Osuđeni na ljubav

by | septembar 29, 2009

Miki i ja upoznali smo se na igranci, njemu je tada bilo šesnaest a meni dve godine više. Uživali smo u zabavljanju i ludiranju, ali ja sam se naglo osvestila onoga dana kada sam saznala da sam trudna. Mikija sam bukvalno primorala da se oženi mnome što se ubrzo pokazalo kao velika greška. Godine provedene u braku sa njim bile su pravi pakao…

 

Oudjeni na ljubav

 

Jutro je počelo kao i sva druga radnim danima. U jutarnjim suncem pozlaćenoj kuhinji postavila sam sto za doručak, probudila decu i pomogla im da se spreme za školu. Poljubac mužu na vratima i kratak predah uz šoljicu kafe pre redovnih kućnih poslova. Za danas sam planirala detaljno pretresanje plakara i fioka. I evo me sada usred gomile albuma sa fotografijama i sa sećanjima koja naviru. 

Po ko zna koji put zastajem i pitam se da li sam pogrešila, da li sam mogla drugačije, ili je ovo put kojim sam morala da krenem po cenu svih ispaštanja koja sam preživela i po cenu da povredim meni drage ljude. I opet nemam odgovore. Znam samo to da sam u jednom trenutku pošla za svojim srcem, a ne za razumom.

Bila sam mlada devojka, tek prešla osamnaestu, i srela sam momka dve godine mlađeg. Upoznali smo se na igranci. U našem malom gradu nije bilo disko klubova ni kafića, sav društveni život odvijao se u fiskulturnoj sali osnovne škole. Radnim danima tu su učenici imali časove fiskulture, a subotom i nedeljom uveče dvorana je dobijala svečani izgled, donosile su se stolice i slagale uza zidove. 

Sredina je ostajala slobodna za plesne parove koji su se ljuljali u ritmu muzike. Muziku je uvek puštao nastavnik muzičkog vaspitanja, koji je ostao zaglavljen negde u sedamdesetim godinama dvadesetog veka, pa smo bili u fazi prvih rokenrol grupa, dok se u svetu muzike izmenilo na desetine muzičkih pravaca. Ali, nama je bilo svejedno. Važno nam je bilo da se družimo, plešemo i zaljubljujemo.

Prisilila sam ga na brak

Miki je bio sladak momčić i znam da su mnoge devojke uzdisale dok su gledale kako nas dvoje plešemo pripijajući se jedno uz drugo. Na kraju te plesne večeri bilo je jasno da se između nas nešto dešava. Bila sam nešto starija od njega, a on je fizički bio odrastao, ali se ponašao kao nedozreli dečak. Zanimljivo, to mi je u tom času bilo posebno privlačno. Sledeća godina prošla nam je u zabavljanju i ludiranju, ali osvestila sam se naglo onoga dana kada sam saznala da sam trudna. 

U našoj sredini to je značilo propast devojke. Preda mnom su bile dve mogućnosti: ili da rodim vanbračno dete i zauvek izgubim status punopravnog člana društva ili da se na brzinu udam za oca mog deteta koji je i sam još uvek bio dete. Naravno da mi je odgovarala druga opcija, ali sam svog mladoženju morala gotovo da prisilim na brak. Zapravo, moje ubeđivanje ništa ne bi značilo da ga nisu „ubedile“ batine koje je dobio od mog starijeg brata i njegovog društva. 

Moj maloletni mladoženja morao je da dobije pismeni pristanak od majke za venčanje. Gledam sada slike sa tog venčanja i moram da se ne nasmejem. Ja u beloj venčanici koja loše prikriva trudnički stomak, a moj mladoženja u preširokom crnom odelu… oboje blago izbezumljenih pogleda među pijanim, iskrivljenim licima naših svatova. Sećam se da sam jedva čekala da se svadba završi jer su me žuljale nove cipele, utegnuta haljina preko stomaka nije mi dala da dišem, a alkoholna isprenja i miris pečenja terali su me na povraćanje.

 

Uglavnom, tako poče moj bračni život. Nisam se ni okrenula, a već sam bila supruga i majka.

Teško sam rodila našu kćerku i trebalo mi je dugo da se oporavim posle porođaja. Odjednom više nisam mogla da spavam do deset jer me moj zamotuljak budio svaka dva sata zahtevajući dojenje i presvalačenje. I ceo dan imala sam obaveze oko deteta. 

Za to vreme moj muž je sebi dao slobodu i nastavio je da živi kao pre braka. Spavao je dokle je hteo jer, na silu odvojen iz škole, nije imao ni diplome ni zanimanja a, ruku na srce, nije žudeo za poslom. Izdržavali su nas roditelji i tada nam je to bilo sasvim normalno. Mikijev tata je radio u Nemačkoj i redovno nam je slao mesečno izdržavanje, a moji roditelji su nam uveliko pomagali. 

Novac nam je bio poslednja briga. Problemi i prve trzavice među nama nastale iz moje zavisti jer, zavidela sam mu zato što je radio šta je hteo. Želela sam i ja da živim tako, da izlazim i da nemam obaveze, ali svoju bebu nisam mogla da nosim na ples. Zato sam se svađala sa mužem. On bi me saslušao a onda bi opet radio isto. Ta njegova tvrdoglavost i bezosećajnost dovodili su me do besa.

 

Nesrećna i džangrizava žena

Pretvarala sam se u džangrizavu, nesrećnu ženu. Slabo spavanje i nedovoljno jela pretvorili su me u kost i kožu. Lepota mojih ranih dvadesetih potpuno je nestala. Nisam toga bila svesna do trenutka kada su do mene doprle prve priče o muževljevom neverstvu. Kao da je tek počeo da se budi i da otkrivati suprotni pol. Ludeo je za ženama i trčao za svakom suknjom osim za mojom. Postala sam mu dosadna, neatraktivna u svakom smislu, i pri tom zahtevna. 

Naše dete i mene smatrao je bespotrebnim teretom i nimalo se nije libio da to otvoreno kaže. Naravno, propasti našeg braka doprinosila je besposlenost, previše slobodnog vremena i nedostatak obaveza i odgovornosti. Stoga sam, po savetu svojih roditelja kojima nije bilo lako gledati kako se grizem i slabim iz dana dan, predložila mužu da započnemo sopstveni posao. Naime, imali smo dosta zemlje od koje je svekrva obrađivala samo povrtnjak, a ostatak je bio neiskorišćen i zakorovljen. 

Uz pomoć roditelja i svekrovih uplata iz Nemačke, kao i kredita, napravismo plastenike u kojima smo počeli da gajimo rano povrće i cveće. To je težak i zahtevan posao, ali nisam se štedela. Zanimljivo, moj mladi muž se zagrejao za posao i počeo je da radi sa mnogo entuzijazma. Uskoro je trebalo da zaposlimo još dvoje radnika. Imali smo sreću jer smo našli tržište u obližnjem gradu i posao je počeo da cveta. 

Brinula sam o cveću, dvojica radnika o povrtnjacima, a muž je obavljao prevoz i dostavu našim klijentima. Počeli smo da podmirujemo sve svoje obaveze i čak da ostvarujemo zaradu. Sa novim poslovima porasli su naši apetiti i odlučismo da gradimo kuću iako je svekrvina bila sasvim prostrana. Muž je preuzeo poslove oko gradnje kuće i ponosno sam ga gledala kako ujutro odlazi na plac. Naravno, gomila posla i obaveza nije mu ostavljala mnogo vremena za zabavu i pijančenja. Tih nekoliko godina bile su prava oaza sreće u mom životu.

Kada je naša kćerka krenula u školu, preselili smo u novu kuću. Posao smo proširili i kupili smo dva velika kamiona za dostavu, otvorili smo svoju prodavnicu, postali smo prave gazde.
Novca je bilo, posla još više, ali sada smo imali zaposlene i nas dvoje brinuli smo se o upravljanju svim tim i organizacijom poslova.

 

Stvari su počele da izmiču kontroli

Ne znam kada su stvari počele da izmiču kontroli. Opčinjena ulogom „velike gazdarice“ i željom da sve držim pod svojim budnim okom, zaboravila sam da pripazim i na muža. A on, pun novca i u naponu snage i mladosti, prerano okovan brakom, neiživljen, počeo je da otkriva slasti života. 

Danima je pijančio u obližnjem banjskom izletištu. Naravno, bilo je tu svega: i plaćanja muzike, i obaveznih devojčura, i opijanja do besvesti. Naš zajednički račun presušeo bi posle tih njegovih izleta. Onda bi se primirio na neko vreme, pa opet iznova. Upravo smo bili u fazi izmirenja kada je iznenada, od srčanog udara, preminula moja dobra svekrva. Ta povučena ženica bila je u stalnom grču, večno zabrinuta za sina i naš brak. 

Nažalost, više nije mogla da izdrži. Njena smrt dodatno je zakomplikovala naše živote. Odjednom sam imala još više obaveza oko domaćinstva i našeg deteta. U to vreme sav posao pao je na moja pleća jer je moj muž bio u teškoj depresiji zbog gubitka majke. Povratak svekra Dragana iz Nemačke značio je veliko olakšanje za sve nas. Shvativši da je u ovom trenutku poreban porodici, napustio je dobro plaćeni posao i vratio se za stalno. 

Za proteklih osam godina braka svekra sam videla samo četiri-pet puta. Bio je to lep, markantan čovek, u godinama kada se za muškarca kaže da je u najboljoj snazi. Godine provedene u inostranstvu učinile su da je bio kultivisan, „dorađen“, za razliku od ovih naših lokalnih sirovina od ljudi. 

Čim bi progovorio onim svojim dubokim, blagim glasom, sa laganim naglaskom čoveka koji češće govori nemački nego srpski, bilo je jasno kakav je. Volela sam da sa njim razgovaram. Bio je to obrazovan čovek koji je video sveta i umeo je da primeni u svom životu ono dobro i pozitivno što je video i iskusio putujući po Evropi. Prijala mi je njegova pažnja i to što je odavao poštovanja svemu što sam pokušavala da učinim od naših života. Sina je voleo, naravno, bio mu je jedinac, ali uvek je s tugom i jedva primetnom gorčinom govorio o njegovom ponašanju.

Često me je tešio govoreći da je to prolazna faza u životu mladog, neiživljenog muškarca, krijući u dubini duše strah da se tu ipak radi o već izgrađenom, lošem karakteru njegovog sina. Dragan se posle iznenadne smrti svoje žene još više vezao za Mikija, međutim, on mu nije uzvraćao istom merom. Godine odvojenosti napravile su između njih nepremostiv jaz. Bilo je tu još nešto što nisam razumela, nešto poput rivaliteta među muškarcima.

 

Mikijeva ljubomora

Miki je primetno menjao raspoloženje ako bi se njegov otac našao u istom društvu u kojem je on bio. U poslednje vreme bio je „glavna faca“ na svakom društvenom skupu, što zbog svoje pojave, što zbog novca koje je nemilice trošio. Devojke su se „lepile“ za njega, njegovi manje bogati i uspešni vršnjaci gledali su ga zadivljeno i sa zavišću, u čemu je Miki posebno uživao. Ali kada bi se pojavio Dragan, lep, zreo i harizmatičan muškarac, sjaj njegovog raspojasanog sina počeo bi naglo da tamni. 

Stoga je preko svake mere umeo drsko da razgovara sa ocem ne gledajući na to da li su sami ili je oko njih mnoštvo drugih ljudi. Posmatrala sam Draganovu muku i bol koji je zbog toga trpeo, ali nipošto nije hteo da odustane od svog deteta. Problemi između njih dvojice produbili su se kada je Dragan, videvši da ću pokleknuti pod teretom posla, malo-pomalo preuzeo deo poslova koje je otaljavao Miki. Moj muž gotovo da nije navraćao u firmu ni u plastenike, osim kada mu je zatrebalo novca. 

Ipak, umeo je napravi scenu kada bi zatekao oca kako radi njegov posao. Napadi, uvrede, teška i napeta atmosfera u kući svakim danom ubijali su me sve više. Znala sam da tako neću moći dugo da izdržim. Već sam svakodnevno gutala tablete za smirenje živaca. Samo blagi osmeh i reči ohraberenja koje bi Dragan nenametljivo izgovorio, davali su mi snage da sve izdržim.

 

A, onda… novi udarci, sve jedan za drugim. Miki je jednog dana došao i bez reči je uzeo ključeve našeg kamiona. Danima ga nije bilo. Kada je najzad došao, nije dovezao kamion. Znala sam da je bespotrebno trošiti reči na ispitivanje šta se desilo sa našom zajedničkom imovinom. 

Malo kasnije nestalo je naše dostavno vozilo, pa novi „golf“. Praktično smo ostajali bez sredstava za rad. Čula sam da je uzrok svemu najnoviji Mikijev hir, poznata pevačica novokomponovane muzike, žena na lošem glasu. Znala sam da je samo pitanje dana kada će joj moj muž dosaditi, ali sam znala i to da ga neće ostaviti na miru sve dok bude imala koristi od njega. A on je potpuno izgubio pamet zbog pevaljke. Zaljubio se kao balavac, izigravao je klovna pred njom, ponižavao se, tukao i dobijao batine, opijao i terevenčio uništavajući sve što smo poslednjih godina stekli teško radeći.

Potpuni bankrot

Nakon godinu dana bilo je jasno da naša firma propada, čak smo zapali u dugove. Naš brak više nije funkcionisao. Miki me više nije ni gledao ni slušao, mislim da bi zaboravio da postojim, samo da nisam bila u njegovoj kući i na poslu. Na kraju smo morali da priznamo potpuni bankrot i da zatvorimo firmu.
Odjednom sam se, sa detetom, našla u vrlo nezavidnoj situaciji. Kredite, za koje sam mislila da ću ih uspešnim poslovanjem vraćati, sada sam morala da podmirim ali nisam imala odakle. Pored svih problema, svakodnevno sam strahovala od pijanih nasrtaja svog muža koji je uporno od mene tražio novac. Njegova ljubavnica ga više nije puštala sebi sada kada je ostao švorc, što je još više u njemu razbuktavalo strast i želju za njom. Bes i nemoć iskaljivao je na meni i na našoj kćerki. 

Bežale smo i zaključavale se čim bismo ga čule da dolazi. Već sam bila poluluda od svakodnevnih trauma. Čaša se prelila onog dana kada su me pozvali iz kćerkine škole i upozorili da dete pokazuje znake zaostalosti u mentalnom razvoju. To svakako nije bilo tačno, ali je moje siroto dete bilo u stalnom strahu pa je počelo da zamuckuje i da se povlači u sebe. Ova situacija ubrzala je odluku koju sam donela, ali sam je stalno odlagala zbog stida i straha od prezira okoline. Jednog jutra sam spakovala najosnovnije stvari za sebe i dete i vratila sam se roditeljima.

 

Ni u roditeljskom domu nisam bila mirna od Mikijevog svakodnevnog maltretiranja. Umeo je da dođe pijan i da preti svim ukućanima da će ih pobiti. Koliko sam se plašila njega, još više sam strahovala od preke naravi mog brata koji samo što nije eksplodirao. Mikija nije podnosio još iz vremena kada ga je praktično batinama naterao da se oženi mnome, ali se nikada nije mešao u naš brak. Sada kada je bilo jasno da je naš brak okončan, bilo je pitanje dana kada će pasti krv.

 

U svemu tome gotovo sam zaboravila na svekra koji je posle mog odlaska ostao da se bori sa svojim odmetnutim sinom. Naravno da je bio usamljen bez nas dve, mi smo mu bile sve na svetu. U našem mestu Dragan nije imao prijatelja. Njegov dugi boravak u inostranstvu prekinuo je davnašnje veze sa lokalnim stanovništvom, a u njegovim godinama teško su se sklapala prijateljstva.

 

Preselile smo se kod svekra

Pozvao me jednoga dana da razgovaramo o poslu, a nastavili smo priču do dugo u noć otvarajući dušu jedno drugom. Imali smo isti problem i samo smo se mi mogli međusobno razumeti. Od tada smo svakodnevno satima razgovarali. Na kraju me je Dragan pozvao da se vratim u njegovu kuću jer je moja i Mikijeva bila u procesu prodaje. 

Žalila sam za svojim domom ali se moja porodica raspadala i nije bilo drugog načina da podmirimo dugove koje smo napravili što poslovanjem, što Mikijevim ludim provodima. Draganov poziv odbila sam u prvi mah, ali sam znala i da sam svojim povratkom u roditeljski dom narušila njihov mir i sreću. Moji siroti roditelji bili su previše stari da bi doživljavali svakodnevne traume zbog mog nesrećnog braka. 

To je prevagnulo i kćerka i ja preselile smo se kod Dragana. Znala sam da mi ni tu više nije mesto jer moj brak postojao još samo formalno, i bilo je pitanje dana kada će se sudski okončati, ali nisam imala kud.

Naš život pod svekrovim krovom bio je u znaku međusobne pažnje i ljubavi. Troje povređenih ljudi ispaštalo je od istog čoveka i samo tako okupljeni mogli smo da se odbranimo i utešimo. Od mog povratka u svekrovu kuću Miki nije dolazio. Sada se sa mnom dopisivao preko advokata. Pokušavao je da izvuče od mene sve što može. Dala bih mu i više nego što sam imala samo da se farsa od našeg braka jednom završi. 

U međuvremenu je moja i Draganova veza jačala i svakodnevno sam osećala da u tom čoveku pronalazim podršku i ljubav koju nisam osetila od nekog muškarca. Tek sam otkrivala kako može da bude lepo osloniti se na nekoga. Sa njim sam mogla satima da pričam i nikada ne bismo iscrpeli teme. Volela sam njegov blagi, duboki glas i ma šta da je pričao, meni je godilo. Nisam bila svesna da sam se polako ali sigurno zaljubljivala u svog svekra. 

Sve je postalo jasno kada je Dragan jedne večeri ušao u moju sobu da mi poželi laku noć i onda sasvim prirodno, kao da je naša ljubav sazrela u tom času, ostao u mom zagrljaju do zore. Posle mnogih godina zapostavljanja u braku, osetila sam pravu čar zrele muške ljubavi. Iz Draganovog zagrljaja tog jutra izašla sam kao potpuno nova, tek rođena žena. 

Bez imalo dileme znala sam da ga iz srca volim. Od tog trena nas dvoje smo počeli da uživamo u našoj ljubavi i životu. Još uvek nismo želeli da obelodanimo našu vezu jer moj razvod sa Draganovim sinom nije bio sudski okončan, ali sam znala da ću onog dana kada dobijem presudu o razvodu, ruku pod ruku sa svojim ljubljenim prošetati ponosno kroz grad.

 

I prošetali smo. Nismo se krili. Celo mesto pričalo je o našoj vezi i gotovo su pljuvali po nama. Doživaljavala sam razna poniženja, pa i vređanje na ulici, Dragan mi nije pričao o svojim iskustvima, ali sam znala da ni on nije pošteđen. Miki je zbog veze između svoje bivše žene i oca totalno poludeo. Pretio je u kafani da će nas pobiti, da će zapaliti kuću dok budemo spavali, zvao me je telefonom i zahtevao da mu odmah predam našu kćerku jer on nije hteo da se njegovo dete odgaja u „kurvanjskom leglu“. 

Zar da mi on to kaže? Baraba koja je sve naopako uradila u životu! Nažalost, moja kćerka je ispaštala zbog događaja u svojoj porodici. Svakodnevno je dolazila uplakana iz škole, čak su je i neki nastavnici vređali. Sve to navelo nas je na odluku da se što pre odselimo iz našeg grada. Dragan je, kao vredan i cenjen radnik, još uvek mogao da se vrati svom starom poslodavcu u Nemačku. Bilo je dovoljno da ga nazove i stvar je bila rešena.

 

Naš stan u Minhenu uređivala sam sa mnogo ljubavi i zadovoljstva. Najzad sam bila srećna supruga i domaćica koja se posvećuje svojoj kući i porodici. Moj muž je radio i dobro je zarađivao, a ja sam ga čekala u toplom, sređenom domu, zaljubljena u njega svakim danom sve više. 

Moj Dragan je najzad uživao u povratku kući. Nas dvoje smo se voleli i nismo dopuštali da se prošlost i naši bivši odnosi upletu u našu sadašnjost. Nažalost, moja porodica nije mogla da prihvati moj novi brak i to je bacilo senku na našu sreću. Posebno mi je bilo teško to što sa njima nisam mogla da podelim radost kada su se u prve tri godine našeg braka rodile naše dve kćerke. Moja kćerka iz prvog braka bila je gotovo devojka, pa su nam ove dve devojčice osvežile život i unele radost u njega.

 

Znam da je naš put do ljubavi i sreće neuobičajen, za nekoga neprihvatljiv, ali ne želim ovo što najzad imam da prljam bilo kakvim dilemama. Svesna sam činjenice da je najvažnija ljubav, ma kako čudnim putevima stigla.

 

Tagovi: