Pretvarala se da je gluvonema

by | mart 1, 2011

Nisam verovao u ljubav na prvi pogled sve dok se, na sred ulice, nisam sudario sa Jelenom. Shvatio sam ubrzo da mi to što je gluvonema uopšte ne smeta jer je, osim što je lepa kao anđeo, vrlo zanimljiva devojka. Međutim, oduševljenje Jelenom splasnulo je onog trenutka kada je priznala da sam bio zamorče i da se pravila da je gluvonema zbog seminarskog rada…

Pretvarala se da je gluvonema

Pre nego što ću upoznati Jelenu, jedne večeri na nekoj dosadnoj žurki, moj drugar koji je bio u polupijanom stanju otkrio mi je, kako je rekao, svoju životnu želju:
– To čuvam kao najveću tajnu i stalno strahujem da mi se nikada neće ostvariti – odjednom je počeo da priča.
Sedeo je, tačnije, ležao u fotelji do moje. U jednoj ruci držao je čašu, a na drugu je naslonio otežalu glavu. Izgledao je kao pravi boem i jedva sam čekao da prođe kratka pauza u kojoj bi alkoholom „osvežio“ suvo grlo a potom nastavio da priča.
– Zaista bih voleo da je sretnem, na primer, negde iza nekog ćoška – nastavio je zaneseno i iskreno.
– Koga? – upitao sam jedva obuzdavajući osmeh.
– Nju – po setnim iskrama u njegovim očima znao sam da misli na „ženu svog života“. – Ne bi bilo loše da se sudarimo. Onako, slučajno – govorio je usporeno, kao da upravo sada stvara sliku u svojoj glavi, ali znao sam da je odavno sklopljena, da je mnogo puta pre razmišljao o tome i maštao o „njoj“. – Njoj bi, recimo, ispalo nešto iz ruku, možda torba. U istom trenu oboje bismo se sagnuli da je dohvatimo. Prvo bi nam se dodirnule ruke, a odmah potom sreli bi se naši pogledi. Sve to trajalo bi veoma kratko, ali i ona i ja bismo znali da smo se napokon sreli.
– Znači, tvoja želja je ljubav na prvi „udar“: prsa u prsa – rekao sam i odmah potom ustao da se izmaknem. Morao sam jer, da nisam, pred njim bih prasnuo u smeh a onda bi se sigurno naljutio.

Nisam verovao u ljubav na prvi pogled

Posle te večeri ni on ni ja više nismo spominjali „njegovu tajnu“. Nisam verovao u ljubav na prvi pogled, štaviše, ljudi koji su verovali u to bili su mi smešni, sažaljevao sam ih.
Možda bi „tajna“ mog drugara pala u zaborav da mi se samo nedelju dana kasnije nije desilo… Kao u njegovoj priči, naleteo sam na Jelenu.
Već izvesno vreme bio sam veoma napet, mučile su me nesanice i česte glavobolje, i tog dana odlučio sam da odem tatinom prijatelju, mom doktoru.
– Pod stresom si – rekao mi je doktor preporučivši mi svakodnevne šetnje. – Boje i zvuci prirode, voda, žabe, sve to će ti prijati – rekao je.
– Žabe? – nasmejao sam se pitajući se da li je lekar potreban njemu ili meni.
– Ustanovljeno je da…
– U redu, shvatio sam, žabe su mi potrebne – prekinuo sam ga znajući da će mi u nedogled objašnjavati svoje teorije jer je čovek zaista voleo svoj posao.
– Saša, uozbilji se – opomenuo me je.
– Hoću. Evo odmah, iz ovih stopa, krećem u potragu za svojim „lekom“.
Doktor se nasmejao, a ja sam mu se zahvalio i, što sam brže mogao, izašao iz ordinacije.
Dan je bio savršen za šetnju pa sam se uputio na kej, spreman da se podvrgnem „terapiji“.
Ne znam o čemu sam razmišljao u tom trenutku i kako je nisam primetio. Trgao sam se osetivši udar u grudi. Mahinalno, uhvatio sam za ramena devojku s kojom sam se sudario, a koja se zateturala. Osetivši pod prstima njena sitna i krhka ramena, uplašio sam se da sam je povredio.
Video sam da se poveća gomila papira rasula iz njene fascikle svuda oko nas.
– Strašno mi je žao – rekao sam sagnuvši se da joj pomognem da pokupi rasute papire.
Prikupljajući ih, video sam da su u pitanju beleške. Kada je sve ponovo bilo u njenim rukama, još jednom sam joj se izvinio, spreman da nastavim svojim putem.
Devojka me je povukla za rukav. Iznenađen njenom reakcijom, prvi put sam je pogledao u lice. Bila je slatka. Njene pitome crne oči prijateljski su me posmatrale, pune, crvene usne bile su razvučene u stidljiv osmeh.
Mogu samo da pretpostavim kako sam izgledao. Dok sam naslućivao da ona pokretima ruku pokušava nešto da mi kaže, shvatio sam da je gluvonema.
– Ne razumem te – čuo sam sebe kako izgovaram. Bio je to, najblaže rečeno, odjek mog pravog glasa.

Gluvonema devojka

Gledajući je tako slatku, minijaturnu i simpatičnu, ni slutio nisam da ona živi u svetu tišine, da ne ume da govori, da ne može da čuje moj glas. Sve to u trenu mi je proletelo kroz glavu i učinilo da se naježim. Bilo mi je žao devojke.
Međutim, uporno mi je nešto pokazivala, ali sam je ja, sluđen i zbunjen, posmatrao i slegao ramenima. Potom je izvadila olovku iz torbe i počela da piše po belim koricama fascikle koju je držala.
„Ja sam Jelena. Žao mi je ako sam te udarila, i hvala što si mi pomogao“, pročitao sam.
– U redu je – promucao sam misleći zašto joj to govorim ako ne može da me čuje. Govor je bio jedini način komunikacije koji sam poznavao.
Moje noge kao da su bile prikovane za stazu na kojoj sam stajao. Hteo sam da odem od Jelene ali se ni za milimetar nisam pomerio. Zašto? Zato što me je sve vreme posmatrala tim prelepim očima punim molbe.
– Možeš li da mi čitaš sa usana? – upitao sam je polako izgovarajući reč po reč. Pun nade i iznenadne sreće, video sam da je klimnula glavom.
I pre nego što sam to registrovao uhvatila me je pod ruku i povela do obližnje klupe. Pošao sam s njom dok su mi se u glavi rojila brojna pitanja.
– Moje ime je Saša – gonjen njenim upornim pogledom ponovo sam progovorio. Sebi sam izgledao kao dečak, bolje rečeno, pubertetlija koji se prvi put našao u društvu lepe devojke i koji ne zna šta bi joj rekao.
„Saša, odavno me niko nije pozvao na kafu…”, napisala je.
– Znam lepo mesto u blizini – rekao sam, iznenađen njenim predlogom.
U tom trenu Jelenini tanki prsti dotakli su moju bradu. Od tog dodira mnoštvo prijatnih trnaca obuzelo me je od temena glave pa niz kičmu. Nežnim pokretom podigla je moju bradu usput mi pokazujući da, dok pričam, moram da gledam u nju. Shvatio sam da mora da mi vidi usne da bi me razumela.
Ponovio sam to što sam rekao, blistavo mi se osmehnula i krenuli smo u kafe-bar.
– Dolaziš li često u ambulantu?
Klimnula je glavom.
– Leči li i tebe doktor Martinović? – našalio sam se, a posle joj prepričao ono što mi se dogodilo tog dana u doktorovoj ordinaciji.
Veselo se smejala usput mi objašnjavajući da je imala slična iskustva.
Uskoro sam shvatio da naspram mene sedi vrlo zanimljiva devojka, toliko drugačija od svih koje sam dotad upoznao. Oboje smo se nasmejali kada smo videli da su korice njene bele fascikle ispisane.

Jedva sam čekao opet da je vidim

Ispratio sam je i pozdravio se s njom. Zamolila me je da ponovo dođem na kej nadajući se da ćemo se  sresti. Obećao sam da ću doći.
– Moja današnja terapija bila je uspešna – rekao sam naglas. Shvatila je, nasmejala se i kada je malo odmaknula, okrenula se i mahnula mi rukom.
Ostavila je snažan utisak na mene. Zaključio sam da je sigurno usamljena i da traži društvo. Pretpostavljao sam da je bila dovoljno smela da mi zakaže sastanak jer je znala da ćemo se videti na javnom mestu, gde ima mnogo ljudi i gde joj se ništa ružno ne može dogoditi.
A onda mi je kroz glavu prošlo sve ono što mi je ispričao moj drugar u polupijanom stanju. Dakle, upravo mi se dogodilo nešto slično onome o čemu je on sanjao.
Nisam smatrao Jelenu ženom svog života već sam je gledao kao devojku koju bih voleo ponovo da vidim. Nikada ranije nisam bio u prilici da „razgovaram“ sa osobom čiji je sluh oštećen. Znao sam da mi ne smeta to što Jelena ne čuje. Te noći uhvatio sam sebe kako razmišljam o boji njenog glasa, naravno, kada bi mogla da govori. Bio sam ubeđen da bi njen glas bio pravi melem za uši kao što je njen izgled praznik za moje oči.
Sutradan sam, otprilike u isto vreme, otišao na kej. Ugledao sam je kako sedi na klupi i nešto piše. Prišao sam joj. Znao sam da nije čula moje korke, ali mi nisam bilo jasno kako je baš u tom trenutku podigla glavu.
Pravdao sam to slutnjom koju je često teško objasniti.
Kada je primetila koju knjigu držim u ruci, osmehnula se. Bila je to jedina knjiga koju sam pronašao u tatinoj biblioteci, a sadržala je površno objašnjenje govora i znakova kojima se koriste ljudi s oštećenim sluhom.
– Volim da znam sve o ljudima s kojima se družim – našalio sam se.
„Ja takođe“, napisala je pre nego što je ustala i pošla sa mnom u isti kafe.
Proveli smo još jedno divno popodne. Odlazeći, jedva sam čekao sutrašnji dan.
Priznao sam sebi da želim dobro da je upoznam i istog trena pomislio sam na to kako bi moji drugari reagovali kada bi saznali za nju. Plašio sam se da je neće prihvatiti, da će i mene gledati drugačije. A zapravo, nisam mogao da definišem zašto to osećam.

Poslužio sam joj kao zamorče

Jednog popodneva, dok je Jelena sedela tik uz mene, osetio sam da nešto struji kroz vazduh. Ruka mi je mahinalno krenula prema njenoj kosi. Zaustavio sam je negde na pola puta snažno stisnuvši prste u pesnicu da je ne bih dotakao.
Sve teže sam uspevao da sklonim pogled s njenih usana i da se koncentrišem se na ono što mi je objašnjavala ili pisala. Gubio sam se u sjaju njenog oka, ostajao bez vazduha zbog samo jednog drugačijeg pogleda.
Bio sam svestan svakog svog osećanja ali se, plašeći se njene reakcije, nisam usuđivao da ih otkrijem.
Bojao sam se da će je uplašiti brzina kojom se sve to dešava, da će otići i da je nikada više neću videti. Pretpostavljao sam da je mnogo osetljivija od drugih devojaka i nepoverljivija baš zato što joj je sluh oštećen, što ne može da govori.
Danima sam se nadao da ću bar nešto s njenog lica pročitati, nešto što bi me ohrabrilo i potvrdilo da i ona isto oseća.
Dani su prolazili a Jelena je, na moje zaprepašćenje, bivala sve zamišljenija i udaljenija. Više se nije smejala nego samo osmehivala, njene oči izgubile su sjaj, u njih se uselila tuga.
Mučio sam sebe pitajući se gde sam pogrešio, šta joj se to desilo, šta je tako brine? Osećao sam da je nešto tišti, ali nisam mogao da saznam šta. Na moja pitanja odmahivala je glavom. Nije želela o tome da priča a ja sam se nadao da ću vremenom otkriti šta je muči. Pitao sam je ima li nekih problema i da li joj mogu pomoći.
„Ja sam problem“, napisala je, „sama sam ga stvorila i sama moram da ga rešim.“
„Opraštaš li ljudima?“, brzo je dopisala.
– Mislim da umem da oprostim – zbunjeno sam joj odgovorio, ali ništa nisam razumeo.
Izdaleka sam pokušao da joj objasnim da čovek ponekad ne može da upravlja svojim osećanjima i da to nije nikakva greška. Pokušao sam da joj objasnim da se u životu retko kada može nešto predvideti, da su lepe stvari lepe baš zato što se dešavaju iznenada i da se tako treba prihvatiti.
Bio sam na sasvim pogrešnom putu. Slušala me je i bivala sve tužnija.
– Saša, žao mi je – odjednom sam čuo ženski glas. Trgnuo sam se i u neverici pogledao Jelenu. – Studiram defektologiju i trenutno radim seminarski rad čija je tema prvi kontakt i odnos između ljudi sa normalnim i oštećenim sluhom. Bilo mi je važno da to osetim na sopstvenoj koži da bih o tome mogla da pišem – pravdala se, crvenela, gledala nekud u stranu, iza mene, kroz mene.
– Znači, poslužio sam ti kao zamorac. Bio sam deo tvog eksperimenta?! – osetio sam kako me preplavljuje bes. Odjednom mi je sve postalo jasno. Nisam mogao da poverujem u to da se ona sve vreme poigravala sa mnom dok sam ja strepeo, pokušvao da je shvatim, bio spreman da je branim, da objasnim svima koje poznajem da je ona posebna.

Srećan završetak

– Ne bi to rekao da si bar jednom bio u školi „Stefan Dečanski“ – brecnula se.
– A šta bi rekli oni koji je pohađaju kada bi saznali da si se poigravala nečim tako ozbiljnim, da si ih uspešno imitirala i odglumila ono sa čime oni pokušavaju da se izbore? – rekao sam ogorčeno. Potom sam se okrenuo i otišao.
– Saša, nisam tako mislila… Saša, molim te da me saslušaš do kraja – pratila me je u stopu. – Sve je ispalo drugačije nego što sam želela, otelo se kontroli, a kako su dani odmicali, sve teže mi je bilo da ti kažem istinu – uhvatila me je za ruku i zaustavila. – Plašila sam se – priznala je glasom koji je podrhtavao.
Hteo sam da se okrenem, da je uhvatim za ruke i u znak pomirenja kažem nešto lepo, ali ponos mi to nije dozvolio. Stajao sam nepomično, kao statua. Osetivši da njen stisak popušta, otišao sam.
– Ovoga sam se plašila – rekla je tiho, ali sam je ipak čuo. Moj korak je u tom trenutku postao nesiguran. Ponovo sam poželeo da se vratim, ali nisam to učinio. Bilo mi je dovoljno da se prisetim svega što sam osećao prema njoj i da nastavim dalje.
Otišao sam noseći u sebi ogromnu prazninu, osećaj da sam iskorišćen, obmanut, prevaren. Bio sam ubeđen u to da je više neću videti i da treba što pre da je zaboravim.
Na kej više nisam odlazio, prekinuo sam „terapiju“ mada su me i dalje mučile napetost i nesanica.
Ovoga puta znao sam svoju dijagnozu.
– Šta bi uradio kada bi posle sudara s „njom“ otkrio da nije onakva kakvom se prestavljala, da te je lagala? – upitao sam svog prijatelja. Morao sam s nekim da popričam, da je bar pomenem, da pokušam da smislim šta da učinim.
Moj drugar je odmah shvatio na šta sam mislio.
– Pitao bih je zašto je to učinila, a potom bih izljubio njene lažljive usne – našalio se.
Znao sam da ne mogu da očekujem ozbiljan razgovor koji sam želeo i zato sam se zakleo da Jelenu više neću pominjati ni u kom kontekstu.
Dani su mi jednolično prolazili, trudio se da budem vedar i čekao da vreme, kao moj jedini saveznik, popravi što se popraviti može.
Iznenada mi se javila prijateljica iz srednje škole koju dugo nisam video. Zamolila me je da se vidimo jer treba nešto da joj pomognem.
Naravno, trebala mi je promena i prihvatio sam njen predlog usput razmišljajući o čemu bi moglo da se radi. Ta devojka ostala mi je u lepom sećanju i želeo sam da joj izađem u susret ako budem mogao.
Otišao sam na zakazano mesto i – umesto Sandre, ugledao sam Jelenu. U trenutku mi je sve bilo jasno: ona i Sandra su se dogovorile.
Shvativši to, okrenuo sam se na peti i pošao nazad. Jelena je krenula za mnom.
– Nije bilo drugog načina – rekla je jedva hvatajući korak sa mnom. – Želela sam da te vidim, a slučajno sam saznala da te Sandra poznaje i… Saša, molim te, reci mi nešto – početni entuzijazam nestao je iz njenog glasa.
– Na čemu sada radiš? – upitao sam je drsko i bezobrazno, onako kako može povređen čovek.
– Na osvajanju nekoga ko mi ne izlazi iz glave, ko mi je postao mnogo važniji od svega dosad – rekla je u jednom dahu, činilo mi se poslednjim atomima snage.
Zaustavile su me te reči. Srce mi je manijački tuklo u grudima. Samo tren sam se lomio, a onda sam joj pružio ruke.
– Toliko toga želim da ti kažem – prošaputala je. – Da ovo sa Sandrom nije uspelo, potražila bih doktora Martinovića – priznala je vragolasto se smešeći.
Obasuo sam poljupcima njene „lažljive“ usne plašeći se onog što želi da mi kaže. Ništa mi nije važno osim činjenice da je tu, sa mnom.
Čak i sada, dok ovo pišem, njen vreli dah pali mi kožu. Stoji iza mene, naginje se, šara prstima po mojoj kosi i licu. Pita me maznim glasom kada ću završiti i izazovno se smeškajući dodaje:
– Da li je kraj priče srećan?
Evo kraja i srećan je, mislim ali njoj ništa ne govorim.
Ona to ionako dobro zna.

Tagovi: