Duda Alapača: Svadba po savetu lekara

by | avgust 19, 2015
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Da sreća nikad ne dolazi sama uverili smo se kad se u nedelju dana jedna sestra od strica porodila, druga rešila da se uda, a teča naprasno najavio da ženi sina mlađanoga.[/inlinetweet]

– Već se ženi..? Pa, do juče sam mu pertle vezivala. – rekoh.
– Svadba po savetu lekara. – objasni mama.
– Kako, molim…? – upita Vlada.
– Lepo. – reče mama, i ispruženih ruku opisa povelik krug oko stomaka. – Peti mesec. Nikom nije pričala.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Prvo mi bilo milo – kao eto, mladi su, i treba da se žene i udaju i deca da im se rađaju, a onda se setih da valja u tolike svatove i na babine ići pa mi se nešto stuži. Baš sad rešili da svadbe prave, kad smo dekintirani…?[/inlinetweet]

– Mi smo uvek dekintirani – primeti Vlada.
[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]- Dobro, istina, al’ sad smo ono baaaaš bez dinara. Znaš li da dete polazi u školu? Da mi ističe registracija za nedelju dana…? Da nam bojler lipsava, sve me struja drma kad uđem u kadu. Kako da idemo…?![/inlinetweet]
– Lepo, isto kao i do sada. Nekako.
– Deco, morate na svadbu. – reče mama. – I oni su bili na vašoj, red je da se uzvrati.
– A čime da uzvratim? Da spakujem onaj servis što su oni nama poklonili…?
– Pa ne moraš baš taj, ali pijaci ima kraaaasnih servisa za ručavanje…
– Da vidim pozivnicu.- umeša se baba.
– Evo baba, – reče Vlada i pruži joj mobilni.
– Pozivnicu, sine, ne telefon.
– Pa na telefonu je, baba.
– Gde…?
– Tu, eto, vidiš,
– Ovo…? – sablaznu se baba. – Ovo im pozivnica…?! A poštom jesu poslali…?
– Nisu, baba, samo na telefon.
[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]- Budibogsnama… Ovaj svet mora da propadne kad se u svatove telefonom poziva. U moje vreme je bilo drugačije.[/inlinetweet]
– Znam, bako, ali u tvoje vreme nije bilo telefona.

[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]U moje vreme – nastavi baka, ne hajući za Vladine zajedljive komentare – u moje vreme, išlo se po devojku. Nije to moglo tek tako – eto, da se uzmemo. Prvo je išla prosidba, pa prstenovanje, pa tek onda svadba.[/inlinetweet] U prosidbu se išlo na jesen, spremi se otac i još neki muški rod ili komšija, flašu rakije pod mišku pa pravac u devojačku kuću. I to se nije moglo ići kad ti se ćefne, nego samo u ‘’sretne dane’’. Petkom ako idu – neće da valja. Četvrtkom – možda nešto i bude. I darovi su se nosili – jabuka s dukatima, svila, prsten. Ako li devojka prihvati jabuku, pristala je, ako neće – nikom ništa. Sramota je bilo dva puta jednu te istu prositi. A da ne govorim o tome kad se u svatove zove. [inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]Celo selo se poziva, i to se lično zvalo, od kuće do kuće, od vrata do vrata, opet s onom istom flašom rakije, pa nazdravi s ovim, nazdravi s onim – mog su oca triput iz mrtvih vraćali dok se sva familija nije odazvala.[/inlinetweet]

– Dobro, baba, shvatili smo – red je da se i ova familija odazove. Ići ćemo. Ako treba, jedan servis na tri da delimo, pa šes’ dubokih jednima, šes’ plitkih drugima, a nama šta ostane.
[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]- Pa i treba, deco, da idete. Jedan je život. Kad je čovek mlad, ima i vremena i snage al’ nema para. Kad dođe u neke godine, ima snage i para al’ nema vremena. A kad ostari, ima i para i vremena, al’ snage – niotkuda. Zato sad treba da idete. [/inlinetweet]– ponovi. – A kupiće baba bojler kad bude bila penzija.
– Hoćeš reći da ćeš stvarno da se otvoriš za bojler…? – upita Vlada.
– Hoće reći da smo još mladi. – rekoh i očepih ga ispod stola.
– Pa tako nekako. Idite, dok još imate vremena.
– Dobro je, dobro je, dosta priče. – reče mama. – Valja nam ručati, prošlo četiri.
– Tako je, majka. Sve po pe-esu. Prošlo četiri.
– I po savetu lekara. – javi se odnekud tata.
– A mi mislili – ti spavaš.

Odjednom se i Beba pojavi i uskoči dedi u krilo. Ohoho… – primeti deda. Ko je to nama ogladneo? Baka spremila ono što ti naaaajviše voliš.

Mama iznese specijalne tanjire.

– Nećemo valjda iz tih…? – upitah.
– A što da nećemo…?
– Jel’ to možda neki praznik danas…?
– Jeste. Meni je praznik kad ste mi svi tu.
[inlinetweet prefix=““ tweeter=““ suffix=““]- Meni batak.- reče Beba.
– Ja ću krilo…!
– Bakooooo, deda skida kožicu!!!
– Pobogu tata, pa znaš da ne smeš masno…!? Mama, reci mu…. – – Nano, šta ćeš ti…?
– Pa ja bi malo belog mesa. Valja se….Tako mi rek’o lekar.[/inlinetweet]

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: