Duda Alapača: Eto to mi je

by | oktobar 2, 2019

Što sam starija, sve me više stvari nervira. I sve bih više – u tišinu. Sedim pre neki dan, skuvala kafu, i vidim – nešto mi nije potaman, al’ nikako da dokučim šta mi to smeta. Zuji nešto, a nije u glavi. Krenem da hodam po kući, kad ono – frižider. Sva je prilika – motor pri kraju. A dugo nam je i trajao, mislim se. Gurnem ga malo, on prestane. Vratim se onoj kafi, taman sednem, komšija krenu da buši nešto, i to ne da buši, onako gospodski – nego hiltijem, gledam samo kad će plafon da mi se sruči na glavu. Utom Vlada dođe s posla, pa stade i on da priča k’o navijen. Aman, mislim se, hoću li ja ikada u svom životu popiti kafu na miru…? Ti si baš postala živčana, reče mi muž. A ti si se baš raspričao kad ne treba, rondam u sebi. Nekad ti ništa nije smetalo. Sad sve.

Jeste, sad mi sve smeta. Knjigu bi’ mogla da napišem o svim stvarima koje su u stanju da me pomere iz pameti. Sat koji glasno otkucava. Komšija koji nedeljom ujutro seče drva, motorkom. Sirene automobila. Dreka. Vika. Televizor kad Vlada gleda utakmicu pa pojača k’o da smo svi u krugu od dva kilometra gluvi. Nada sa šestog kad odvrne one najgrđe narodnjake. Vrata koja škripe. Mašina za suđe koju su nam prodali kao “bešumnu“ – svaku joj fazu znam u dušu – i predpranje i pranje i ispiranje. Mašina za veš kad krene da centrifugira. Škripa točkova mahnitog tinejdžera kad prvi put sedne u tatin auto.

Vlada kad zaspi na leđima pa stane da hrče. A između dva “hrka“ diše kao da će se svakog časa ugušiti i umreti. Krevet koji škripi godinama a on nikako da dotegne šrafove. Vrata koja škripe. I kad mi se ona iznad u devet zora rastrči po kući u štiklama pa sve tačno k’o da mi u mozak udara. I ona iz supermarketa, sa voća i povrća, što grokće kad se smeje. A tek kad neko gricka nokte, to kako me tek nervira..!? Pa sve čuješ kako škljoca zubima, uuuu… I sat me nervira kad kuca u gluvo doba. Ja bih da spavam, a on tik-tak, tik-tak. A i kad neko glasno žvaće…!? Pa mislim se, zatvori ta usta, bog te ne ubio…

Ne mogu da smislim kad neko srče, supu, kafu, ama bilo šta. A imamo i kuče neko u zgradi, danju se živo ne čuje, al’ noću laje za sve pare. Kad se kuče smiri, beba ispod nas počne da plače. Sve sam žive faze ispratila – i grčeve, i kad su izbijali zubi, i upalu ušiju i sve… I imamo jednog komšiju, siroma, jeste malo nagluv, kupila mu ćerka onaj aparat, al’ on izaš’o napolje, pokis’o, aparat se pokvario, a on ga i dalje nosi, ne sme deci da kaže da ne čuje, a gluv kao top. E on kad priča na telefon – čujemo ga svi po vertikali. Znam i kad je jeo i šta mu je doktorka rekla, i koliko je plaćao papriku na pijaci i šta mu je rekao pašenog Mile kad su se posvađali oko metra ograde, i sve. I ne volim kad neko u bioskopu krene da mi šuška pored glave kesicama od čipsa. I slavina kad curi i to me nervira. I vodokotlić kad neće da se digne onaj plovak, nego šušti po celu noć. I alarm na onom sivom bemveu kad se upali u pet ujutro. I kad čujem kako se ljudi dernjaju u mobilne telefone u sred gradskog prevoza. Kao, ako me ceo autobus ne čuje – ništa nisam uradila…?!

I kad zaspim a zaboravim da isključim zvuk na telefonu pa svako malo samo čuješ – pip, stigla poruka, pip, imate uspomene s korisnikom Gordana, pip, Snežani se sviđa vaša objava… I Vladin ćale kad krene da grebe viljuškom po tanjiru i da mi škrguće zubima i cokće za stolom. I Vlada kad zapeva na nekim svadbama, pa onako, pusti glas, misli da je Povaroti, šta li, a čovek tačno ne zna – dal’ će da mre, dal’ mu je pozlilo… Oni mučenici iz orkestra se preznojavaju, a on se jadničak, loži. A nema veze blage s pevanjem, da se razumemo. Pre bih slušala škripanje noktiju po školskoj tabli nego njega kad se dohvati mikrofona, majke mi.

Ni zvuk brusilice kod zubara ne mogu da smislim. Bol i mogu da istrpim, al’ kad ono čudo počne da zuji – tačno mi nije dobro. Ni kad Vlada kašlje, ni to ne volim. Aj da se nakašlje jednom k’o čovek i završi, nego on onako kašljuca po pola sata. A ja ga gledam i mislim se “e, samo mi se još jednom nakašlji i tačno ću te udaviti“. Ni igračke na baterije ne volim, to pišti, to govori “ma-ma“ u sred noći, to peva pesmice, svira, sačuvaj bože i ko ih izmisli. Ni kad neko glasno zeva, to isto ne podnosim. Pa, zevaj, brate, ne moraš da mi ričeš k’o jelen, pa jel’…? Ni sportske komentatore kad krenu da urlaju, ne podnosim. Pa ako vodimo jedan nula, ne moraš da se dereš k’o da te kolju…
Hrčeš, rekoh i munuh ga u rebra. A, šta..? – trgnu se moj muž. Hrčeš kao nosorog, ponovih. On se okrenu na stranu. Što ne spavaš, upita. Ne mogu. Pa ne hrčem više. Ne hrčeš, rekoh. Pa šta ti je sad onda…? Zateg’o sam krevet, ne škripi više. Jesi. Al’ dišeš. I to glasno. Eto to mi je.

Tagovi:

top