sam sebe kako kao hipnotisana posmatram njegove duge prste oko pivske boce. Uspevao je da ujednačenim mlazom napuni čašu pivom bez pene. Najednom me je ta činjenica fascinirala. Verovatno sam izgledala kao potpuni idiot kada sam te večeri, umesto Nenada koji je zadremao u fotelji, ispraćajući Ivana do ulaznih vrata, prokomentarisala:
– Jednom ćeš mi pokazati kako da sipam pivo u čašu a da ne napravim penu.
– Rado – poljubio me je u obraz i krajičkom svojih usana „očešao“ moje.
Blaga jeza prošla mi je telom…
Posle te večeri nisam ga videla čitava dva meseca a onda se opet pojavio predloživši pri tom zajedničko letovanje. Pre nego što sam stigla da odbijem, Nenad me je mrko pogledao i, za razliku od prethodnog puta, ujela sam se za jezik.
– Bićemo smešteni u apartmanu sa zajedničkim kupatilom. Faktički dobijamo dve sobe po ceni jedne. Restoran je u blizini, a do plaže se stiže za manje od dva minuta… Nadam se da imate sređene pasoše… Sofija i ja smo naše pre neki dan podigli… – govorio je spontano nadovezujući misli.
Kada je spomenuo izvesnu Sofiju, želudac mi se za trenutak zgrčio i nije prestao da me peče sve do njegovog polaska. Iako je Nenad ovoga puta bio budan, opet sam ja ispratila Ivana do vrata. Ovoga puta se čak nije ni  potrudio da nacilja obraz. Spustio je dug poljubac na moja usne. Nakon prve jeze koja mi je prostrujala telom, osećaja slasti i nemoći, otrgla sam se i rekla:
– Ne pada mi na pamet da idem na more s tobom!
– Šteta – rekao je smešeći se – nemaš pojma šta propuštaš.
Pre nego što sam zatvorila vrata pomislila sam: „Propuštam to da gledam tebe kako se ljubiš sa svojom devojkom i krišom joj zavidim što ne možemo da zamenimo uloge“. Ta misao me je kao strujni udar prodrmala pa sam brže-bolje zatvorila vrata i neuobičajeno rano otišla na tuširanje.
Nenad je i dva dana pred polazak na letovanje bio ubeđen da ću se predomisliti. Međutim, kako sam se čvrsto držala stava „da mi niko neće određivati kada ću i gde sa svojim mužem ići na odmor“, odlučio je da popusti i odustane od prvobitne ideje. Nekoliko dana kasnije otputovali smo u sopstvenom aranžmanu u Bečiće i tamo proveli deset dana pokušavajući da imitiramo srećan par.
Da me neko pita oko čega smo se svađali, ne bih umela da kažem ali je istina da nijedan dan nije prošao bez naše dernjave i međusobnog durenja. Po povratku kući malo smo stišali strasti, a onda je Nenad zbog nagomilanog posla morao da zameni kolegu i otputuje na pet dana u Ohrid.
Tri dana bavila sam se velikim spremanjem. Četvrte večeri, kada sam se već uželela svežeg vazduha, izašla sam u baštu obližnjeg kafića i naručila hladno pivo. A onda se, kao da je odnekud pao, stvorio Ivan. Blagonaklono me je pogledao i seo za sto spontano, kao da smo ranije dogovorili taj susret.
– Šta je s tobom? – upitao me je posle dužeg „skeniranja“.
– Ništa – pokušala sam da zvučim pribrano i opušteno.
Usledila je poduža dramska pauza koju je on prekinuo rečima:
– Volim te.
Gutljaj piva zastao mi je u grlu.
– Ozbiljno ti kažem – uveravao me je. – Zavoleo sam te još one subote kada sam te prvi put video, a od tada je prošlo ravno tri godine i deset meseci.
– Ne znam da li si upoznat – izgovorih promuklim glasom – ali ja sam udata za tvog druga… i, što je još važnije, verna sam mu kao pas.
– Šta to znači, da za ovo vreme koliko si s njim u braku nijednom nisi poželela da budeš s nekim drugim?
– Tako nekako – rekla sam.
– Ne znam zašto mi je teško da poverujem u to – bilo je poslednje što sam čula da je rekao.
Posmatrala sam ga kao što bih gledala kakav nemi film. Pratila sam njegove oči, mimiku lica, čulne usne koje su prosto tražile da budu poljubljene.
Ne znam koliko je sati bilo kada sam ustala sa stolice, uhvatila ga pod ruku i rekla:
– Idemo kod tebe.
Ne sećam se kako smo stigli do njegovog stana. Ne sećam se ni o čemu sam razmišljala. Znam samo da je zaključao vrata i da smo se nakon toga prepustili strasti od koje se temperatura u stanu popela do tačke ključanja. Pre nego što sam utonula u san pomislila sam da bi trebalo da se vratim kući u dogledno vreme i poslednjim atomom snage podesila sam buđenje glomaznog alarma na noćnom stočiću.

Neočekivan rasplet
Nenad se vratio s puta u predviđeno vreme. Taman sam pošla da nam skuvam kafu kada mi je rekao da mora sa mnom ozbiljno da porazgovara.
– Ovako više ne ide – rekao je. – Mislim da više nema smisla da te zavlačim, zato ću jednostavno da kažem: ne volim te više.
– A koga voliš?
– Sofiju, koleginicu s posla.
– Lepo – izgovorila sam – a ona tebe?
– Da, siguran sam u to.
Kamen mi je pao sa srca.
– Žao mi je – nastavio je – što sam morao da ti kažem, ali tako stvari stoje. Ne mogu više da lažem ni sebe ni tebe.
– Koliko to traje? – pristavila sam vodu za kafu.
– Godinu dana.
– Znači, zato si želeo da zajedno idemo na letovanje – prokomentarisala sam i nastavila da pripremam kafu.
Nije mi dugo trebalo da mu saopštim da sam ga prevarila i to ne da bih mu vratila milo za drago, već naprosto zbog Ivanove izjave da će, ukoliko ja ne kažem Nenadu, on to svakako učiniti. Koliko sam uspela da primetim, moj muž se nije previše ni iznenadio ni potresao. To je bio dovoljno jak razlog da poverujem da je Sofija zbilja neko ko se uselio u njegovo srce.
S prvim danima oktobra potpisali smo sporazumni raskid braka.
Nenad se preselio kod svoje nove ljubavi istoga dana kada mi je priznao da u njegovom životu postoji neko važniji od mene. Ivana što se tiče, odmah se potrudio da mi objasni da njegova ljubav prema meni nije prouzrokovana željom da pomogne svom drugu. Čak me je, u pokušaju da me ubedi, zaprosio. Rekla sam mu da mi ne treba papir da bih nekoga volela i da bih mu bila verna. Bolje nismo mogli da se razumemo.

Tagovi: