Duda Alapača: Dobrota uvek igra

by | decembar 2, 2020
duda alapača

Pričam juče s mojom Gagom – kuka kako je celu subotu sređivala ormare. Te ovo malo, ono veliko, te zimsko, te nezimsko… Uglavnom, tovar stvari odvojila, ne zna šta će s njima. Imaš li koga da mu treba garderobe, pita me. Imam, kažem. Eno u Krfskoj svratište za decu, njima sve treba. Ih, čak u Krfskoj, veli. Nemam ti ja kad da odem do tamo, dok dođem s posla, dok sednem u kola, dok… Stani, prekidoh je. U prevodu – nemaš vremena da budeš dobar čovek..? Ona se namršti, vidim – nije joj pravo. Nisam baš tako mislila, reče. Znam, al’ tako je ispalo. Pa ljutila se ti – ne ljutila.

Mislim, ne može niko da mi kaže kako nema vremena da uradi jednu dobru stvar nedeljno. Samo jednu, pa neka to, za početak bude i ona koja mu neće oduzeti više od dva minuta vremena. Da pošalješ jedan sms za neko bolesno dete – treba ti trideset sekundi, možda i manje. Da onaj bajat hleb umesto u kontejner, ostaviš pored, pa uzeće neko – ne treba vreme, samo dobra volja. Da, dok čekaš na zeleno, onom prosjaku daš koji dinar. Pa neka je to i “organizovani kriminal“, nema veze, ti ne znaš, i nije tvoje da znaš – tvoje je da pomogneš. (Pročitaj: Duda Alapača: U sto marke kume)

I ne mora ta pomoć uvek biti u parama. Postoji toliko načina da se bude dobar i nekom pomogne, a da te to ne košta ama baš ništa. Ni vremena, ni para, ni ničega. Samo treba započeti. Uraditi prvu dobru stvar. Kasnije sve ide samo od sebe. Navuče se čovek – jer osećaj je mnogo dobar. Voza te posle danima.

Jeste, ova godina nas je sve zatekla. Ni pre nje nismo živeli bogznakako. I mi koji sebe volimo da nazovemo nekakvom srednjom klasom, počeli smo da hramljemo. Kako li je tek onima koji su oduvek živeli na nekoj granici i u nemaštini..? Kako li je onima koji su se, na sve to i razboleli…? Ostali bez posla…? Daleko bilo, izgubili nekog svog..? Zato – pomozi. Nemaš izgovor. Pokloni odeću. Obuću. Nisu ti potrebne četiri zimske jakne. Pet pari čizama. Tvojoj deci nisu potrebne one igračke s tavana. Ni onaj madrac iz podruma. Ako nemaš šta da daš – a ti daj sebe. Volontiraj. Izdvoj sat vremena sedmično i pomozi nekom na licu mesta. Sat vremena nije puno. Ako imaš kad da spavaš do podne, ako imaš kad da sediš kod frizerke dva sata i isto toliko odvojiš na izlivanje noktiju, nadogradnju trepavica ili čega sve ne, ako možeš da bazaš po radnjama po ceo dan – onda možeš da odvojiš i taj sat vremena nedeljno da budeš čovek. (Pročitaj: Duda Alapača: Neko za čaj možda…?) 

Jer ide zima. Jutros sam prvi put zatekla mraz na kolima. Živa sam se tresla dok se vazduh u autu nije malo smlačio. Onda sam pomislila na one koji su noć proveli na ulici. Bez četiri zida, bez krova nad glavom, bez toplog ćebeta, šolje čaja i bez igde ikoga. I onda mi više nije bilo tako hladno. Samo me bilo sramota od onih plus deset u kolima, i dvadeset dva u kući iz koje sam upravo izašla. Bilo me sramota jer sam sinoć pomislila kako mi je ove godine more baš falilo. I kako je greota što su nas je toliko toga mimoišlo. Što smo ostali bez koncerata, bez takmičenja, turnira, odlazaka na more, planinu. Malo je ko plivao ove godine. Malo će ko skijati ove godine. Istina, otkazane su nam i slave, kafane, bioskopi, deda mrazovi, novogodišnje predstave u učionicama, klizališta, štandovi s kuvanim vinom i pecivima s cimetom. (Pročitaj: Duda Alapača: Gutenabend i taj rad)

Svašta nam je otkazano ove godine.
Ali dobrota nije. Dobrota je kao predstava koja nikad ne silazi s repertoara. Za dobrotu se traži karta više. U dobroti glume najbolji glumci. Dobrota se igra na bis. Dobrota je klasika. Kao Hamlet. Antigona, Tramvaj zvani želja – dobrota nikad ne izlazi iz mode.
Zato – pomozi.
Nemaš izgovor.
Ili…?

Lepota i zdravljeGetty via Guliver