Globalni napad panike

Tijana Jovanović, urednica Mode i stilista

Mislim da imam životnu paniku! Ako takvo nešto uopšte postoji. Kladim se da ste to i vi konstatovali beskonačno mnogo puta. Ma sigurno jeste. Nemoguće da sam to samo ja.

Probudim se ujutru kad kroz prozor izviruje sivilo, a kiša ozbiljno preti da dodatno posivi dan. Uhvati me panika zbog nedostatka sunca. Ipak vidim neki spas u jutarnjoj kafi i informativnom programu (gde mi je bila pamet? Koga je još informativni program spasao od bilo čega!), kad ono opet panika. Vreba iz dubine mog malog izmučenog stomaka. Ili možda mozga? Ne znam gde joj je tačno polazna tačka. Tada mi postaje potpuno nejasno njeno poreklo pošto se pretežno priča o politici i mleku, a ja ne konzumiram ni jedno ni drugo.

I sada treba samo da se obučem i krenem u nove radne pobede kad ono evo je ponovo. Ništa mi ne stoji kako ja hoću! Dobro, kažem sebi, to je uobičajena pojava u žene da šizi što nijedna stvar u njenom prepunom ormaru ne valja. Idemo dalje.

Vozim. Uživam i pevušim melodiju koja se razliva iz zvučnika… škripe kočnice! Konstatujem da su možda migavce zabranili zakonom, a ja to nisam od silne panike uspela da čujem. Želudac počinje da igra, a ruke se tresu.

Ulazim u poštu. Želudac opet kuva. Buni se zbog predugačkih redova i birokrata već hronično ustalih na levu nogu. Oni inače pate od tog sindroma leve noge, pa se trudim da ne remetim mnogo svoj već ozbiljno poljuljani mir. Pružam levonogoj službenici račune i novac i tu me panika sastavi sa zemljom. Prazan novčanik!

I tako sada ja mogu da ređam paniku za panikom i napunim njom i džepove i ruke i glavu, ali vi to već sve znate. Važno je samo da sam ja došla kući, malo se smirila i kao dobro mi je. Mislim se to je nešto danas i ko zna kada, nešto me spopalo krivu i dužnu, možda neki PMS.

Legnem sa ciljem da uspavam paniku i ostavim je u proteklom danu, a ono… šta ako me i sutra uhvati? Tonem polako u san i mislim kako ova panika nema nikakvog smisla…

Tagovi: