LJUBAVNA PRIČA: Moj muž nije želeo decu

by | decembar 16, 2009


Davidov i moj brak bio je savršen sve do trenutka kada sam poželela decu. Preterano ambiciozan i hladan, još više se udaljio od mene kada sam rodila Milenka. Insistirao je na tome da nastavim da gradim karijeru odbivši moj predlog da ostanem kod kuće sa detetom. Usamljen, bez pažnje i ljubavi, moj Milenko počeo je čudno da se ponaša…

 

razvela seSve je počelo jednog predvečerja pre devet godina. Stajala sam pored prozora gledajući dole, na moj Novi Beograd. Sa četrnaestog sprata pogled je predivan a vreva i užurbanost sa te visine činile su se nestvarnim i besmislenim. Upravo kao moj život.

Zapalila sam cigaretu i, duboko uvlačeći dim, zagrebala sam po dubljim slojevima svoje duše pokušavajući da otkrijem šta me to čini nezadovoljnom.

Nebo se na zapadu zažarilo i grad je kratko vreme bio obasjan čudnim zlatasto-crvenim zracima a potom je počeo da tone u sivilo. Nebo se osulo milijardama zvezda.

Šta mi se to u poslednje vreme dešava? Tog dana bilo je posebno teško, od jutra me je uhvatio nemir. Odmaknula sam se od prozora a potom sam besciljno lutala iz sobe u sobu paleći svetla. Ovaj naš stan je tako lepo opremljen i velik… I tako užasno prazan.

Da bih obuzdala nadolazeće loše raspoloženje, odlučila sam da pripremim toplu kupku. David se ionako neće skoro vratiti, rekao je da mora da ode na važnu poslovnu večeru, a one obično traju do kasno u noć.

 

 

Uronivši u penu, osetila sam da počinjem da se opuštam i misli su mi se razbistrile. Oduvek sam bila razumna osoba pa me je brinuo nemir koji me je u poslednje vreme sve češće obuzimao.

Nisu me mučili finansijski problemi kao većinu ljudi, niti Davidov i moj odnos. Naprotiv, naš brak bio je savršen. Radila sam kao dizajner u uglednoj firmi, a upravo sam to želela celog života. I naš društveni život bio je sasvim prihvatljiv, imali smo mnogo prijatelja.

– Usamljena sam i osećam se beskorisno – iznenađeno sam se trgla kada sam čula sopstveni glas.

Majčinski inastinkt

Tada mi je sinulo: želim da budem žena u pravom smislu te reči, želim da postanem majka. Uostalom, trideseta mi je, a David i ja smo već pet godina u braku. Ostvarili smo sve „prizemne“ želje, valjda je vreme da se pobrinemo i za potomstvo jer blagostanje, poslovni i društveni uspeh ne mogu da donesu pravu, iskrenu radost.

A upravo mi radost nedostaje. Naš život svodi se na uobičajenu rutinu. Dakle, porazgovaraću o tome sa Davidom, reći ću mu da želim dete. Znam da će me razumeti, možda je zapravo i on na to pomišljao, ali nije hteo da me požuruje. Možda je mislio da mi je karijera važna.

Potom sam se smirila, skuvala sam čaj i uključila televizor. Bila je gotovo ponoć kada sam čula da se otvaraju ulazna vrata.

– Uh, napokon sam se izvukao – rekao je David ovlaš me poljubivši. – Sada mi treba tuš i šolja toplog mleka pre spavanja.

Zagrevajući mleko i slušajući šum vode iz kupatila, pokušavala sam da smislim kako da navedem razgovor na „svoju“ temu. Dosad o tome nikada nismo pričali, nažalost, bili smo prezauzeti poslom i ostvarenjem ambicija.

Po izlasku iz kupatila David se udobno zavalio u svoju omiljenu fotelju, a ja sam duboko udahnula i počela:

– Želim da porazgovaramo.

Iznenađeno me je pogledao.

– Zvučiš ozbiljno. Šta se desilo?

Osetila sam da mi se znoje dlanovi.

– Želim dete.

Ne znam kakvu sam reakciju očekivala, ali znam da to nije bila ravnodušnost.

– To želiš? Dete je velika odgovornost i uneće znatne promene u naš život – rekao je mirno, a mene je to iznerviralo. Kao da sam mu rekla da je vreme da kupimo novi komad nameštaja.

– Dobro sam razmislila i želim dete – znam da se u mom glasu osetila netrpeljivost.

– Mislim da si u pravu – David je klimnuo glavom a bes u meni dostigao je tačku ključanja. Čini mi se da bih bila manje ljuta da je rekao da ne želi decu. Njegova racionalna bezosećajnost dovodila me je do ludila.

– Sada je najbolje vreme za to – nastavio je. – Finansijski smo osigurani, dovoljno smo zreli za roditeljstvo, a nekoliko meseci odsutnosti s posla više ne može da te ugrozi. S takvim znanjem i sposobnošću postala si nezamenljiva.

– Dobro, onda je sve rešeno – rekla sam pokušavajući da zatomim bes.

– Molim te da to ostavimo za neki bolji trenutak. Premoren sam za tako važan posao – pokušao je da se našali ali meni nije bilo do šale.

Te noći nikako nisam mogla da zaspim. Zar je moguće da Davida ne poznajem? Znam da je preterano ambiciozan, znam da mu je karijera važna, znam da je želeo ženu sličnu sebi… ali da tako, bez emocija, na moju naglas izrečenu želju da rodim dete kaže „sada je najbolje vreme“, to nisam očekivala.

 

Novi svet

Upoznali smo se u firmi u kojoj radim i danas, u to vreme bio je komercijalista a sada je finansijski direktor. Bila sam veoma uzbuđena kada sam primetila da obraća pažnju na mene, a onda sam se… zaljubila.

Naravno, koleginice su mi pomogle da „prikupim podatke“ o njemu i ono što sam saznala sasvim je zadovoljilo moje kriterijume. U našoj firmi važio je za najpoželjnijeg neženju – mlad, perspektivan, jedinac iz bogate, ugledne porodice.

Izlazili smo šest meseci pre nego što me je zaprosio. Priznajem, bila sam pomalo zatečena jer, iako znam da sam, bez lažne skromnosti, sasvim „pristala“, smatrala sam da njemu treba izuzetna žena, a ne obična, lepuškasta devojka iz skromne prosvetarske porodice.

David me je uveo u novi svet: okružili su me otmeni ljudi koji žive u predivnim kućama, voze skupe automobile, odlaze na letovanja i zimovanja… Dotad sam verovala da tako žive samo holivudske zvezde.

Otpočetka je bio pravi kavaljer, učio me je životu na kakav je on navikao od detinjstva stvorivši od mene prefinjenu poslovnu ženu na koju je bio ponosan.

I sve donedavno bila sam srećna i zadovoljna a onda mi, odjednom, sve to više ništa nije značilo. Bila sam prazna.

Naša prva svađa izbila je kada sam svom suprugu rekla da bih želela kuću sa vrtom. Odlučno je to odbio. Strpljivo mi je objašnjavao da luksuzni stan najviše odgovara našem stilu života, a da je san o kućici u cveću malograđanski hir. Naravno, popustila sam.

Kada bolje razmislim, David je tačno isplanirao svaki, i najmanji, detalj u našem životu, a mene je to počelo da guši. Isto se odnosio i prema mojoj želji da postanem majka. Dete je trebalo da se uklopi u njegove planove…

Jedanaest meseci kasnije rodila sam Milenka i kada sam ga prvi put uzela u ruke, osetila sam da je svaki kutak moje duše ispunjen. Nekoliko dana kasnije izašli smo iz porodilišta a David se odlično nosio sa ulogom ponosnog oca. U tom trenutku osećala sam da ga beskrajno volim i za trenutak me je zapekla savest što sam pomislila da on zapravo ne želi dete.

Od tada je za mene počeo novi život ispunjen smehom i razdraganošću.

Desetak dana pre Milenkovog prvog rođendana sedeli smo na terasi ispijajući kafu pod blagim popodnevnim zracima sunca i David me je upitao:

– Kada treba da počneš da radiš?

Iznenadio me je. Za dve nedelje isticalo mi je porodiljsko odsustvo, ali znala sam da zapravo ne želim da se vratim na posao, htela sam da ostanem kod kuće sa svojim sinom.

– Razmišljala sam o tome da uzmem dve godine neplaćenog odsustva – rekla sam ne gledajući muža.

– Ma, ti se šališ! – u njegovom glasu osećalo se iskreno čuđenje. – Zar ti ne nedostaje posao?

Zamislila sam se za trenutak.

– Nedostaje mi, ali kada bih počela da radim, više bi mi nedostajao Milenko. Za njega je bolje da još neko vreme ostanemo zajedno.

– Šta ti pada na pamet! – povisio je ton. – A tvoja karijera? Uostalom, da sam hteo da se oženim domaćicom… Mislio sam da si ti nešto posebno.

Nikada me nije voleo

Začuđeno sam ga pratila pogledom jer je besno ustao ušavši u dnevnu sobu.

Da bih izbegla nesporazume, počela sam da radim. U početku mi je bilo užasno teško jer je trebalo „uhvatiti korak“ a istovremeno nisam mogla da se koncentrišem na posao jer sam stalno mislila na Milenka. Doduše, David se pobrinuo za dadilju – bila je to ista žena koja je njega podigla.

Da sve bude gore, moj muž je očekivao da ga pratim na poslovne večere i sastanke. Znala sam da nema smisla da mu se protivim pa se često događalo da Milenka vidim usnulog, tek kasno uveče.

Međutim, pored toga što sam želela da više vremena provodim sa svojim sinom, brinulo me je i to što sam primetila da je Milenko usamljen. David i dadilja Milica smatrali su da našem dečaku nije mesto ni u vrtiću ni na igralištu sa drugom decom.

– Ko zna šta bi mu se dogodilo među onom dečurlijom! Od njih može da nauči samo psovke i kojekakve gluposti – govorio je David kada bih pokušala da učinim nešto čime bih svom sinu obezbedila normalno odrastanje.

A onda mi je na um pala ideja kojom sam mislila da će rešiti sve probleme. Jedne večeri rekla sam Davidu da želim još jedno dete.

– Ti si poludela – rekao je hladno. – Pristao sam na prvo ali drugo ne dolazi u obzir. Da sam znao da će majčinstvo tako uticati na tebe, ne bih ti dopustio ni ovo da rodiš.

Kada je te noći David zaspao, iskrala sam se iz kreveta i otišla u Milenkovu sobu. Dugo sam gledala njegovo milo lice dok su mi se niz obraze slivale suze. Shvatila sam da me muž zapravo nikada nije voleo.
Otpočetka sam bila neko ko mora da se uklopi u njegov način života, neko ko će bespogovorno prihvatati njegove sugestije jer je do tančina sve isplanirao. A taj plan ništa nije smelo da poremeti. Naravno, ispaštali smo Milenko i ja. Pitala sam se šta da učinim i kao jedino rešenje nametala mi se pomisao da napustim supruga. Odbacila sam je jer, uprkos svemu, još uvek sam ga volela. Nastavila sam da živim po muževljevom diktatu a Milenko je izrastao u lepog, inteligentnog, ali preozbiljnog sedmogodišnjaka. Bolelo me je to što sam primećivala koliko je usamljen.

Bila je nedelja, Milica je imala slobodan dan, a David je rano otišao na uobičajeno druženje sa prijateljima koje će se sigurno odužiti do ručka. Radovala sam se tome što ću celo prepodne provesti sa svojim sinom. Spremila sam mu njegov omiljeni doručak, kajganu.

Još pospan, Milenko je seo za sto. Spustila sam pred njega tanjir očekujući da će se obradovati. Umesto toga, sin mi je rekao:

– Zašto Darku nisi spremila doručak?

Zbunjeno sam ga pogledala.

– Kom Darku?

– Mom prijatelju! – u njegovom glasu osetila sam prebacivanje.

Pomislila sam da će neki, meni nepoznat, Milenkov prijatelj zaista doći na doručak, pa sam upitala:

– A gde je on, kada će doći?

– Kako gde je? Sedi za stolom i čeka doručak. Zašto se pretvaraš da ga ne vidiš? – počeo je da se ljuti.

Osetila sam da me obuzima panika. Pažljivo sam se zagledala u sina, ali on je bio ozbiljan, ni traga osmehu po kojem bih zaključila da se šali. Toliko sam se zbunila da nisam znala šta da učinim.

– Mili moj – počela sam oprezno – za stolom nema nikoga osim tebe i mene.

Besno me je ošinuo pogledom.

– Ako ne daš doručak mom prijatelju, neću ni ja da jedem.

Ledeni žmarci spuštali su mi se niz kičmu dok sam pripremala još jednu kajganu. Tek kada sam je stavila na sto, Milenko je počeo da jede.

– Darko i ja idemo da se igramo u moju sobu – rekao je kada je završio doručak.

Čim su se vrata Milenkove sobe zatvorila, spustila sam se na najbližu stolicu. Osetila sam da drhtim kao u groznici. Pokušavala sam da utešim sebe time da je u pitanju bezopasno dečije maštanje, ali duboko u srcu znala sam da nije tako.

Napokon sam smogla snagu da uđem u Milenkovu sobu.

– Šta radiš? – upitala sam trudeći se da budem mirna.

– Darko i ja gradimo dvorac od lego kockica – rekao je ponosno.

– Nisi me upoznao sa svojim prijateljem. Reci mi nešto o njemu – zamolila sam.

Milenko se malo zamislio, a onda je počeo:

– Darko je najbolji dečak. Živi u kući u šumi van grada i ima četvoricu braće i tri sestre. Igra fudbal bolje od svih, trenira karate, svira bubnjeve, a kaže da će se na leto upisati u izviđače jer tamo dečake uče kako da pale vatru, vežu konopac i svašta drugo.

Ignorisali su problem

U tom trenutku čula sam ulazna vrata. Ostavila sam Milenka da se igra sa svojim nevidljivim prijateljem požurivši da kažem Davidu da se naš sin čudno ponaša.

– Ma, to je obično dečije fantaziranje. Većina dece ima izmišljene drugare. Proći će ga to.

David je tako rešavao probleme. Međutim, nije bio u pravu, Darko nije nestao, naprotiv. Dadilja Milica i moj muž ignorisali su problem i jednostavnije im je bilo da postave sto za još jednog, nevidljivog dečaka nego da razmišljaju šta se iza toga krije.

Za to vreme grozničavo sam mozgala pokušavajući da dokučim šta se događa u Milenkovoj glavi. Nijednog trenutka nisam pomislila da je Darko samo lik iz dečije mašte. Znala sam da je u pitanju nešto mnogo ozbiljnije.

Neko vreme i ja sam mislila da Milenku ne treba dokazivati da Darko zapravo ne postoji jer sam se plašila njegove reakcije. Osim toga, otkad je umišljeni Darko ušao u naše živote, moj sin je bio mnogo veseliji pa sam, da bih mu udovoljila, ponekad „razgovarala“ sa „njegovim prijateljem“.

Međutim, kada je Milenko nekoliko meseci kasnije pošao u školu, posle nedelju dana pozvala nas je njegova učiteljica zamolivši da i David i ja dođemo na razgovor. Naravno, problem je bio u Darku. Naime, naš sin je plačući odbio da deli klupu s dečakom iz razreda objašnjavajući da je Darku obećao da će sa njim sedeti. Uprkos uveravanju da ne vidi nikakvog Darka, učiteljica je morala da popusti a to je bilo praćeno smehom ostale dece i Milenkovim nemoćnim besom.

– Mislim da je vašem sinu potrebna stručna pomoć – rekla je učiteljica ozbiljno, a ja sam osetila da mi se usta suše od straha. – Preporučiću vam odličnog dečijeg psihologa. Verujem da nije ništa ozbiljno, ali problem ne treba ignorisati. Vaš sin ne priča ni sa jednim detetom iz razreda, za njega postoji samo Darko. Ako ništa ne preduzmemo, posledice bi mogle da budu ozbiljnije nego što se na prvi pogled čini.

Na izlasku iz škole David je pobesneo.

– Uništiće me ovo derište! Samo mi je falio sin ludak! Ti si za sve kriva. Uvek mu popuštaš, razmazila si ga i vidi u šta se pretvorio.

– Jasno mi je da se bolesno dete ne uklapa u tvoje megalomanske planove – besno sam uzvratila, a David me je prezrivo odmerio. Potom je ćutao na putu do kuće.

Dok smo sedeli za ručkom, vladala je napeta tišina. Milica je postavila sto, ali ovoga puta izostao je još jedan pribor. Znala sam da joj je David tako rekao.

– Zašto Darku nisi stavila tanjir i pribor za jelo? – upitao je Milenko.

– Zato što Darko ne postoji i zato što mi tim glupostima praviš probleme. Ćuti i jedi! – grubo je odgovorio David.

– Mama – zacvilio je Milenko – molim te, daj ti Darku ručak. Razboleće se ako ostane gladan. Mogao bi da se naljuti i da ode, a ja bih onda ostao sam.

Duša mi se raspadala ali pognula sam glavu zagledavši se u svoj tanjir. Onda je Milenko nekontrolisano počeo da plače i da baca sa stola sve što mu je došlo pod ruku. Skočila sam da pokušam da ga umirim ali David je bio brži. Odjeknuo je snažan šamar.

– Marš od stola! – vrisnuo je moj muž.

Plačući, Milenko se povukao u svoju sobu, a ja sam, zatečena tom scenom, počela da vičem na Davida:

– Zar si morao da budeš tako grub?! Dete je bolesno i treba mu pomoć, a ti ga tučeš.

– Njega treba naučiti pameti – progunđao je David između dva zalogaja.

Slučajni susret

Identična scena ponovila se i za večerom, potom i sutradan za svakim obrokom. Kako sve to vreme Milenko nije hteo da jede, zabrinula sam se. I tek kada je Milica rekla da dečaka treba odvesti lekaru, David je popustio.

Milenka su zadržali nekoliko dana u bolnici na posmatranju, a potom smo počeli da obilazimo sve moguće stručnjake. Saznala sam sve o dečijoj psihologiji, o tumačenju crteža, o podvojenoj ličnosti, ali ništa od toga nije pomoglo mom sinu. Duboko u srcu znala sam da nijedan lekar ne može da pomogne Milenku sve dok živi izolovan u onom velikom, hladnom stanu, sa ocem koji ga ne voli i sa majkom koja po ceo dan radi. Ipak, tada još uvek nisam bila spremna da prihvatim istinu. Oči mi je otvorio slučajni susret.

Vraćajući se s posla, zaustavila sam se pred izlogom prodavnice igračaka želeći da obradujem Milenka. Na ulazu sam se zamalo sudarila sa ženom koja je u rukama nosila poveći paket.

– Oprostite – promrmljala sam.

– Marina! – uzviknula je žena. – Otkad te nisam videla…

Začuđena, shvatila sam da preda mnom stoji Sandra, moja najbolja drugarica iz srednjoškolskih dana. Nismo se videle od mature jer se ona udala i odselila u inostranstvo.

– Šta radiš ovde? – upitala sam je.

– Ah – nasmejala se – od pre mesec dana srećno sam razvedena, pa sam odlučila da započnem novi život u svom gradu.

Pošto smo poželele da se ispričamo, sele smo u obližnji kafić. Rekla sam joj sve u vezi sa Milenkom, baš mi je trebalo da se nekome poverim.

– Nemoj da vodiš dete od lekara do lekara – rekla je ozbiljno. – Biće dovoljno da napustiš gada koji ti je upropastio život. Tvom sinu treba pravo detinjstvo, a ne život u zlatnom kavezu. On je beskrajno usamljen dečak i nikakvo čudo što je izmislio prijatelja kada mu niste pružili priliku da stekne stvarnog. Ukoliko mu omogućiš pravi život, nevidljivi prijatelj neće mu više biti zanimljiv.

Tog dana odlučila sam da napustim Davida. Trebalo mi je dve nedelje da sredim sve u vezi sa preseljenjem i da pokrenem postupak za razvod braka. Kada sam spakovala naše stvari, Milenko me ništa nije pitao. Rekla sam mu da ćemo zajedno otići na odmor, a on je klimnuo glavom. Za trenutak mi se učinilo da je u njegovim očima bljesnulo razumevanje, da zna zašto to radim.

Davida sam nekoliko dana ranije obavestila da odlazimo najavivši mu razvod. Nije se uzrujao a kada smo odlazili, posmatrao nas je naslonjen na zid hodnika, kao da je jedva čekao da nestanemo iz njegovog života.

– Samo ti idi, tako je najbolje. Neću žaliti jer sigurno ima žena koje će umeti da uživaju u ovome što sam stekao – rekao je cinično.

Pola godine kasnije, u iznajmljenom stanu, ja sam i dalje postavljala sto za troje: za Milenka, mene i Darka, sve do trenutka kada me je jednog popodneva Milenko upitao:

– Mama, očekuješ li goste?

– Ne, zašto? – upitala sam začuđeno.

– Za koga je onda treći tanjir?

U tom trenutku znala sam da je moj Milenko ozdravio.

 

 

Tagovi: