Duda Alapača: Ćuti, ali glasno

by | januar 20, 2021
Duda alapača, Lepota i zdravlje

Hteli mi to da priznamo, živimo u svetu koji nas procenjuje po izgledu.

Morate biti dopadljivi, komunikativni, morate pleniti svojom pojavom, biti beskrajno harizmatični, imati prijatan glas, britak um i čvrst stisak ruke. I to sve za šest sekundi, koliko je dovoljno da ljudi oko vas steknu prvi utisak.
Ako je suditi po tome, šanse introvertnih da se ikome dopadnu su ravne nuli.
U prevodu, polovina čovečanstva je već unapred osuđena na propast.

Savremena kultura je na površinu izbacila ekstrovertne ljude. Ljude koji su uvek dobro raspoloženi, srdačni po svaku cenu, spremni na akciju – bukvalno od momenta kad otvore oči. Lepo. Blago njima. (Pročitajte i: Duda Alapača: Ni O od opuštanja)

A šta ćemo s onim drugim? Tihim? Onim koji radije ćute. Slušaju pa kažu. Oni koji prvo osećaju ovaj svet, pa tek onda misle. One koji radije biraju poslednje klupe. Oni koji se pomalo kriju i sami od sebe. Misle čak i dok spavaju. I teško opstaju u ovom glasnom, do daske pojačanom svetu. Svetu u kome se nema vremena ni strpljenja ni razumevanja za drugačije. Svetu koji kaže “ne čujem te, moraš glasnije… okreni nulu“. Ili ću prekinuti vezu.

Šta ćemo sa onima koji radije ćute?

Šta ćemo s onima koji ne pristaju da budu deo čopora, tek plena radi..? Onima koji su svoji i pomalo ničiji. Neuklopljenima. Onima za koje kažu “znaš, preosetljiv si“, i to zazvuči nekako… kao da ti nešto fali tamo unutra. Moraš biti jači. Zašto nisi kao Simićkin mali…? Kako se on lepo pozdravi svaki put kad me vidi. Pa stane, pa popriča, pita se sa svakim. Moraš naučiti da se izboriš za sebe. Moraš imati svoje ja.
Krajnje je vreme da prestaneš da se izmotavaš. Uozbilji se. Druži se. Imaćeš kad da čitaš. Nađi nekoga. Šta ti fali..?

Ne fali ti ništa. Samo ti se ne priča. Stalno. Sa svima. O svemu. Ne pokušavaš da se dopadneš po svaku cenu. Ne umeš da se dodvoravaš.
Nisi slatkorečiv. Ne ispaljuješ dvesta reči u minuti. Ne reklamiraš se. Prilike ti izmiču. Nisi dovoljno “energičan“. Dopadljiv. Ne radiš dovoljno na sopstvenom advertajzingu. Ne umeš da podigneš ton. Lupiš šakom o sto. A znaš, to se traži. Imaš li ti uopšte svoje ja..?
Jesi li oduvek bio tako poslušan? Miran? Tih..? Možeš li malo da se ubrzaš..? Šta uopšte nije u redu s tobom? (Pročitajte i: Duda Alapača: Svetlo na kraju tunela)

Sve je u redu s tobom. Nisi ti kriv zato što živiš u svetu koji glorifikuje ekstrovertne. Glasne. Grlate. Čak i kad nemaju bogznašta da kažu. Vi, ostali, koji radije pišete nego što govorite, koji umesto odlaska na žurku i dobre knjige radije birate knjigu, vi koji niste preponaši na sto metara, već trčite svoje maratone strpljivo i uporno – i vi ste okej. Ne dajte da vas ubede u suprotno. Ne dajte da vas navuku na priču o neprilagođenima. Ne dozvolite da vas navuku na anksiolitike. Nije vas strah. Samo ne srljate u prve redove. Neko se mora držati i po strani. Niste stidljivi. Niste društveno neprilagođeni. I niste ništa gori od onih drugih, glasnijih od vas.

Okrenite se oko sebe. Svet je pun i jednih i drugih. Sigurna sam da na jednog “pričljivog“ dolazi jedan “ćutljiv“. Sigurna sam da znate barem jedan par neverovatno otvorenih, druželjubivih ljudi, koji imaju introvertno dete, i koji se celog života pitaju “gde su to zaboga pogrešili“. Nigde. To je naprosto tako. Posmatrajte. Osluškujte. Ne terajte ih da recituju pred gostima. Ne upisujte ih na sve moguće sekcije. Pustite ih da biraju. Izvucite maksimum iz njih. Možda sutra neće biti rok zvezde, možda neće puniti hale, ali sigurno će ostaviti neki svoj trag, tamo gde društvo, za stvaranje, nije neophodno. Ovom svetu su potrebni barem koliko i oni drugi. Slikari, pisci, naučnici, muzičari, istraživači, laboratorijski i knjiški “miševi“ znaju o čemu govorim. Nismo svi stvoreni za binu. Neko mora i da tapše s one druge strane. Inače – stvar i nema baš mnogo smisla, zar ne?

Pročitajte prošli blog Dude Alapače: Duda Alapača: Predaj se, Ines

Duda Alapača