LJUBAVNA PRIČA: Život u neznanju

by | februar 17, 2010

Patrijarhalna sredina u kojoj smo oboje odrasli donela nam je više zla nego dobroga. Ðorðe i ja smo rasli zajedno i zaljubili se jedno u drugo, a da nam niko nije rekao da nas veže ista krv. Čak ni kada smo objavili veridbu, ni moja majka, ni njegova, niko iz sela nije imao „petlju“ da se suprotstavi očevoj reči – ne sme se javno znati da je on Ðorðetov otac. U tom neznanju izrodili smo dvoje dece sa posebnim potrebama

 

Udala sam se za brata

Kad je „neko gore“ mešao karte moje sudbine, poigravao se njima, a one mojim životom, kao da je reč o likovima iz kakve loše režirane melodrame. Kiša, sunce, sreća, suze i na posletku kraj bez kraja, saznanja i mira. Ali, možda je tako bolje, zapravo, sigurno je tako bolje…

A počelo je obično… Prvi čin melodrame nije najavljivao bilo kakav zaplet. Roðena sam na selu, gde su prvo što sam ugledala bili živopisni krajolici netaknute prirode, prvo što sam gazila bila je kao tepih meka trava livade pod kućom, a prvo što sam naučila bio je slogan da „bez hleba nema motike“. Znao je to narod na selu jer se, i pored mukotrpnog rada i bezrezervnog žrtvovanja zarad svake klice, teško živelo. Majka i otac po ceo dan bili su na njivama i u štalama, a ja sam trèkarala za njima. Uprkos obavezama, umoru i neiskvarenosti, slušala sam, otkad pamtim, da su ljudi na selu pričali:
– I sinoć je dolazio u kasne sate – šaputala je jedna komšinica drugoj, a mi, deca prisluškivali bismo.
– Sirota njegova Stevanija – odmahivala je druga, a ja sam tek tada, iako ne shvatajući o čemu govore, zaključila da je reč o mojoj majci.
– Ma, selo laže, pa svaki dan im je u kući, baš bi on pored tolikih kalaštura odlazio onoj koja sa njegovom ženom pije kafu – uključila se treća, tobože braneći, a ustvari likujući zato što pouzdano zna ono o čemu pola sela već dugo ispreda. – Jeste ona udovica i viðam i ja da Mitar njoj odlazi, ali druže se, skoro da su jedna kuća.

 

Moj tata švaler

Deca kao deca, brzo su gubila interesovanje za priču odraslih pa su jedno po jedno odlazili, a šćućureni kao pilići i zabrinuti razgovorom o našim roditeljima ovako u pola glasa ostali smo samo Ðorðe i ja. I komšinice su se, svaka za svojim poslom, razišle, a mi smo, ćuteći i čupkajući travu, čučali na istom mestu.
– Šta ti misliš, šta one to pričaju? – odvažio se Ðorðe da pita.
– Ma, ništa ja ne razumem, pitaću majku da mi objasni – rekla sam i otrčala. Zatekla sam je uza šporet u kuhinji.
– Majko, zašto je čudno to što tata ide kasno kod komšinice Borke?
– Šta pričaš dete, otkud ti to?
– Pa, čula sam da se komšinice tome čude, pa me zanima da li je to loše? – pitala sam dečije naivno, na šta se majka okrenula prema meni. Tek sada, posle tog zloslutnog šaputanja i majčinog odveć ozbiljnog izraza lica, pomislila sam da nije sve dobronamerno kako sam ja to doživljavala. Promislila je trenutak, a onda se nasmejala izveštačeno i krajnje neuverljivo rekavši:
– Znaš da se, otkad se Borkin muž razboleo i umro, a ona i Ðorðe ostali bez muške ruke, često družimo – upravo tada iskipelo je mleko po šporetu, a majka to kao da je jedva dočekala jer se razgovor prekinuo. Miris zagorelog mleka zato će me večno podsećati na trenutak spoznaje majčine tuge i očeve izdaje. Tada sam počela da obraćam pažnju na odnose izmeðu njih i otkrila sam da su daleko od idealnih. Otac je bio glava kuće i pa je uzimao za sebe maksimalnu slobodu, a na njegovo izbivanje tokom noći majka je ćutala i gutala suze. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je, na majčine oči, kao i celog sela, Borku dovodio kući i bio je izuzetno veseo dok bi ona bila sa nama. I meni je bilo potpuno jasno da je njegov odnos sa prvom komšinicom iščašen, nemoralan i nedopustiv ali, kao ni majka, nisam imala pravo glasa. I Ðorðe je osećao sramotu zbog javnog ljubavisanja naših zabludelih roditelja pa nije prisustvovao mučnim posetama njegove majke našoj kući izgovarajući se obavezama. Krivio je svoju majku, a ja oca, pa nas je zajednički osećaj stida još jače povezao i udružio u nastojanju da život provedemo ne povreðujući nikoga, pošteno i pravedno.

A onda je otac upoznao drugu udovicu, u drugom selu, pa smo i to čuli od „obaveštenih“ komšinica. I zaista, nije više odlazio u udovičku kuću preko puta i nestao je onaj nestašni smešak na njegovim usnama kad bi ugledao Borku. Nastavio je da izbiva iz kuće ali je suknja za kojom je ovoga puta trčao bila nešto udaljenija. I dalje su druge žene bile njegova glavna preokupacija, a mama i ja tek sustanari pod njegovim trošnim krovom. Vremenom su mama i teta Borka ponovo komšijski i prijateljski počele da ispijaju kafe, a selo je, zauzeto novom Mitrovom avanturom, zaboravilo na doskorašnje rivalstvo najboljih prijateljica. Verovatno osećajući grižu savesti, Borka je prema mojoj majci bila gotovo ponizna, zaštitnički nastrojena i uvek spremna da joj pritekne u pomoć. Oca su sada, u pola glasa, ogovarale, povezane sličnom izdajom i razočarenjem.

Kad je došlo vreme za srednju školu, i Ðorðe i ja nastanili smo se u ðačkom domu u obližnjem gradiću, zbog čega su naše majke bile srećne.
– Ako ti šta zatreba, uvek imaš njega – govorila je majka.
– On je njoj, Stevanija, uvek bio kao stariji brat, pa nemoj da se brineš kako će se ona snaći u gradu jer nije sama – dodala bi teta Borka.

 

Život u gradu

Iako novi i dugačiji, uz pomoć mog dragog Ðorða život u gradu postajao mi je sve miliji. Posle početnog prilagoðavanja i zbunjenosti seoskog deteta, u meni se probudila nova Nada, samostalnija i snalažljivija. Ðorðe i ja išli smo u isti razred, pa smo zajedno prelazili gradivo i pripremali kontrolne zadatke. Preko školske zadruge pronalazili smo povremene posliće, a novac tako zaraðen zajedno smo i slatko trošili. U paru smo otkrili i čari bioskopa, dugih šetnji gradskim alejama i slast sladoleda u kornetu. Pošto smo jedno prema drugom oduvek osećali neku vrstu bratsko-sestrinske privrženosti, na produbljenje odnosa nikada nisam pomišljala. Zato me je zbunio poljubac koji je Ðorðe spustio na moje usne u hodniku ðačkog doma krišom jedne večeri. Okrenula sam se i otrčala u sobu, gde sam cele noći dodirivala usne koje su gorele od poljupca preispitujući svoja osećanja prema Ðorðu. Zaključila sam da se i on meni dopada na način o kojem dotad nisam razmišljala, da leptirići u mom stomaku nisu rezultat prijateljstva, kao i da su držanje za ruku i poljupci isuviše intimni da bi bili prijateljski.

Narednog dana na velikom odmoru ja sam njega prva poljubila, praćena setnim pogledima drugarica iz razreda, koje su sve redom bile nesrećno zaljubljene u nedostižne momke. Moj Ðorðe bio je dobar i neiskvaren, poznavala sam ga jednako dugo i jednako dobro kao sebe. Upravo zato sam, ustreptala i nervozna, baš njemu poklonila cvet mladosti. I njemu je to bio prvi put. Tako smo zajedno otkrili strast, potpuno predavanje i neobuzdanu ljubav.

Ponekad bih pokušala da zamislim srećne osmehe naših majki kada bi saznale za ljubav koja je buknula izmeðu nas, za sreću koju zajedno doživljavamo i planove za zajedničku budućnost.
Kada smo maturirali, zaposlili smo se u gradu, iznajmili smo skroman, namešten stančić i otputovali na selo roditlejima da im saopštimo novosti. Gledana očima ljubavi, toplina našeg doma učinila mi se jačom nego što je pamtim, a činilo mi se i da su odnosi izmeðu mojih roditelja bili bolji. Već u godinama, otac je bio privrženiji ženi, kući i porodičnom imanju, pa je i majka bila veselija.

 

Nismo dobili blagoslov

– Majko, oče, nešto bih vam rekla – počela sam svečano, dok smo dobro raspoloženi i srećni zbog susreta posle dužeg vremena sedeli pod krošnjom starog hrasta pred kućom. I oni su znali da mi je vreme za udaju pa sam verovala da će podeliti moju sreću. – Ðorðe i ja smo se zavoleli, zabavljali smo se u gradu neko vreme, pa smo odlučili da se venčamo i započnemo zajednički život – namerno sam prećutala gnezdo koje smo već svili jer se ono kosilo sa patrijarhalnim vaspitanjem koje je, makar deklarativno, još uvek bilo zastupljeno na selu. Umesto osmesima i zagrljajima, moje reči dočekane su skamenjenim licima i razjapljenim ustima. Oboje su ćutali kao zaliveni.
– Nije vam drago zbog mene? – zbunila sam se misleći da je ipak u pitanju iznenaðenje izazvano nenadanom vešću.
– Možda ti je rano za udaju – tek da nešto kaže oglasio se otac pa, promrmljavši da mora da nacepa drva, zamakao je iza kuće. I majka se opravdala neodgodivim poslom i, uz nevešto objašnjenje, otišla je ostavivši me zbunjenu. Uputila se prema Borkinoj kući pa sam verovala da će se vratiti optimističnija, sa blagoslovom naše ljubavi, jer sam se nadala da je Ðorðe bolje od mene argumentovao razloge „za“.
U povratku, Borka ju je ispratila zabrinutim pogledom, videla sam to. čudila sam se. Šta li je odjednom našim roditeljima pa ne odobravaju ono što bi svaki čovek jedva dočekao, pitala sam se. Ušla sam u kuću, odlučna da sačekam da se stvari slegnu jer sam čvrsto verovala da će, kad vide da se iskreno volimo, ipak blagosloviti našu ljubav pre nego što se Ðorðe i ja vratimo u grad. Tužna i razočarana, sedela sam u devojačkoj sobici osluškujući tupe udarce sekire ispod prozora. Prestali su kad je majka prišla ocu šapućući tiho, ali dovoljno razgovetno da bih razumela:
– Pobogu, Mitre, prekidaj ovo dok nije kasno.
– Mogla je ženetina preko puta bolje vaspitati sina pa ne bi zavodio neiskusne maloletnice – uzvratio je osorno.
– Nije Ðorðe kriv, niko nije kriv, važno je zaustaviti sve dok ne bude kasno. Preklinjem te, učini nešto – na ivici plača molila je majka, na šta je otac, ostavljajući je bez odgovora, uzeo novu cepanicu i nastavio da radi kao da je nema.
U sumrak sam se našla sa verenikom. I njega je iznenadilo neodobravanje njegove majke.
– Navela mi je neke bezvezne razloge, kao, imala je u planu neku devojku za mene iz susednog sela, mislila je da ću se vratiti na selo… Sve je to bezveze, nikad mi se nije mešala u društvo, a zna dobro da mi je u gradu bolje nego ovde. Ne razumem – bio je zabrinut.
– A šta misliš da oboje sutra porazgovaramo sa njima i otvorimo karte? – predložila sam.
I zaista, sutradan smo se, držeći se za ruke, suočili sa njima.
– O čemu se radi? Zašto se ne radujete našoj ljubavi? – pitao je Ðorðe.
– Niste jedno za drugo i pogrešno je to što želite da se venčate – oglasila se neodreðeno Borka.
– Kako nismo ako se dobro slažemo i volimo? – uključila sam se.
– Ne mora, deco, svaka ljubav da bude prava. često čovek pogreši. Mitre? – tražila je majka očevu pomoć, na šta je on reagovao gore nego što smo mogli da zamislimo.
– Ako se venčate, ne izlazite mi na oči, završili smo za sva vremena!
Ðorðe i ja samo smo se pogledali, razumeli smo se bez reči, svako je u svojoj kući spakovao stvari i otišlli smo. I njega i mene tužnim pogledom ispratile su majke ćuteći i uzdišući. Možda bi one prihvatile našu ljubav da nije bilo onoga ko je odlučivao, ko se pitao i bio strah i trepet – mog oca.
– Verovatno je on imao duge planove za mene – pokušala sam da pronaðem opravdanje za njegovo ponašanje.
Šta god bilo u pitanju, jasno nam je stavio do znanja da smo nepoželjni u selu i to je dovoljno – zaključio je Ðorðe.

 

Pogrešan korak

Nesrećni što naša ljubav nije naišla na odobravanje naših roditelja, odlučili smo da se ipak venčamo. Ubrzo sam zatrudnela. Ðorðe je bio pažljiviji prema meni nego ikada. „Prenela“ sam trudnoću i prve trudove dobila sam u bolnici. Poroðaj mi je, kao i većini žena, bio bolan i težak ali, kad sam začula plač moje bebe, verovala sam da su sve muke iza mene. Zažmurila sam samo na sekund, a onda sam pogledala babicu koja je držala dete želeći da se uverim da je zdravo i normalno. Strašan bol presekao me je posred grudi kad sam videla noge i ruke moje bebe. I nožni i ručni zglobovi bili su užasno deformisani. A bila je curica, i plakala je kao sve bebe… I ja sam zaplakala. Dali su mi je da je podojim, a ja sam istog trenutka prema tom smežuranom biću osetila ljubav uprkos primetnim anomalijama. I Ðorðe je video bebu, bio je iznenaðen ali i raznežen kao i ja.

Narednih dana doktori su obavili detaljne pretrage naše Vere. Ustanovili su da ima srčanu manu, čime se naša briga za njeno zdravlje dodatno povećala. Njen poremećaj nazvali su nekakvim sindromom čiji su uzroci, kao i kod većine teških oboljenja, bili nepoznati. Nakon početnog šoka navikli smo se na činjenicu da je naše dete drugačije od ostalih i podizali smo je sa mnogo pažnje i ljubavi. Bila je neobično inteligentno i dobro dete. Prohodala je, navikla se na deformitet i naučila je čak i da trči. Bila je vešta i hitra iako je bilo tužno gledati je.

Kad su joj bile tri godine, ponovo sam ostala trudna. Nadali smo se da će ovoga puta sve biti u redu, ali prevarili smo se. Ljubica je roðena sa istim deformitetima kao i Vera, samo jače izraženim. I tada sam plakala, zabrinuta za budućnost svoje dece.
Baš tih dana od poznanika iz sela do nas je doprla vest da je umro moj otac. Zabolelo me je to što nam nisu javili da doðemo na sahranu, ali bilo je očigledno da je majka i u tim trenucima htela da ispoštuje njegovu želju.

Uz dvoje dece sa posebnim potrebama dobijala sam socijalnu pomoć pa, i pored toga što nisam bila zaposlena, živeli smo pristojno, uskraćeni za jedinu stvar koju ni sav novac sveta ne bi mogao da kupi – zdravlje. Devojčice su, obasute našom ljubavlju, bile vesele i srećne. Bilo mi je žao što smo morali da ih upišemo u specijalnu školu jer su u druženju sa mentalno nedovoljno razvijenom decom teško napredovale.
često sam, isrpljena i tužna, klela sudbinu kriveći je za težak život.
Onda nas je Ðorðe napustio. Tek tako, preko noći.
– Sve ovo postalo mi je preteško, žao mi je, a našao sam drugu ženu – kratko je rekao i vrata zajedničke patnje zatvorio za sobom. Nemajući drugog izbora, vratila sam se sa decom na selo, majci. Ubrzo je i ona obolela, pa je na moja leða pao i teret brige o njoj. Mnogo mi je pomagala Borka, bez čije podrške ne bih mogla. Jednog jutra majku sam zatekla mrtvu u krevetu. I ona me je ostavila, tužno sam zaključila.
– Sirota moja Stevanija, šta je sve preživela, dobro je dočekala ove godine – komentarisala je ona uvek obaveštena komšinica. – Koliko ju je Mitar napatio, nije se posle njega naživela. Onda, tvoja deca… Sve to ju je dotuklo. Šteta što ranije Ðorðu i tebi nisu rekli da ste brat i sestra, pa da ne stvarate bedu.
– Kakav brat i sestra, šta pričate? – trgnula sam se.
– Zato te je Ðorðe ostavio, zar ne? Nekako je saznao? – bila je primetno iznenaðena.
– Ostavio me je zato što se nije iživeo u mladosti, pa mu je teret života postao pretežak – gotovo uvreðeno sam rekla.
– Kćeri moja – uhvatila me je za ruku. – Celo selo zna da je Mitar Ðorðev otac. Zato su vam deca nakazna. Grešni Mitar nije hteo da vam kaže da ne bi priznao svoj greh, a sirota Stevanija na svoju ruku ništa nije smela da učini.

Ustala sam i istrčala na dvorište gde sam pored prvog stabla ispovraćala dušu. Mislila sam da ću umreti. Baš u tom momentu ugledala sam Borku, išla je prema mojoj kući. Mislila je verovatno da povraćam od slabosti i tuge za majkom pa me ništa nije pitala. Ostala sam tako neko vreme povezujući činjenice u glavi. Otuda toliko protivljenje našem braku, tolika tajnovitost… Prokleti bili, zar niko nije imao hrabrosti da nam kaže… Ne, to ne može da bude istina. Sa takvom istinom ne bih preživela, a ko bi onda podizao moju decu, moje anðele… Odlučila sam da ne ispitujem dalje i da ništa ne proveravam. Nadam se da će i Borka sa ovog sveta otići nosećći tajnu kao i moji roditelji, jer ja tu istinu ne želim da znam.

Tagovi: