Rizik mi se isplatio

by | januar 13, 2012

Ni tri dana se nismo poznavalikada sam prihvatila da živim s njim

Sećam se kao juče da je bilo kada sam prvi put ugledala Danijela. Kršan kao da je sad sišao s planine, igrao se runolistom netremice me gledajući. Duboko u sebi tada sam znala da sam ga zavolela i verovatno je to razlog zašto sam prihvatila njegovu „iz vedra neba“ ponudu…

I moja duša spoj je Srbije i Bosne, široka, rascvetala, mestimično ravna, a ponegde krševita, hirovita i ćudljiva. Ipak, ponosna sam na sve osobine koje me u podjednakoj meri čine Bosankom i Srbijankom, jer ja to jesam. Danas ne bih sa sigurnošću mogla da navedem šta sam nasledila od oca a šta od majke, jer su se oni u međuvremenu pretvorili u neraskidivi spoj, tamo gde je počinjalo jedno, završi drugo i obrnuto, a malo su me oblikovala i neka kasnija dešavanja, neobična, ali izuzetno draga.

Te godine, a beše to na drugoj godini fakulteta, kao i obično, primorski grad u kojem smo živeli privremeno sam zamenila ravnicom, pa kršem. Bivalo je turneja i obrnutim redom, ali tog puta sa sobom sam na putešestvije povela Draganu, sestru od strica, da joj terapijskim ženskim razgovorima, kao i mladalačkim ludorijama, pomognem da prevaziđe razočarenje izazvano razvodom posle kratkotrajnog, brzopleto sklopljenog, braka. Godio nam je mir koji je svake godine na dan ili dva nudila stara porodična kuća, spomenar sećanja na prethodna pokoljenja.

Prepustile smo se uspomenama

– Draga moja, ne kaže zalud naš narod da džak soli s nekim treba da pojedeš pre nego što ga upoznaš dovoljno dobro da ga pustiš u svoj život.
– Ajde, Gago, pa to je samo loša sreća. Ne treba zbog toga da gubiš veru u ljubav – govorila sam joj dok smo se približavale selu u kojem nas je čekala stara oronula kuća. Mlađi živalj odavno beše u gradu, a stari mahom – na seoskom groblju. Živopisni krajolik koji se pružao pred nama naprosto je ubrizgavao optimizam u vene. Jeste bilo poprilično pusto i pomalo zaraslo, ali sve nekako umirujuće zeleno i čisto, nezagađeno, s tek pokojim oblačićem prašine kakve u gradu više nema. Tamo su carovali smog i kojekakvi fabrički i automobilski izduvni gasovi, a ovde kusur od kamenja, sitna, kao brašno bela prašina. Ovde asfalt još nije zaprljao netaknutu prirodu.
– Ne gubiš samo veru u ljubav – nastavila je ona nesvesna oblika i mirisa koje sam ja upijala. – Gubiš veru u sebe, a to je najteže.
– E, baš to se najlakše vrati! – dodala sam veselo. – Čim ti prvi muškarac udeli dva-tri iskrena komplimenta, bićeš kao nova! – bodreći je, udarila sam je po nozi.
– A gde to na selu da nađem? Nemoj da mi kažeš… Smislila si nešto?
– Zar si sumnjala?
– Čekaj, čekaj… – počešala se po glavi. – Zbor? Kako sam zaboravila…
– Pa da, ima li šta bolje za nas? – namignula sam joj.
Kada smo ušle u dvorište kuće u kojoj smo obe načinile prve korake, pola sata nismo progovarale. Prepustile smo uspomenama da okrenu svoj krug ispunjavajući utiscima tišinu više nego bilo koja izgovorena reč. Pootvarale smo prozore i pustile svež vazduh u prostorije. U jednu je nezvana ušla grana prezrele kruške koja nas je izmamila napolje, a tu se našla i zelena šljiva, tvrda taman koliko treba da probudi svaki pupoljak ukusa u ustima. Kada smo se najele, bilo je vreme da krenemo dalje, na planinu Šator, tačnije, na obalu jezera podno nje. Usput smo uživale u pogledu na Dinaru, bilo je jasno da se tog dana na njenim obroncima dešava nešto važno…
Automobili su se već nizali u koloni, a graja je izdaleka ukazivala na gužvu. Parkirale smo se gotovo na putu, jer se dalje nije moglo.
Svojevremeno smo s dedom dolazile na glavno godišnje okupljanje seljana. I pamtila sam da me je fasciniralo to mesto koje su izabrali da se pokažu i istovremeno da vide sve druge. Prirodno uklesano udubljenje mamilo je bistrinom vode i plašilo njenom hladnoćom. Zato je bilo prijatnije ostati na odstojanju. Inače je taj kraj prkosio mirom, ali na ovaj dan prihvatao je i galamu. Pitomi pašnjaci šarenili su se od mnoštva šatora, ljudi i običaja. Nekada se tu, pričao nam je davno deda, dolazilo u najlepšem odelu, da momak pokaže svima kako je uredan, ali i da je dobro stojeći, što je svemu davalo naročito svečan ton. Danas toga nije bilo, ali su se ipak svi trudili da dođu doterani lepše nego obično, kada je Šator mirovao.

Kao nekadašnji momci

Oči su mi se još prilagođavale na tu lepotu prelećući s kraja na kraj zbora, kada sam uhvatila pogled prikovan za sebe. Mladić, kršan kao da je sad sišao s planine, igrao se runolistom netremice me gledajući. Zbunila sam se i skrenula pogled misleći da i on možda razgleda kao i ja. Obrnula sam još jedan pogled po mnoštvu i ponovo ugledala iste oči, uprte u mene. Sada sam primetila i da je uredno izbrijan i odeven u belu košulju, baš kao da se pomno doterivao za zbor, kao nekadašnji momci. Nasmejao se pokazujući široku mušku vilicu i niz pravilnih zuba. Opet sam skrenula pogled.
– Meni ono voće nije bilo dovoljno – prenula me je Gaga, nesvesna pogleda koje sam upravo razmenila s nepoznatim. – Vidi – pokazala je štand s kojeg se podizao dim sveže pečenog roštilja. Mahinalno sam krenula za njom sve vreme misleći o tome da li je pogled nepoznatog još zalepljen za moja leđa. I baš kada sam upila sve mirise roštilja a ruke dobro zamazala kajmakom koji je curio iz ukusne pljeskavice, ugledala sam ga. Pred sobom.
– Prijatno – rekao je.
– Hvala – promumlala sam punim ustima da bi mi odmah potom izdajnička mrvica zapala negde gde ne treba nateravši me u neobuzdan kašalj. Suze su mi grunule na oči, a hrana iz usta razletela se posvuda. Nepoznati i Gaga su me, kao po komandi, udarili po leđima, kao da udaraju vreću peska. I prodisala sam. Pojma nemam kako sam izgledala tako uplakana, musava i nadasve trapava i smotana. Nije mi se to dešavalo, naprotiv, iz težišta nisu mogli da me izbace ni mnogo romantičniji gestovi, uporniji udvarači i suptilniji prilazi. Šta mi se dešavalo na obroncima Šatora, nije mi bilo jasno, kao ni ucveljenoj Gagi koja je odjednom potpuno izgubila interesovanje za pljeskavicu u ruci.
– Ja sam Danijel – pružio je ruku nepoznati, prvo Gagi, kratko i odlučno, a onda meni, uz jedva primetno zadržavanje ruke u ruci.
– A ja sam danas trapava… – osmehnula sam se.
– I slatka, ako smem da primetim… – dodao je, na šta je malo nedostajalo da padnem u novi ropac.
– Ja moram… po pivo… – pronašla je Gaga izgovor da se izgubi i ostavi nas same…
– Otkud tako lepa i mlada devojka među šatorima na seoskom zboru?
– Ovde mi je mesto. Moj otac je rođen u selu u blizini, a mogla bih i ja tebe isto to da pitam.
– Pa i moj je! – uzvratio je imitirajući moj tobože uvređeni ton.
– Onda, zemljače, zašto si se onako zagledao u mene? – okuražila sam se da pitam.
– Nisam, učinilo ti se – odgovorio je ozbiljno.
– Učinilo mi se?
– Da, zapravo si ti gledala mene, pa sam prišao da vidim imam li neku mrvicu na licu.
– Priđi bliže, čini mi se da imaš… – rekla sam poljubivši njegove usne. Delovao je iznenađeno, ali zadovoljno.
– Eto… Sad nemaš – prošaputala sam kada smo se razdvojili.
– Sad imaš ti – učinio je isto što i ja trenutak ranije. Kao tinejdžeri ljubili smo se na sunčanom proplanku sve dok nas nije prenulo Gagino otegnuto dozivanje.
– Izgleda da ću morati da idem… – rekla sam mu.
– A telefon? Kasnije? Sutra? – nabrajao je.
– Telefon… piši… – izdiktirala sam mu broj. – Već od sutra nisam tu, a ti, ako budeš želeo da me vidiš, dođi sutra u Martin Brod na najukusniju ribu na svetu – dobacila sam iz želje da se sve ovo ne završi tako naglo i brzo iako nisam iskreno verovala u sutrašnji susret.
– Pošla si mene da utešiš, a pronašla si sebi igračku – smejala se Gaga dok smo se kroz gužvu probijale do automobila. Sati su proleteli, a da toga nisam bila svesna.
– Bar ti znaš da mi ovakvo ponašanje nije svojstveno… – branila sam se.
– Aha… Bila si neuračunljiva pa to amnestira tvoju krivicu?
– Tako nekako.
– I? Šta je sledeće?
– Rekla sam mu nam se pridruži sutra na ručku.
– A jesi li rekla da taj ručak ne spremaš ti?
– Ne zezaj… Naravno da sam rekla.
– Misliš da će doći?
– Ne mislim…
– Sačekajmo… Nemoj da razbiješ igračku pre vremena… Ipak, imaj na umu moje iskustvo – podsetila me je.

Čarolija se bližila kraju

Sutradan smo zamandalile staru kapiju i uputile se prema tirkiznim slapovima Une gladnih stomaka i s potajnom nadom koju nismo izgovarale. Trenutno razočarana Gaga nadala se da tog susreta neće biti, a ja da ipak hoće. Magija jednog susreta, prvog tako eksplozivnog u životu, neobično me je grejala.
Tek što smo se smestile u restoran i naručile pastrmku s roštilja, zazvonio mi je telefon.
– Danijel ovde – čulo se s nepoznatog broja. – Ovaj… Znam da bi bilo romantičnije da sam te iznenadio u tom čuvenom restoranu, ali ja više volim meso, pa ne razlikujem jednu od druge ribe… Svaka mi je podjednako… loša! – završio je smejući se. – A to znači da najukusniju definitvno ne mogu da lociram…
Objasnila sam mu gde smo i za pola sata bio je pred nama, privlačniji nego juče. Sada kad smo potisnuli romantiku i prepustili se dnevnom susretu za punim stolom, osećala sam još jaču nervozu jer sam shvatila me ne drži samo zaluđenost, ovo je bilo nešto snažnije, ali nisam umela to da definišem.
Kao stari poznanici ručali smo uz neobavezni razgovor. Čak se nisam ni umazala. Kada je došlo vreme za rastanak, on se prvi snašao:
– Tebi na dušu ide ako moj želudac loše podnese ovo što sam pojeo, a nije bilo meso. Prema tome, ako hoćeš da znaš jesam li preživeo, javi se.
Njega su do kuće delila nepuna tri sata vožnje, a mene dvostruko toliko. Poželela sam da ostanem u tom živopisnom dragom okruženju, ali čarolija se bližila kraju.
Ipak, javila sam mu se posle dva dana. Znala sam da je preživeo, htela sam da znam pamti li me. U ovo današnje vreme čovek se ne može pouzdati u sentimentalnost…
– Naravno da te pamtim! – uzviknuo je. – Prinuđen sam da te pamtim jer mi se čini da moj želudac još uvek vari ribu od pre dva dana.
Tako je od prvog minuta razgovor započeo spontano, ali bila je to samo priča bez kontakta očima. Glas bez oblika, reč bez izraza. Nisam na kraju razgovora bila ushićena kao na početku. Ipak, nadala sam se nastavku…
– Slušaj… Ovaj… Nemoj da se čudiš što te zovem u ova doba… – tek tada sam shvatila da sam se mahinalno, usred noći prenula iz sna i javila na telefon. – Razmišljao sam sve dosad i tek sada sam shvatio… Halo, slušaš li me? – setio se da i ja treba da se oglasim.
– Reci – procedila sam sanjivim glasom.
– Mislio sam da dođeš kod mene… Onako zapravo… Da se preseliš… Istina je, živim s roditeljima u nešto više od pedeset kvadrata, ali ne bi nam bilo tesno. Oni rade, kao i ja, a ti kako želiš. Znam da se ne poznajemo dovoljno, znam da je ovo iznenada, ali nikada mi se ništa slično nije desilo… Da tako mnogo razmišljam o nekome koga kratko poznajem… A nisam hteo… Veruj mi, borio sam se… I kada sam video da ne vredi, shvatio sam da je to nešto veliko. I ne bih da to propustim – pričao je kao navijen dok sam ga slušala u mračnoj sobi, sada potpuno budna.

Moja odluka

Nisam to očekivala, ali u jedno sam bila sigurna: biće mi žao ako se ovoga budem sećala kao blesave, neostvarene ideje. S druge strane, pomisao na rizik koji bi eventualni pristanak nosio sa sobom, podizala mi je adrenalin do neslućenih visina. Straha nije bilo, samo prijatne nervoze…
– Razmisli, a ja idem da spavam – oglasio se opet pošto sam ja od šoka ćutala kao riba.
Treba li da kažem da sam ostatak noći provela u istom položaju razmišljajući o tom neobičnom predlogu?
Promena koja mi se nudila bila je ne nova stranica u knjizi života, nego nova knjiga pisana jezikom kojim sam pričala, a pitanje je bilo koliko sam ga razumela.
Nisam htela da odugovlačim s odgovorom jer bi se tako rasplinuo mehur čarolije našeg neobičnog susreta i još neobičnijeg mogućeg ishoda. Osim toga, znala sam: ako budem slušala mozak, razum će sasvim sigurno potisnuti svaki tračak romantike koju sam toliko priželjkivala. Isto tako znala sam da roditeljima novost, ako se odlučim za odlazak, mogu saopštiti samo s koferima u rukama jer se pred njihovim razumom moje srce ustezalo. I Gagin savet unapred sam znala… Ona je nešto slično iskusila, ali osećala sam da svoj slučaj ne smem da poredim s njenim, osećala sam po ludom srcu da sama treba da odlučim.
– Ej, ovaj… A šta ako to između nas ne uspe? – obratila sam se Danijelu sledećeg jutra bez uvoda, potpuno smetnuvši s uma da je na poslu.
– Ne može da ne uspe – odgovorio je brzo.
– Misliš?
– Znam.
Nisam više htela da zapitkujem.
Kada sam prekinula razgovor, izvukla sam veliki kofer ispod kreveta i lagano počela da pakujem stvari. Stalo je najnužnije, ono što će mi trebati do eventualnog povratka istim putem i ono što će me naterati da ubrzo opet posetim roditelje. Pre odlaska morala sam da im serviram jednu crno-belu laž…
– Kažeš, znate se dugo, u vezi ste već neko vreme i sada ste shvatili da je to ono pravo? – ponovio je otac skraćenu verziju moje romansirane priče jer valjda nije bio siguran u to da ga uši ne varaju. – I sada se seliš u Bosnu? Dobro, to mi je drago – nasmešio se, na šta ga je majka oštro prostrelila pogledom.
– Kako možeš? – upitala je majka plačnim glasom.
– Da, kako možeš? Ostavljaš stare roditelje same… – tata je jedva dočekao da prebaci težište razgovora sa sebe.
– Znali ste da će se to jednom desiti. Strina Biba bi bila srećna da neko odvede Gagu – i ja sam vešto zaobišla svoju krivicu.
– I to je istina – rekli su uglas, pa su se nasmejali.

Kao i svaki drugi par

Prva briga bila je iza mene, sada sam morala duboko da udahnem za ono što me je čekalo.
Idućeg dana podigla sam papire s fakulteta u nameri da ih prebacim u novo mesto prebivališta. Sela sam u autobus i uputila se u dražesnu avanturu.
Želudac mi se u kamen pretvorio jer na dolaznom peronu nisam ugledala Danijela. Već sam razmišljala o tome kako da dođem do šaltera za prodaju karata u suprotnom smeru kada sam čula dozivanje. Srce je prepoznalo glas. Okrenula sam se, a tamo je stajao nepoznati mladić s bradom, zarastao u kosu. Tek posle boljeg zagledanja u njemu sam prepoznala Danijela. Njegove ruke već su se sklopile oko mojih ramena dok je moje telo zahvatalo nemoćno lelujanje kao posledica šoka i radosti posle višesatne nervoze.
– Kakav je to imidž dobrodošlice? – upitala sam kada sam se pribrala.
– Imidž žalosti.
– A, tako…
– Tako… Idemo?
– Pa… da…
– Samo, navratićemo do marketa da kupim paket žileta. Od sada više nisam u žalosti – na svoj način osujetio je nervozu koja se gnezdila između nas.
Glatko je počelo, tako se i nastavilo. Slagaću ako kažem da nije trebalo da prođe neko vreme dok se nisam privikla na ranojutarnje susrete s njegovim roditeljima u pidžamama ispred vrata našeg, sada zajedničkog, kupatila.
Danas smo Danijel i ja par koji se ni po čemu ne razlikuje od drugih. Imamo dvogodišnju kćerkicu, ja sam zaposlena u banci. Načina na koji smo se upoznali setim se tek kada neko po mom naglasku primeti da sam došla odnekud, kao i svake godine oko istog datuma, zbora na Šator planini.

Tagovi: