Paragvaj: „Tromeđa greha“

by | maj 4, 2009


lepota i zdravlje - paragvajParagvaj je jedna od najsiromašnijih zemalja Latinske Amerike, i nalazi se u centru južnoameričkog kontinenta, okružena moćnim Brazilom i Argentinom, ali drastično drugačiji od oba svoja suseda. Ako negde stanuje beda, to je ovde. Ako je negde šverc, nelegalna trgovina, prostitucija, brz novac i opasnost po život deo svakodnevice, onda je to u gradu Sijudad del Este, na najistočnijem rubu Paragvaja, na južnoameričkoj „Tromeđi greha“. Ako postoji mesto koje je opasno, to je ovo mesto ovde.

Ako vam je dosta „ušminkanog lica“ Latinske Amerike, ulickanih i bogatih likova iz vaših omiljenih serija, i želeli biste da upoznate one „marginalce“ koji se svako malo pojavljuju u nekoj od „sapunica“, dobrodošli ste da nam se pridružite u našem proputovanju kroz Paragvaj!

 

U Paragvaj sam se uputio sa fantastičnih vodopada Iguasu, pošto sam već obišao Brazil i Argentinu i obe strane najvećih vodopada na svetu. Ostala nam je treća zemlja, misterija. Krenuli smo u susednu zemlju – gradskim autobusom! To je sasvim uobičajena praksa ovde, s tim što nas je kondukter „izbacio“ na samoj granici sa Paragvajem, na Mostu Prijateljstva (tako je nazvan zbog stalnih ratova između ove tri zemlje). Tu su nas čekali policajci i carinici koji se nisu baktali time da gledaju naše pasoše. Kasnije sam shvatio da mi je za ulazak u Paragvaj bila potrebna viza, i da sam tamo bio praktično ilegalno, ali to nije bilo briga pogranične paragvajske policajce koji su nonšalantno promatrali ljude koji prelaze granicu tamo-amo sa ogromnim kesama u rukama. Moj prijatelj, Švajcarac dečijeg izgleda i plavih očiju, fasciniran je Paragvajem, koji je na ovom mestu mešavina šarenih solitera, bogate dece koja igraju tenis, ultrabogataša u Mercedesima, privatnih policija na svakom uglu, švercera i dilera droge i sitnih secikesa. Kažu da u ovom slikovitom gradu, koji se u obliku desetina šarenih zgrada (nalik na „Beograđanku“ ili „Naftagas“ u Novom Sadu, samo u jarkim, duginim bojama!) pomalja kroz zelenilo džungle na obali reke Parana, ima najviše privatnih bodigarda i obezbeđenja po glavi stanovnika na svetu! Hm, osim grada koji liči na ogromni novobeogradski buvljak tokom celog dana ne vidim te opasnosti. Ali, samo nakratko.

 

 

lepota i zdravlje - paragvaj

Dok se probijamo kroz špalire sumnjivih likova, trgovaca i Indijanaca iz naroda Gvarani, praćeni žalopojkama iz lokalnih radija (nalik na naše narodnjake, sa glavnim motivom: „Ajajajaaaa!“), počinjemo da se raspitujemo o cenama. Ali, i lokalci počinju da se zanimaju za nas. Prilazi mi Indijanac koji nosi naramak donjeg veša i viče „Gaće! Senjor, gaće!“, a kada mi dolazi blizu uha, šapuće: „¿Cocaina, heroina, opium?“. Nesvestan svega i u šoku, ja pitam: „¿Qué?“, a Indijanac sa naramkom gaća ponavlja svoju narkomansko-dilersku ponudu. Kada sam se pribrao, posle dve sekunde, rekao sam odsečno „¡No!“, da bi mi „pošteni prodavac“ ponudio u sledećem trenutku „¿Armas?“ (Oružje?), na moje još veće zabezeknuće. Pribrao sam se i oterao nasrtljivca, a on je nastavio da se dere pijacom: „Gaćeee!“. Kada me je, onako prebledelog, video moj bledoliki i decoliki Švarcarac-prijatelj, pitao me je šta mi se desilo, a kada sam mu objasnio, počeo je da viče od zavisti: „Pa ja sam treći put u Paragvaju i niko mi nije nudio ni drogu ni oružje! Blago tebi!“ Na osnovu njegovog i mog lica, lako se moglo zaključiti da se njemu ni u 33. poseti neće „posrećiti“ da ga neko time ponudi. I onda sam shvatio zašto su ljudi iz Zapadne Evrope „ludi“ za biuzarnim destinacijama, kao što je ova. Zbog onoga što nemaju u svojim „uređenim“ zemljama. Prolazimo dalje uzavrelim ulicama, i vidimo ljude koji gledaju telenovele „na radnom mestu“, jer su doneli televizore i uključili ih iza tezgi, i u kamionima, i tu se okupljaju i gledaju svoje miljenike „na agregat“. Neverovatno! Kolika ljubav prema zapletima telenovela! Ne sme se propustiti nijedna! Naravno, kada su svaki dan za tezgom, ceo dan… Prilazi čovek koji nudi čarape: „Senjor, 6 pari za 5 dolara!“. Ja ga odbijam, kažem da ne želim čarape, uz osmeh. On me prati i stalno poboljšava ponudu vičući mi na uvo: 7 pari za 5 dolara, 8 pari, 9, 10, 11… i na kraju, 12 pari za 5 dolara! Po nabavnoj ceni! Ja se nasmejem i zahvalim i kažem da mi ne trebaju čarape, a prodavac se udalji psujući me i kaže mi da ga zavlačim. Shvatam da je ljubaznost u Paragvaju – zapravo cenjkanje! Treba biti neljubazan i dreknuti „NE!“, odrečno mahnuti rukom i skloniti pogled od prodavca. To je „ne!“. Svaki osmeh je „da!“. Odlično, naučio sam gestove! Odlazim kod megagojazne Indijanke (potpune kopije likova iz serija) i vešto se cenjkam da za 2,5 dolara kupim „original Nike šorts“. Služi me i sad, i moja je uspomena na vreli i ludi Paragvaj. Kada me neko na košarci pita odakle mi šorts, ja nonšalantno kažem: „Iz Paragvaja!“.

 

 

lepota i zdravlje - paragvaj

Kažu da su napadači na Njujork, oni iz Al-Kaide, upravo odavde krenuli, iskoristivši sve „blagodeti“ slobode „otvorenog tržišta“. Nije ni čudo. Kada se pijaca završi, sve se pretvori u hrpu smeća, ali onda dolaze čistači i sve je ponovo savršeno uveče. Osim što nije preporučljivo izlaziti peške, upravo zbog gorepomenutih „marginalaca“ iz telenovela, spremnih da vas napadnu zarad 3 dolara i vekne hleba, a o zlatnom satu da i ne govorim.

Pa ipak, ništa nam se nije desilo. Sunce je sijalo, ljudi su bili ljubazni. Pili smo sveprisutnu coca-colu i jeli sveprisutne hamburgere. Sva roba je, očigledno, kineska. Ogromni kineski tržni centar na otvorenom. Ceo Brazil i cela Argentina su ovde, na pijaci. Ceo Paragvaj je u Argentini, i rade na „crno“. Lepota prirode, ljudi i muzike, indijanska kultura, utopljena u globalno, lagana prevara, težak kriminal, vatreni lokalci, jeftina roba. I ona ilegalna. Vrlo ilegalna i kažnjiva. Neverovatan kraj sveta. Moja avantura, druga strana medalje. Ono što nećete videti u vilama kod „Buntovnika“, ili kod bogataša u čijim se kućama snimaju savršeno izdizajnirane serije. Vredno posete. Iskonsko.

 

Autor: Žikica Milošević · Kolumnista magazina „Joy“

Tagovi: