Duda Alapača: Zovem se crveno

by | decembar 23, 2015
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

Prelazim pre neki dan ulicu na trgu, kad na semaforu stoji auto. Isti kao Gagin. Za volanom muškarac – i on kao Gagin. Pogledam bolje i jeste Gagin. Bogdan. Muž. I kraj muža žena. I nije Gaga. U deliću sekunde njegova ruka joj prolazi kroz kosu. Au. Auuuuuu!? E, kad me tad autobus ne pokupi s pešačkog – nikad neće. Sviraju, trube, ja stala k’o ukopana, ne znam na koju bi stranu. Da l’ me video? Nije? Ja sam njega videla, to je jedino bitno. Ja sam videla muža svoje najnajnajbolje drugarice s drugom ženom. I njegovu ruku, osušila mu se dabogda, koja joj, neka uđe u zapisnik – prolazi kroz kosu.

Ok, i šta sad? Da ćutim, da se pravim da ništa nisam videla – ne ide. Videla sam. Nije to bilo „rekla – kazala“ pa sad možda jeste a možda i nije, ovo ima moralnu težinu. Korpus delikti. Videla sam i jeste. I to ne da jeste, nego nema šta – čovek se dao u saobraćaj. Sram ga bilo, onakvu ženu ima, a… Mislim, ok, znam – ne cvetaju im ruže otkako je ostao bez posla, ali moja Gaga je bila s njim, moja Gaga je pregrmela sve to skupa s njim, i stečaj, i stečajnog upravnika, i biro, i razgovore za posao, i uže, i najuže krugove, moja Gaga ga poslednjih godinu dana i hrani, i oblači, kupuje cigarete, plaća fizioterapeute njegovoj majci, sipa gorivo u taj isti auto – za čije babe zdravlja? Da bi on mogao da se vozika okolo? E, pa neće da može!

Ima da kažem, pa kud puklo! Kako bi, uostalom, moglo drugačije? Da se ućutim i sačekam da pukne bruka, pa da joj onda priznam da sam znala? Da ona meni prećuti tako nešto, teško da bih joj oprostila. Pa, stvarno, mislim – moram da joj kažem, mora da zna na čemu je pa onda nek vidi šta će. Al’ gde baš sad, pred Novu godinu? Ona se, mukica, sprema za tu novogodišnju noć, na dijeti je od jesenas, išla kod šnajderke da joj suzi haljinu, pa zakazala nokte, pa pramenove, profi šminku – da mu bude lepa. E, moja Gago, džaba ti i frenč i sve – nema vajde, on se, čovek snaš’o na drugom mestu.

Muškarci suuuuu… Mislim, muškarci su stvarno labilna sorta. Petnaest godina ga pereš, peglaš, čuvaš k’o malo vode na dlanu, kad ono – međutim. Ha! Znam da sam rekla da ću da joj kažem, al’ kako da joj kažem, teško meni? Nije to sad neka sitnica, to je, bre, ooooozbiljna stvar. Brakovi pucaju zbog toga. Ja kažem da sam ga videla s tamo nekom, ona ga stisne, pritera uza zid, on poriče, poriče i šta će, na kraju prizna. E, onda sledi pakao. Nije hteo, desilo se. Ok, desiće se i razvod. I suze. Puno suza, jer Gaga je kapacitet samo takav. Pa onda sud, socijalni radnik: Mrvice, koga više voliš, tatu ili mamu? Pa onda deli stan, deli stvari, deli račun u banci, hipoteku, deli sve u svojih trideset osam godina. Gde si bio – nigde. Šta si radio – ništa.

Htedoh odma’ da je zovem s mobilnog, al’ ne mogu. Treba mi psihička priprema. Ne mogu tek tako, s ulice, svet sluša. Moram da dođem kući, da se priberem, da skuvam kafu, sednem, pa ću onda… Moram da smislim kako da joj kažem. Ne ide to s neba pa u rebra. Može žena da se šlogira, nije to jednostavno. Ni meni da pričam, ni njoj da sluša. Svaka izgovorena reč ima svoju težinu. Krenuću izokola. Neidentifikovani ženski crvenokosi objekat viđen tu i tu, s tim i tim. Ono s kosom ću da preskočim. To ne mora da zna. Detalje ćemo da bistrimo kad sve prođe, kad bude bila spremna za pljuvačinu po budućem bivšem mužu. Ok, Dudo, sredi se, to je to, udahni duboko i pucaj. Bolje i dobar razvod nego loš brak. Jel’ tako, tako je. Gaga calling? Yes.

– Gago, moram nešto da ti kažem…
– Čekaj, prvo ja tebi… Poludela sam danas… dolazim s posla, mrtva umorna, u pola sedam, on naravno u staroj pozi na kauču, sit se naležao, kaže: „E, javila se Dana, stiže Lastom u osam, moram da idem da je sačekam na stanici, poslala strina neki paket, pa da ne ide taksijem, odraće je“. I sad, šta? Ja da idem da je vijam po stanici, a samo što sam ušla u kuću… Nit’ imam gde da parkiram, nit’ tamo smeš da staneš, pauk nosi sve redom… Pa mislim stvarno, da l’ si ti normalan… Tvoja sestra, tvoja stvar, idi pa je čekaj sam…. Kako, bre, ne znaš koja Dana, ona njegova sestra od strica, sreli smo je jednom u Knezu, ima dugu crvenu kosu do…
– Crvenu…kosu…?
– Ma da, bre, naravno nije prirodna, farba se od sedmog razreda… Nego, šta si htela da mi kažeš?

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: