Šta da spakujem?!

by | septembar 7, 2009

Koferi su ležali na krevetu. Otvoreni. Ormari, fioke, sve na izvol’te. A ja ne znam šta da spakujem. Ne, još gore – ja nemam šta da spakujem! Gde mi je ona velika marama od prošlog leta, ona za plažu? A japanke? A šta ako bude loše vreme? Dugi rukavi, kratki rukavi… „Gde si mi stavila masku za ronjenje?“, upitao je Vlada, unezveren. „Masku za ronjenje? Ne znam, nisam skoro ronila. Kao da sam ja pretplaćena da znam gdešta stoji?!“

 

Duda alapaca, sta da spakuje, na putovanju

ODMOR BEZ NERVOZE
„Kad krećete?“, pitala je Gaga. „Sutra, zorom ranom“, odgovorila sam. „Spakovala si se?“ „Konačno. Sigurno sam nešto zaboravila, ali nema veze, ne idemo na godinu dana.“ „Donela sam ti sendviče“, reče gotovo majčinski. „I ono protiv povraćanja. I probiotik. I nemojte da pijete vodu sa česme, znaš da je prošle godine harao onaj gadni virus… Odmori se, obećavaš?“ „Obećavam.“ „Nema kuvanja, pranja na ruke, samo lezi i uživaj. Godišnji odmori utiču na vezu, znaš.“ „Znam. Toga se i plašim.“ Neću da mislim o tome.

 

Neću da mislim o lošim stvarima. Ni o virusima, ni o stomačnim tegobama, ni o tome da idemo na neviđeno, ni da je Vlada sve dogovorio, što celoj stvari dodaje težinu (pre nekoliko godina nam je isto tako na neviđeno ugovorio apartman, lux, pa smo završili u kamp kućici, dva kilometra iznad magistrale…), ni šta ćemo da radimo ako ne bude bilo struje, vode… Ne zanima me. Hoću da odem rasterećena na odmor, bez nervoze, predrasuda, ubeđenja… Ionako sam kukala da mi treba promena. E pa, kako god bude, biće drugačije. Sad lezi i spavaj, sutra nam valja putovati.

E, DA MI JE NJEGOVA PAMET…
Ne vredi. Okreni, obrni, sna ni za lek. Celu noć nisam oka sklopila. Vlada je hrkao kao zaklan. Da mi je njegova pamet, barem bih se čestito naspavala, pomislih. Preturala sam po glavi sadržaj kofera, nesesera, priručne apoteke… Krema za sunčanje, krema za opekotine, sredstvo protiv komaraca, valjda deluje na sve bube i insekte, onda antibiotik, jedan, drugi, treći, „Bivacin“, „Pavlovićeva“, džambo pakovanje „Pampersa“… Toplomer, termometar, lonče za kafu, kašičica… Vlada je rekao da tamo ima sve, ali šta ako dođem, pa ne nađem ništa… Trebalo je da spakujem neku šerpicu, da imam u čemu Bebi mleko da podgrejem… Mama će ujutro doći po ključ, neko mora da zaliva cveće, hrani ribice…

ČAMAC ZA OSAM OSOBA
„Je l’ vi to emigrirate?“, pitala je moja majka, zgranuta količinom stvari koje smo spakovali. U tri ture smo ih nosili do kola. „Jesi li sigurna da ti baš sve to treba za deset dana? Ja nikad nisam toliko nosila, dve-tri majičice, dva šortsa, više ne treba. I ako se uprlja, začas u lavoru propereš, osuši se za sekund.“ „Bolje pomozi, nego što samo tu stojiš!“, prosiktah, gurajući još jedan kofer do lifta. „Šta ja da radim?“, upita Vlada. „Ništa. Čekaj me kod kolima.“

„Ne može“, coknuo je Vlada. „Nema šanse sve da stane. Jeste karavan, može dvoje da spava u gepeku, al’ što je mnogo – mnogo je. Šta si to spakovala? Mikrotalasnu? Multipraktik?“ „Ma nemoj, spakovala sam sve što sam mislila da može da nam zatreba. Jesi li ti sam rekao da ne ideš bez potpune preobuke, deset pari gaća, deset majica, trenerka tanka, trenerka debela, troje patika, pa sako za uveče, pa sako za onako, i sad me pita šta sam pakovala… A šta ti je to tamo, u ćošku?“ „Pa, čamac“, promuca Vlada. „Čamac?! Koji čamac?“ „Onaj, naš, na naduvavanje.“ „Onaj za osam osoba? Obećao si da ga nećeš nositi. Uostalom, to nije NAŠ čamac, to je samo tvoj čamac, u kome TI otploviš daleko, i pecaš TVOJU groznu, smrdljivu ribu, koju ja posle čistim, i čistim i čistim dok mi na nos ne izađe! E pa, neće moći!“

 

JEDNA SVAĐA PRED PUT
„Juuuu, bože sačuvaj, ni krenuli nisu a već se svađaju!“, ubaci se mama, držeći usnulu Bebu u naručju. „Ne ide to tako, deco, na put se ne ide neraspoložen. I nemoj da mu zvocaš usput, jesi čula“, reče i uperi prstom u mene. „Vlada je dobar vozač, a ti možeš samo da ga dekoncentrišeš.“ „Dobar vozač, malo sutra. Sa četrdeset tri kazne i dve privremeno oduzete dozvole. „Biće da je zbog mog zvocanja…“ I čuvajte dete, da ne izgori. Nemojte na plažu posle dvanaest.“ „Ne brini, mama…“ „I pazite je tamo u vodi, još je ona mala, da se ne zagrcne… I ne puštajte je samu ni u plićak, jeste čuli?“ „Ne brini, mama…“ „Trebalo je i ja da pođem s vama, da pazim na dete… Vas dvoje mi ništa niste sigurni…“ „Uuuuh, trebalo je, ali sad nema mesta“, rekoh zajedljivo. Jutarnja nervoza još nije splasnula. „Mogli smo da naduvamo čamac pa da ga stavimo na krov, pa mamu u čamac, vozila bi se kabrioletom sve do dole“, reče Vlada. „Ti si to, kao, vickast“, upitah ga kiselo. „Ajde, mama, ljubim te, javićemo se kad stignemo. Ne brini ništa, hrani cveće i zalivaj ribice!“

 

NEMA VREMENA ZA GUBLJENJE
Put k’o i svaki put – preživeli smo nekako. Beba je bacila peglu još na Zlatiboru, morali smo tri puta da stajemo. Onda sam ja prešla nazad kod nje, dok nije ponovo zaspala. Vlada je pre granice pojeo sve sendviče, uz opasku da ga drže budnim (kao da sam ja hrkala prošle noći!) a kafu smo pili mestimično, uglavnom iz termosa, u putu – „da ne gubimo vreme“. Za divno čudo, moj muž nije napravio ni jedan jedini prekršaj, nijedno preticanje preko pune linije, iako sam ja, imajući u vidu njegov odnos prema organima reda, naročito međunarodnim, za tu priliku još kod kuće spremila sitno evra. I tako, nakon dobrih osam i po sati vožnje, pola sata čekanja na granici, jedva prežaljenih deset evra nekakve eko takse, i putešestvija kroz kanjon Morače, koje me svaki put tera da se od straha zavučem pod sedište – začuše se zrikavci. „Čuješ li?“, upita Vlada. „Čujem. Znači da smo blizu. Mora da je tu, iza brda. Nije…“ Onda iza sledećeg, sigurno.

NEKE STARE MELODIJE
„I, kako ti se čini?“, upitao je Vlada, pokazujući mi ugovoreni smeštaj, ponosan kao da ga je on lično, svojim rukama pravio. Divna vila, beli stubovi, veliko dvorište, palme i masline ispred, baklje koje se pale noću, sve čisto, lepo, milina. Dve odvojene sobe, kuhinja, kupatilo kao iz bajke, klima… „Šta kažeš, a?“ „Dobro je“, priznajem, „mnogo bolje nego što sam očekivala. Ali ima jednu manu…“ „Znam“, dočeka on, „rekli su mi to još kod kuće, sudopera ne radi, moraćemo da se snađemo sa lavaboom.“ „Ne, nije to. Ima televizor. I kablovsku. A ja ne planiram da provedem odmor ispred TV-a, uz pivo i nekakvo evropsko prvenstvo.“ „Nije evropsko“, ispravi me Vlada. „Svetsko je.“ „Šta god da je – ne planiram.“

Istog popodneva, sedela sam na terasi, pila ledeno hladnu kafu i natenane lakirala noktiće. Beba i Vlada su spavali dubokim snom, ošamućeni od puta, zrikavaca i promene klime. Meni ništa nije smetalo. Ni zrika, ni vrućina, ni voda sa česme. U potpuno blaženom stanju, nanosila sam drugi sloj sedefastog laka, kupljenog specijalno za ovu priliku. Miris mora i borova, i neke stare melodije se vraćaju s radija. Porukica je stigla. Gaga. Brine kako smo se smestili. Moja Gagili, nedostaješ mi na ovoj terasi.

 

MORE NA SUVOM
Ležala sam na plaži i čitala knjigu koju sam ponela od kuće. O majci maloletnog delinkventa koji je pobio pola škole, tamo negde. Nije baš štivo za odmor, ali poslužiće, u edukativne svrhe. „Ti se ne kupaš?“, upita Vlada i strese vodu sa sebe. „Neko mora da čuva stvari“, rekoh ravnodušno. Zapravo, nikada nisam preterano volela da se kupam. Masa koja skače, roni, prska se, zamahuje oko tebe, slana voda pecka oči – to nekako nije moje viđenje mora. Ja volim da sam na suvom, u ležaljci i da, u svom buda-stilu, nadgledam situaciju. „Mamaaa, vidiiiii“, vikao je Vlada iz vode. „Naučila je da plivaaa!“ Beba se bacakala po plićaku, bespoštedno mašući ekstremitetima. „Bravoooo“, odviknula sam i vratila se knjizi.

 

Je li to odmor kakav sam želela? Pa, otprilike… Lenčarenje, po ceo božji dan. Mackanje kremama, odlazak na plažu, čvarenje do iznemoglosti, dolazak s plaže, pranje kose, tuširanje, kafica na terasi, dragoceni minuti tišine, uveče, s Vladom, dok Beba spava… Poneki izlazak u lokalnu poslastičarnicu, jedinu u krugu od tri kilometra, koja nudi (čak!) dve vrste sladoleda, krempitu, šampitu i onu buđavu limunadu. Bureka, kad ima. Kad nema, trk u dragstor. Trista grama čajne, ako može tanje, molim vas. I, je li vam hleb jutrošnji ili….? I tako, svaki dan isto, misliš – nikad kraja, a onda, najednom – koferi leže na krevetu. Otvoreni.

 

ZAINTRIGIRALA VAS JE DUDINA PRIČA? pišite joj… [email protected]


Ilustracija: Dreamstime

Tagovi: