Doviđenja, društvo staro…

by | jun 18, 2015
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Sećam se jednog vrelog letnjeg dana, prekratke crne haljine, jarko crvenog karmina, tone pudera i lokni u kosi koje je sparina pretila da ispravi. [/inlinetweet]Sećam se pesme koja je svirala na radiju dok sam u dnevnoj sobi pokušavala da razgazim nove novcijate cipele. Maminog poisona koji je gušio sve u prečniku od tri kilometra, bakine šrudle s makom na stolu, prenosa utakmice iz druge sobe. Hrapavi Silov glas iz zvučnika. Kiss from a rose. Bekgraund mature. Nakon toga Madona. You’ll see…

– Uzmi parče – nutkala me mama.
– Gde ću sad štrudlu, pobogu, mama.
– Uzmi, ko zna šta će vam tamo dati da jedete.
– Daće nam nešto, mama, ne brini.
– K’o da je njima do jela – umešala se baba.
– Ali ništa nije okusila ceo dan – bila je uporna mama, prateći me u stopu s tanjirom štrudle. – Kako ćeš gladna celu noć…? – uzdisala je.
– Mama, gladna sam već mesec dana jer moram da uđem u ovu haljinu. Jedna noć manje više ništa ne menja.

Tata je netremice zurio u ekran. Stojkovski je šutirao.
– Goooooooooooooo…! – dreknuo je i đipio s fotelje.
– Važniji mu je go od rođenog deteta – primetila je mama. Ćerka ti ide na maturu – rekla je i stala ispred televizora.
– Ženo, nalaziš se u kaznenom prostoru. – upozorio je, a onda me odmerio svojski.
– Nećeš valjda u tome…?
– Zašto da neće – skočila je mama. Mlada je, lepa, ka’će ako neće sad…?

Momčad u crvenom je slavila. Dupla kruna. Dohvatila sam ključeve i izvukla sam se na prstima, noseći u rukama parče štrudle. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]To je bilo pre dvadeset godina. Krajem leta smo se razišli, svako na svoju stranu i više nas niko nikada nije video.[/inlinetweet]

Na pet godina mature nisam išla. Nisam ni znala da se organizuje. Uostalom, na petogodišnjicu niko i ne ide. Nema šta da se kaže. Jesi završio fakultet? Gde živiš? Još sa matorcima…? Pa dobro, ok je, ima još vremena. Ko se oženio…? Ma šta kažeš…? Ostala u drugom stanju… pa kako neće, jurila ga je od srednje škole, dobro je i toliko sačekala.

Na deset ima smisla otići samo ako u međuvremenu završiš fakultet, nađeš sjajan posao, rešiš bračni status i rodiš dvoje dece. Jer već si na pragu tridesetih a sat otkucava. Tik-tak, tik-tak…

Na petnaest si već iskusan igrač, s pozamašnim sivijem, novim kolima, stanom na kredit i švalerkom u najavi. Stidljivo otvaraš novčanik i pokazuješ slike devojčica. Pravimo se da ne vidimo kartu za gradski prevoz, račune iz maksija i kupone za popust u sportskim radnjama. Utrkujemo se ko će bolje, više, dalje da dobaci. Utakmica još traje. Nema se vremena za stajanje.

E, dvadeset godina je već nešto drugo. Nakon dvadeset godina, pogledamo se i znamo da je vreme da se crta podvuče, jer prvo poluvreme se bliži kraju. Gde sam? Ko sam? Šta sam? Kome sam…? Menjam se kroz sve padeže već danima. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Šta sam naučila za ovih dvadeset godina? Nemam pojma. Naučila sam da nije lepo kasniti. Naučila sam da rešim poneki problem sama. Pročitala sam dosta toga. Naučila da uživam u sitnicama, šaci trešanja, pesmi s radija.[/inlinetweet] Naučila da se novac teško zarađuje a lako troši. Da pedeset evra i nije neka kinta. Naučila sam da u nekom trenutku moraš da povedeš računa o sebi, da ćeš ako ne odeš na vreme u krevet sutradan bauljati ceo dan, da su prošla vremena kada se pravo iz kafane išlo na posao a s posla ponovo u kafanu. I da je dobro što matura pada baš na subotu.

2015-06-13 21.58.58

Šta misliš šta će biti – upitala je Gaga. Ne znam. Biće k’o i svake godine. Takve proslave imaju svoja pravila.[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““] Za tri parčeta čajne, dve proje i dva krompira platićeš tri hiljade dinara po osobi i to u nekom nazovi restoranu na periferiji. Cipele će te ubiti. Videćeš nekog kog želiš da vidiš, ali i nekog kog ne želiš da vidiš. [/inlinetweet]Neke ljude nećeš poznati. Neki neće poznati tebe. Slatko ćeš se ispričati s devojkom za koju misliš da je Ivana. Posle pet minuta shvatićeš da je ne poznaješ. Pomislićeš kako tvoj život, nakon svega i nije tako loš. Iako tvoja mama i dalje ne misli tako. Goca će pohisterisati zbog rajsfešlusa na suknji. Otići ćeš kod profi šminkerke i celo veče provesti u strahu da ti ne otpadne trepavica. Zapanjićeš se koliko si toga zaboravila. Sećaš se kad si donela hrčka u školu…? – pitaće Sanda. Ko? Ja…? Nikad u životu! Jesi, jesi, donela si ga u školu i držala si ga u džepu…! Dobro, ako ti tako kažeš, ali ja se stvarno ne sećam nikakvog hrčka. Uopšte se nisi promenila, reći će neko. Prelepo izgledaš. Hvala. Ni ti nisi za bacanje. Pokazivaćemo jedni drugima slike s mobilnog, decu, pudlice, statuse s Fejsa, hvaliti se ovim i onim. Razredna će otići negde pre deset. Drugari će ostati. Sanda, Coka, Kum, Neša, Zale, Goca jedna, Goca druga, Milica, Violeta, Sonja, Slavica, Jelena, Ivanica, Marija… Moje četvrto osam. I nećeš se više truditi da impresioniraš bilo koga. Nećeš se snebivati da ustaneš i igraš, biće ti lepo i biće za pamćenje. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Sutradan će te boleti glava od jeftinog rizlinga, popićeš brufen i tonu kafe i pokušati da ispratiš sve fotke na kojima si tagovana. [/inlinetweet]Društvene mreže će se usijati od lajkova, trajaće dan dva, slike s proslave gurnućeš u donju fioku i opet kud koji. Ali nema veze, večeras idem. Idem zbog dobrih starih vremena. Toliko barem dugujemo jedni drugima. Pa taman i u buđavoj kafančini posred ibarske magistrale.

Jer opet je letnji dan, na radiju Đura i mornari, neka stara prastara stvar koju još samo mi iz sedamdesetineke pamtimo. Mala crna haljina, preplava kosa, suviše senke na očima. Kupovna štrudla s makom. Gde ćeš, pita me Vlada. Idem na maturu. Nećeš valjda u tome…? Zašto da neću..?! Mlada sam, lepa sam, ka’ću ako neću sad…?

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: